- 1 -              Kžzd 7/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 7/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. B. zbog kaznenih djela  iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 5. i čl. 34. st. 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u  Vukovaru od 12. studenog 2019. broj Kzd-4/2018-35, u sjednici održanoj 4. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Žalbe optuženog S. B. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. S. B., zbog pokušaja tri kaznena djela iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 5. i čl. 34. st. 1. KZ/11 za koje mu je svako, primjenom odredaba o ublažavanju, utvrđena kazna zatvora u trajanju od po dvije godine, te zbog pokušaja kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 1. i u vezi čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. te čl. 34. st. 1. KZ/11 za koje mu je, također uz primjenu odredaba o ublažavanju, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je za ta kaznena djela počinjena u stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

 

Temeljem čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

 

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

Optuženik se žali po svom branitelju B. K., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, "pogrešne primjene materijalnog prava", pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

 

Također, državni odvjetnik je odgovorio na žalbu optuženika i predložio da se ista kao neosnovana odbije.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, te je u roku vraćen.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

 

O žalbi optuženika, osim zbog odluke o kazni

 

 

Optuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i tvrdi da je "izreka presude proturječna njezinom obrazloženju, a posebice izvedenim dokazima". U nastavku, smatra da je izreka pobijane presude nerazumljiva "jer u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama", a obrazloženje presude je nerazumljivo jer postoji znatna proturječnost i nejasnoća između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza.

 

Iako žalitelj ne citira o kojoj bi se konkretnoj povredi radilo, očito je da smjera na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 koja, međutim, nije ostvarena.

 

Iako žalitelj tvrdi da kaznena djela nisu opisana na jasan način jer "nema kumulativnog ispunjenja bića četiri kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim", suprotno proizlazi iz činjeničnog opisa naznačenog u izreci pobijane presude. Naime, u činjeničnom opisu kaznenih djela jasno su naznačene okolnosti koje predstavljaju zakonska obilježja kaznenih djela određenih u vremenu i prostoru, kao i okolnosti od kojih ovisi kvalificirani oblik djela. S obzirom da se radi o pokušajima seksualnog zlostavljanja iste oštećenice u vremenskom kontinuitetu i to u četiri navrata na jednak način, za razumljivost izreke nije odlučno što se, zbog nepotrebnog ponavljanja, iste radnje ne opisuju zasebno za svaki događaj. U situaciji kada se, kao ovdje, zbog duljeg proteka vremena i niske dobi oštećenice ne mogu odrediti točni datumi pojedinih radnji, dovoljno je odrediti vremenski period, kao što je učinjeno u izreci pobijane presude. Time su, možda šturo, ali dovoljno opisana sva četiri kaznena djela vodeći računa o tome da se prema izričitoj odredbi čl. 52. st. 2. KZ/11, kod kaznenih djela koja predstavljaju napad na spolnu slobodu, ne može raditi o jednom produljenom, već o stjecaju tih kaznenih djela.

 

Također, nije u pravu žalitelj da u obrazloženju presude izostaju razlozi o ocjeni vjerodostojnosti pojedinih dokaza, kao i razlozi o odbijanju dokaznih prijedloga obrane. Upravo suprotno, iskaz svjedoka V. J. izrijekom je cijenjen kao vjerodostojan (list 12, II. pasus obrazloženja), dok iskaze svjedoka I. i S. B., prvostupanjski sud očigledno prihvaća, ali ih cijeni irelevantnima budući da oni nemaju neposrednih niti posrednih saznanja o predmetu optužbe. Stoga su razlozi dani u obrazloženju prvostupanjske presude razumljivi i dostatni, a drugo je pitanje što se žalitelj s takvom ocjenom prvostupanjskog suda ne slaže, što treba razmotriti u okviru žalbenog osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Što se tiče odluke prvostupanjskog suda o odbijanju pojedinih dokaznih prijedloga obrane, za to su u obrazloženju presude također dani jasni i argumentirani razlozi (list 4, II. i III. pasus), a osnovanost tih razloga cijenit će se u okviru žalbenog osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Konačno, žalitelj ukazuje da iskaz svjedoka Josipa Barišića u presudi nije reproduciran niti ocijenjen iako je prvostupanjski sud na zapisniku s rasprave od 11. studenog 2019. konstatirao da je ispitivanje tog svjedoka provedeno. Međutim, ovdje se radi o očitoj omašci pri diktiranju zapisnika jer spomenuti svjedok tijekom postupka doista nije bio ispitan, a sadržaj tog zapisnika stranke nisu osporavale, iako su na to imale pravo u smislu čl. 410. st. 3. ZKP/08. Zbog navedenog, izostanak reprodukcije i ocjene iskaza svjedoka koji u postupku ionako nije ispitan, ne čini prvostupanjsku presudu nerazumljivom, kako to žalitelj želi prikazati. Tek u suprotnom, tj. kada bi sud u obrazloženju presude netočno utvrdio da je svjedok bio ispitan (a nije), moglo bi se govoriti o povredi iz čl. 450. st. 1. ZKP/08 koja nalaže sudu da svoju presudu temelji samo na dokazima iznesenim na raspravi, ali se niti tada ne bi radilo o bitnoj povredi iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 već, eventualno, o povredi iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, ako bi takav propust bio od utjecaja na presudu.

