Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 22 Gž-1366/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Blanki Pervan, u pravnoj stvari tužitelja H. -. d.o.o. iz OIB: …, zastupanog po
zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku Z. G., odvjetniku iz Z.,
protiv tuženika J. R. iz Z., OIB:
…., zastupanog po punomoćniku Đ. A., odvjetniku iz Z.,
radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude
Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Povrv-421/2020-16 od 21. listopada 2020.,
dana 4. veljače 2021.,

p r e s u d i o j e

1. Odbija se žalba tužitelja H. -. T. d.o.o. kao neosnovana i
potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Povrv-421/2020-16 od

21. listopada 2020. u dijelu pod toč. II. i IV. izreke.

2. Odbija se žalba tuženika J. R. kao neosnovana i potvrđuje presuda
Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Povrv-421/2020-16 od 21. listopada 2020. u
dijelu pod toč. I. i III. izreke.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi izdanom od javnog
bilježnika Tihane Sudar, poslovni broj Ovrv-1435/2018 od 19.11.2018. godine u dijelu kojim
je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 4.177,56 kn sa zakonskom zateznom kamatom
na iznos od:

- 600,80 kn od 29.11.2017. do isplate,

- 1.013,05 kn od 28.12.2017. do isplate, - 1.307,56 kn od 27.1.2018. do isplate,

- 1.256,15 kn od 27.2.2018. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 8 dana.

Poslovni broj: 22 Gž-1366/2020-2 2

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi izdanom od javnog bilježnika
T. S., poslovni broj Ovrv-1435/2018 od 19.11.2018. godine u dijelu kojim je
tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 2.934,19 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom
kamatom na iznos od:

- 719,64 kn od 27.4.2017. do isplate, - 586,35 kn od 27.5.2017. do isplate, - 446,51 kn od 24.6.2017. do isplate, - 269,71 kn od 22.7.2017. do isplate, - 269,00 kn od 25.8.2017. do isplate, - 269,71 kn od 27.9.2017. do isplate,

- 372,56 kn od 27.10.2017. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak postupka u iznosu od 864,61 kn u roku 8 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom troška postupka preko iznosa dosuđenog pod toč. III. izreke."

Protiv navedene presude u dijelu pod toč. II. i IV. izreke žalbu je izjavio tužitelj zbog
svih zakonom propisanih razloga. Navodi da je sud pogrešno temeljem utvrđenog činjeničnog
stanja, a tu se prije svega misli na očitovanje stranaka na glavnoj raspravi održanoj dana 9.
svibnja 2019. i 14. rujna 2020. utvrdio da nije dokazano da se u konkretnom slučaju radi o
potraživanju naplate toplinske energije za poslovni prostor tuženika. Napominje kako tuženik
nikada u svom prigovoru do zaključenja prethodnog postupka i kasnije glavne rasprave nije
osporavao ili dostavljao dokaze da se u konkretnom slučaju ne radi o poslovnom prostoru već
su njegovi prigovori bili paušalne prirode da ništa ne duguje. Tek u ponovljenom postupku na
glavnoj raspravi tuženik je prvi puta osporavao da bi se radilo o poslovnom prostoru. Pri tome
navodi da je sud prvog stupnja tada trebao uzeti u obzir račune koje je tužitelj tek tada bio
dužan dostaviti. Stoga je jasno za zaključiti da se u konkretnom slučaju sud prvog stupnja
pogrešno poziva na odredbe čl. 299. Zakona o parničnom postupku iz razloga što je upravo
obveza tuženika bila dokazati svoje tvrdnje iz prigovora. Jedino iz računa koje je tužitelj želio
predati na glavnoj raspravi nakon što je čuo prigovor tuženika da se ne radi o poslovnom
prostoru se mogla utvrditi ta činjenica, a iz čega bi onda jasno proizlazio otklon prigovora
tuženika da se ne radi o poslovnom prostoru. Na navedeni način sud je nepotpuno utvrdio
činjenično stanje. Pri tome je sud prvog stupnja trebao uzeti u obzir odredbe čl. 299. st. 2.
Zakona o parničnom postupku. Predlaže da sud drugog stupnja uvaži žalbu, ukine presudu u
pobijanom dijelu te istu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži
tuženiku da mu nadoknadi troškove postupka. Podredno da predmet vrati na ponovno
postupanje.

Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I. i III. izreke žalbu je izjavio tuženik iz svih
dopuštenih razloga. Navodi kako je sud prvog stupnja u svojoj ranijoj presudi pravilno i
zakonito riješio ovu pravnu stvar na način da je u cijelosti odbio postavljeni tužbeni zahtjev
zaključivši da tužitelj nije dokazao niti osnov niti visinu istog. Sada u ponovljenom postupku
donosi odluku suprotnu onoj koju je donio u prethodnom postupku i to sve na osnovu
pogrešnog pravnog shvaćanja suda drugog stupnja iz ukidnog rješenja. Ističe kako je osporio
osnov i visinu tužbenog zahtjeva, odnosno prigovorio je visini obračuna iz izvoda iz
poslovnih knjiga. Stoga je na tužitelju bio teret dokaza da u postupku dokaže kako osnov tako
i visinu svog potraživanja. Međutim, tužitelj osim izvatka iz poslovnih knjiga u spis nije
dostavio niti jedan dokaz kojim bi opravdao tužbeni zahtjev, posebno iz razloga što je tuženik
prigovorio da mu je u utuženom razdoblju pružao usluge. Ističe kako je neprijeporno da se u
parničnom postupku ne dokazuju negativne činjenice. Dakle, kada je istaknuo negativnu

