1              Poslovni broj: Gž R-1372/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-1372/2020-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda, Svjetlane Vidović, kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča, kao suca izvjestitelja i suca Dražana Penjaka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. S. iz K., OIB ..., zastupane po punomoćnici L. V., odvjetnici u S., protiv tuženika G. V. d.o.o. za komunalne djelatnosti i pružanje usluga u turizmu, sa sjedištem u V. (grad V.), OIB: ..., zastupanog po punomoćniku V. S., odvjetniku u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu br. Pr-202/2019-36 od 23. listopada 2020., na sjednici vijeća održanoj dana 4. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se žalba tuženika u cijelosti kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu br. Pr-202/2019-36 od 23. listopada 2020. u pobijanom dijelu; i to u točki I, II, III i V izreke.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

III. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 16. siječnja 2019. u cijelosti nedopuštena, utvrđeno je da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme i to na radnom mjestu voditelj računovodstva-knjigovođa i da joj radni odnos nije prestao (točka I. i II. izreke).

 

Prvostupanjskom presudom ujedno je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na rad te joj isplatiti naknadu bruto plaće u iznosu od 109.369,44 kn za razdoblje od 17. siječnja 2019. do 29. veljače 2020., zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, kako je to navedeno u točki III. izreke prvostupanjske presude, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u dosuđenom bruto iznosu (točka IV. izreke).

 

Odlukom o parničnom trošku tuženik je obvezan tužiteljici nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 30.5000,00 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od presuđenja do isplate, a sve kako je to navedeno u točki V. izreke prvostupanjske presude.

 

Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tuženik, pobijajući odluku suda prvog stupnja iz svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08.,123/08., 57/11., 148/11., – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se odluka preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

Tuženik u žalbi ističe i da je sud prekoračio granice tužbenog zahtjeva na što nije bio ovlašten jer je tužiteljica u točki I. tužbenog zahtjeva tražila da se ukine u cijelosti kao nezakonita odluka tuženika od 16. siječnja 2019. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu, dok je sud presudio nešto potpuno drugo- utvrdio kao nedopuštenu odluku tuženika od 16. siječnja 2019. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu. Tuženik je u žalbi naveo da sud nije ovlašten dosuditi drugo u odnosu na ono što je tužiteljica tražila te da može odlučiti samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku te da je takvim postupanjem sud izmijenio tužbeni zahtjev, a ne pravni osnovu, kako to navodi sud prvog stupnja.

 

U smislu odredbe članka 359. stavka 1. ZPP-a sud prvog stupnja žalbu tuženika dostavio je na odgovor tužitelju.

 

Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženika protiveći se svim njenim navodima i s prijedlogom da se odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda u cijelosti, a istoj obistini trošak odgovora na žalbu.

 

Žalba tuženika nije neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem nedopuštenosti odluke od 16. siječnja 2019. o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 5. travnja 2018., uz utvrđenje da radni odnos nije prestao, vraćanje na radno mjesto voditelja računovodstva-knjigovođa, te uz isplatu joj svih naknada bruto plaće u iznosu od 109.369,44 kn za razdoblje od 17. siječnja 2019. do 29. veljače 2020., zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu i isplatu troškova parničnog postupka.

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj žalbeni sud nije našao kao sud drugog stupanja da bi odluka suda prvog stupnja bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a.

 

Suprotno tvrdnji žalitelja, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, te nema nedostataka na koje se tuženik poziva (iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešne primjene materijalnog prava, niti razlog pogrešnog ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne činjenice sud prvog stupnja utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te na isto primijenio materijalno pravo.

 

Što se tiče žalbenih navoda tuženika o postupanju suda prvog stupnja izvan granica postavljenog tužbenog zahtjeva, treba navesti da je taj žalbeni prigovor tuženika neosnovan. Naime, na pravilnost pobijane odluke ne utječe činjenica što je sud prvog stupnja izrekom presude utvrdio da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena, a ne kako tužitelj ili tužiteljica zapravo traži ništetna. U konkretnom slučaju ispunjene su pretpostavke iz članka 124. stavak 1 ZR-a na utvrđenje otkaza nedopuštenim što je sud prvog stupnja pravilno ocijenio. Takav pravni stav vezano za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja u spomenutom obliku kako je to učinio sud prvog stupnja izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-1159/10-2 od 3. ožujka 2011.

 

Prvostupanjski sud u provedenom postupku utvrdio je :

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme od 5. listopada 2017. sa probnim rokom od šest mjeseci i po isteku probnog roka su sklopili 5. travnja 2018. ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radno mjesto voditelj računovodstva- knjigovođa,

- da joj je tuženik otkazao ugovor o radu od 5. travnja 2018. Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa od 16. siječnja 2019.,

- da je tužiteljica u zakonskom roku podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa koju je tuženik zaprimio 11. veljače 2019. i donio odluku kojoj odbija tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava radnika, te da je tužiteljica podnijela predmetnu tužbu u rokovima iz članka 133. stavka 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19 dalje: ZR),

- da je tužiteljica protiv tuženika ustala i tužbom radi zaštite dostojanstva radnika i da se taj postupak vodi pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem Pr-879/18,

- da iz Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa od 16. siječnja 2019. proizlazi da je tužiteljici otkazan Ugovor o radu sklopljen 5. travnja 2018. na neodređeno vrijeme zbog kršenja obveza iz radnog odnosa, i to iz razloga što je tužiteljica neopravdano izostala s posla u razdoblju od 7.
siječnja 2019. do 11. siječnja 2019., a izostanak nije opravdala,

- da je tužiteljici poslodavac omogućio da iznese svoju obranu, a koje očitovanje je tužiteljica dostavila tužitelju 15. siječnja 2019. u kojem je navela da je razlog njenog nedolaska na posao u periodu od 7. siječnja 2019. do 11. siječnja 2019. korištenje godišnjeg odmora koje joj je zz tuženika prethodno usmeno odobrio,

- da je u dogovoru s zz tužene usmeno dogovorila korištenje godišnjeg odmora od 27. prosinca 2018. do 11. siječnja 2019., te da je nakon takvog dogovora izvršila uplatu putovanja u inozemstvo o čemu je poslodavac bio upoznat,

- da je tužiteljici na njen zahtjev pismenim putem u konačnici izdano rješenje o pravu na korištenje godišnjeg odmora od 27. prosinca 2018. do 4. siječnja 2019., a koje joj je uručeno 24. prosinca 2018., dakle suprotno prethodno postignutom usmenom dogovoru,

- da je tužiteljica pravovremeno obavijestila zz tužene o pravu na korištenje godišnjeg odmora te da su to pravo ona i tužiteljica definirale nakon ljeta,

- da je Radničkom vijeću priopćena namjera poslodavca da se tužiteljici izvanredno otkaže ugovor o radu i da je Radničko vijeće dalo suglasnost da se tužiteljici otkaže ugovor o radu, ali da istom nije dostavljena sva dokumentacija potrebna za kvalitetno savjetovanje s istim i donošenje odluke,

- da tuženik kao poslodavac nije dokazao postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja opravdano zaključuje da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa od 16. siječnja 2019. nedopuštena jer tužiteljica nije neopravdano izostala s posla u vremenskom razdoblju od 7. siječnja 2019. do 11. siječnja 2019. jer je u tom vremenskom razdoblju bila na godišnjem odmoru, koji joj je odobren usmenim putem od strane zz tuženika u vremenskom periodu od od 27. prosinca 2018. do 11. siječnja 2019. pa ista nije imala obvezu ispričati svoje odsustvo s posla.

 

Prema shvaćanju suda prvog stupnja, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da u predmetu nije sporno da su se odluke o korištenju godišnjih odmora donosile usmenim putem po dogovoru s nadređenima, a iz dijela iskaza svjedoka N. Š. proizlazi da je isti bio prisutan u vrijeme kada su tužiteljica i zz tuženika zajednički usmeno dogovorile o vremenu korištenje godišnjeg odmora tužiteljice, iako se ne može sjetiti točnih datuma, što je i razumljivo obzirom da se radi o detaljima, ali mu je isto poznato jer je tužiteljica bila oduševljena činjenicom što svjedok i ona idu na godišnji u inozemstvo i da je zz tuženika isto zapisala na žuti papirić, ovaj sud je mišljenja da je uistinu navedene prigode došlo do usmenog dogovora o korištenju godišnjeg odmora tužiteljice.