Poslovni broj: 22 Gž-1366/2020-2 3

činjenicu odnosno činjenicu da tužitelju nije dužan utuženi iznos, tada je tužitelj bio dužan
dokazati pozitivnu činjenicu i to na način da u spis dostavi dokumentaciju koja navedeno
potvrđuje i dokazuje. Isto tako kada je istaknuto da mu tužitelj nije pružao nikakve usluge u
utuženom razdoblju, to je tužitelj bio dužan dokazati da je pružao usluge tuženiku. Dakle, na
tužitelju je bio teret dokaza da određene činjenice bitne za donošenje odluke dokaže istinitim
te da istinitost određene tvrdnje treba dokazati onaj koji tvrdi da neka činjenica postoji.
Slijedom navedenog razvidno je da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio i tumačio
odredbe o teretu dokazivanja, a na teret tuženika. Budući da u spisu ne postoji nikakva
dokumentacija kojom se može utvrditi osnov i visina potraživanja, odnosno da je tužitelj
pružio bilo kakvu uslugu, to se pobijana presuda ne može ispitati čime je sud prvog stupnja
počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.
Zakona o parničnom postupku. Predlaže da sud drugog stupnja uvaži žalbu te preinači
presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezivanje
tužitelja na naknadu troškova postupka tuženiku, a podredno da iste ukine i vrati sudu prvog
stupnja na ponovan postupak.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalbe nisu osnovane.

U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na
potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, sukladno čl. 458. st. 1. Zakona
o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje
ZPP).

Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije počinjena bitna
povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik ukazuje u
žalbi, s obzirom da pobijana nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te su navedeni
razlozi o odlučnim činjenicama.

Također, ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski
sud nalazi da nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.
toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP, na postojanje kojih povreda pazi po službenoj dužnosti.

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 7.111,75 kuna s
pripadajućom zakonskom zateznom kamatom s osnove dospjelih računa za isporučenu
toplinsku energiju.

Iz izvoda iz poslovnih knjiga od 8. studenoga 2018. na ime tuženika proizlazi da se
predmetno potraživanje u iznosu od 7.111,75 odnosi na razdoblje od mjeseca ožujka 2017. do
siječnja 2018. Potraživanje se odnosi na kupca pod šifrom 2419309 na adresi Ivana Šibla 13.

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio kako je prigovor zastare tuženika djelomično
osnovan, kao i da suprotno navodima žalbe tužitelja, tužitelj nije dokazao dokazima
dostavljenim do zaključenja prethodnog postupka da se potraživanje odnosi na poslovni
subjekt, odnosno na poslovni prostor obzirom da se iz izvoda iz poslovnih knjiga to ne može
zaključiti, pa da bi se u tom slučaju primjenjivao duži zastarni rok od godine dana propisan čl.

232. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje ZOO).

Dakle, pravilno je sud prvog stupnja, obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena

19. studenog 2018., utvrdio da su potraživanja za ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj,
kolovoz i rujan 2017., u ukupnom iznosu od 2.934,19 kuna u zastari, zajedno sa sporednim
potraživanjem kamata, jer je protekao jednogodišnji zastarni rok koji se sukladno čl. 216.
ZOO računa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (dospijeća) do
utuženja.

Poslovni broj: 22 Gž-1366/2020-2 4

Nadalje, što se tiče potraživanja od listopada 2017. (koje je dospjelo 28. studenoga

2017.) do siječnja 2018. u ukupnom iznosu od 4.177,56 kuna, ista su utužena u zastarnom roku
od jedne godine. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tuženik niti tvrdi, a niti dokazuje da
je potraživanja koja nisu zastarjela platio.

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio kako iz izvoda iz poslovnih knjiga, koji
predstavlja vjerodostojnu ispravu, proizlazi da se potraživanje tužitelja temelji na računima za
ožujak 2017. pa do siječnja 2018., da je razvidan datum izdavanja računa i period isporuke na
koju se izdani račun odnosi, visina tražbine, te dospijeće plaćanja.

Odredba čl. 219. ZPP propisuje da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti
dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, dok prema
čl. 221.a ZPP ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku
činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Što se tiče navoda iz žalbe tuženika za istaknuti je da iz prigovora tuženika protiv
predmetnoga rješenja o ovrsi proizlazi kako tuženik ističe da ne duguje utuženi iznos, kao i da
mu tužitelj u utuženom razdoblju nije pružao nikakve usluge. Međutim, tuženik za navedene
tvrdnje nije podnio nikakve dokaze, niti je prigovarao visini obračuna iz izvoda iz poslovnih
knjiga tužitelja slijedom čega nije bilo potrebe za dostavljanjem predmetnih računa.

Dakle, po mišljenju ovog suda drugog stupnja, pravilno je sud prvog stupnja postupio
kada je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tihane
Sudar, poslovni broj Ovrv-1435/2018 od 19. studenoga 2018. u dijelu kojim je tuženiku
naloženo platiti tužitelju iznos od 4.177,56 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom
kamatom, kao i kada je ukinuo navedeni platni nalog u dijelu kojim je tuženiku naloženo
platiti tužitelju iznos od 2.934,19 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom.

Što se tiče troška parničnog postupka za istaknuti je da je sud prvog stupnja pravilno,
sukladno uspjehu stranaka u postupku te sukladno odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP, sve
u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne
novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), naložio tuženiku da naknadi tužitelju trošak
postupka u iznosu od 864,61 kuna, dok iz navoda žalbi ne proizlazi drugačije.

Slijedom navedenog, valjalo je sukladno čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao i
žalbu tuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zadru 4. veljače 2021.

Zdenka Rinčić Blanka Pervan

.