 

Ono što dodatno potkrepljuje prethodni zaključak je i SMS korespodencija pregledom koje je sud utvrdio da je tužiteljica s zz tuženikom postigla dogovor o trajanju godišnjeg odmora u periodu od 27. prosinca do 11. siječnja jer u dijelu SMS-a stoji da je navedeno bilo prethodno dogovoreno, kao i dio iskaza zz tuženika I. R. koja je navela da prilikom dogovora o korištenju godišnjeg odmora nije tražila točno navedene datume jer tužiteljica nije znala kada će ići u inozemstvo, ali je zato navedene datume definirala nakon ljeta i to je tada bilo pravovremeno.

 

Ovaj sud smatra da je životno i logično da je tužiteljica nakon što je razmotrila u kojem vremenskom razdoblju bi otišla na putovanje, zatražila dozvolu korištenja godišnjeg odmora te potom baš u odobrenom terminu korištenja godišnjeg odmora kupila kartu za putovanje. Potpuno je nelogično da osoba unaprijed kupi kartu za daleko putovanje, a da pritom nije sigurna može li na isto otići.

 

Kod činjeničnog utvrđenja da je tužiteljica imala zaključen ugovor o radu s tuženikom, da joj je tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu i to zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa nepojavljivanjem na poslu pet radnih dana bez opravdanog razloga, te da je nakon provedenog parničnog postupka utvrdio pravilnom primjenu materijalnog prava koji zahtjev tužiteljica je osnovan jer shodno odredbi članka 116. stavka 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu sklopljen na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Dodatno je navesti da je odluka koju je tuženik donio dana 24. prosinca 2018. a radi se o odluci o korištenju godišnjeg odmora, je izuzetak od pravila ponašanja tuženika u sličnim situacijama, jer je sud prvog stupnja iz dokaznog postupka utvrdio da je u pravilu kod korištenja godišnjeg odmora bilo usmeno, dogovorom, (premda zakonodavac propisuje donošenje odluke o korištenju godišnjeg odmora između radnika i poslodavca u pisanom obliku), a u svjetlu svih događanja trebalo je imati u vidu i činjenicu da je tužiteljica protiv tuženika i prije donošenja odluke o donošenju godišnjeg odmora pred istim sudom pokrenula postupak radi zaštite dostojanstva pod poslovnim brojem Pr-879/18.

 

Obzirom na to da je teret dokaza opravdanosti razloga za otkaz na poslodavcu, a sve u skladu s člankom 135. točka 3. ZR-a, tuženik nije pružio sudu odgovarajuće dokaze iz kojih bi sud na nedvojben način mogao izvesti zaključak da je tužiteljica neopravdano izostala s posla u razdoblju od 7. siječnja 2019. do 11. siječnja 2019. i takvim ponašanjem počinila osobito tešku povredu iz radnog odnosa koja bi predstavljala razlog donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice, čime je sud prvog stupnja osnovano otkaz koji je tuženik dao tužiteljici utvrdio nedopuštenim, te tako shodno odredbi članka 124. stavka 1. ZR-a naložio vraćanje tužiteljice na posao uz isplatu naknade bruto plaće, zateznih kamata i troška postupka kako je to određeno u izreci prvostupanjske presude.

 

Inače, što se tiče ostalih žalbenih navoda za odgovoriti je kako istima tuženik u bitnome ponavlja sve tvrdnje koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, a koje je sud prvog stupnja pravilno raspravio i ocijenio neutemeljenim, i u obrazloženju pobijane presude naveo je jasne, određene i iscrpne razloge zbog kojih ne prihvaća iste, tj. koje razloge žalitelj ne dovodi u sumnju, pa ih stoga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na njih se upućuje kako bi se izbjeglo suvišno ponavljanje.

 

Radi iznijetoga a pozivom na odredbu članka368. stavka 1. ZPP-a valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a što se tiče troškova parničnog postupka, obzirom da tužiteljica nije uspjela samo sa neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, istoj prema odredbi članka 154. stavka 3. i članka 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu: OT) pripada upravo dosuđeni iznos parničnih troškova.

 

Shodno odredbi članka 166. stavka 1. ZPP-a u svezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a tuženiku ne pripada pravo na trošak žalbenog postupka jer isti nije uspio sa svojom žalbom.

 

Tužiteljici nije obistinjen trošak odgovora na žalbu u okolnostima odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

 

U Splitu 4. veljače 2021.