 

Zaključno, dakle, izreka prvostupanjske presude je u svemu razumljiva, a njezino obrazloženje sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama te nije zamijećena znatnija proturječnost između razloga presude i sadržaja dokaza izvedenih u postupku, kako žalitelj pogrešno tvrdi.

 

Pobijajući činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskoj presudi, optuženik osporava ocjenu vjerodostojnosti izvedenih dokaza i tvrdi da je, odbijanjem dokaznih prijedloga obrane, činjenično stanje ostalo nepotpuno, a time i pogrešno utvrđenim.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano našao dokazanim da je optuženik, kao otac djeteta Eve Barišić, na njezinu štetu počinio ukupno četiri kaznena djela spolnog zlostavljanja, na način kako ga tereti optužba.

 

Žrtva, dijete E. B., ispitana na dokaznom ročištu u dobi od nepunih 18 godina života, uvjerljivo tereti svog oca da ju je u njezinoj dobi od 13 do 16 godina u četiri navrata razodijevao i pokušavao staviti svoje ukrućeno spolovilo u njezinu vaginu pri čemu ju je dirao, ljubio i lizao po grudima, trbuhu i spolovilu, ali se ona izmicala i bježala tako da do spolnih odnošaja nije došlo. Oštećenica se o takvom ponašanju optuženika povjerila svojoj prijateljici V. J. te socijalnoj radnici J. M., koje to, ispitane u svojstvu svjedoka, potvrđuju. Na jednak način, oštećenica je opisivala pretrpljeno spolno zlostavljanje tijekom psihologijske evaluacije u Poliklinici za zaštitu djece Grada Z., kao i prilikom forenzičkog intervjua za potrebe psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja.

 

Pri tome, postavlja se opravdano pitanje zbog čega bi oštećeno dijete E. B. uporno teretila svog oca za ovakvo odiozno postupanje i to protekom više godina od događaja za koje vrijeme više ne žive zajedno, ako ne zato što je s optuženikom doista pretrpjela traumatično seksualno iskustvo. Optuženik tvrdi da ga oštećenica lažno tereti "jer su njezine kolegice trebale ići u smještaj, a ona je sa njima bila dobra", što prvostupanjski sud s pravom otklanja kao neuvjerljiv razlog. Sada se u žalbi nudi drugi razlog tj. nagovor prijateljice V. J. "koja nije htjela biti jedina žrtva ovakvih teških kaznenih djela od svojih najbližih" s obzirom da se istovrsni kazneni postupak paralelno vodio protiv njezinog djeda S. K.. Međutim, niti ovaj razlog nije životno uvjerljiv jer kontekst otkrivanja događaja ne ukazuje na unaprijed smišljeno ponašanje s ciljem lažnog optuživanja, a oštećenica, prema mišljenju psihijatrijskog i psihologijskog vještaka, nije sugestibilna osoba niti je sklona konfabuliranju. Dapače, vještak psihijatar navodi da je oštećenica tijekom života razvila pojačanu emocionalnu odbojnost prema postupanju koje uzrokuje nečiju patnju ili nepravdu što znatno smanjuje vjerojatnost takvog ponašanja prema drugima, posebno prema bliskom članu obitelji. Slijedom navedenog treba zaključiti da terećenje oštećenice nema drugog motiva osim reakcije na stvarno proživljeno seksualno zlostavljanje od strane oca.

 

Nadalje, prema nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka dr. B. P. te psihologijskog vještaka mr. sc. D. B., koja je provela i psihologijska testiranja oštećenice (po metodi CBCA-i SVA), oštećenica je osoba umanjenih intelektualnih sposobnosti na razini lake mentalne retardacije čiji usvojeni vrijednosni sustavi moralnih i društvenih normi omogućuju davanje vjerodostojnog iskaza. Testom za procjenu valjanosti izjave (SVA) utvrđeno je da su njezine kognitivne sposobnosti dovoljne za valjano opisivanje stvarno doživljenih iskustava, a pri opisivanju kritičnih događaja pokazuje konzistentnost u podacima koji se tiču vremena, mjesta, okoline, interakcije i osjećaja izazvanih seksualiziranim ponašanjem svog oca. Opisi događaja, koji su predmet ovog postupka, sadržajno su valjani i karakteristični za opis stvarno doživljenih, a ne izmišljenih događaja. Kod oštećenice nije utvrđena sklonost konfabulaciji niti sugestibilnosti, a s obzirom na njezine snižene intelektualne sposobnosti, psihologijski vještak ispitan na raspravi iskazuje da je vrlo malo vjerojatno da bi ona, protekom vremena, mogla istovjetno prepričavati i ponavljati nešto što je samo čula, a ne i stvarno doživjela.

 

S obzirom da se radi o nalazu i mišljenju stalnih sudskih vještaka s bogatim profesionalnim iskustvom, prvostupanjski sud njihove zaključke s pravom prihvaća kao vjerodostojne, time da niti obrana na raspravi nije suštinski prigovarala danom nalazu i mišljenju.

 

Neosnovano se u žalbi tvrdi da je potrebno provesti dopunu psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećenice s obzirom da je sud odbio pribaviti i vještacima predočiti zdravstveni karton oštećenice. Nasuprot tome, vještaci su imali na uvid zdravstveni list za djecu i mladež školske dobi od 2. srpnja 2014. (list 7 – 11 spisa) temeljem kojih su im bile poznate zdravstvene poteškoće oštećenice vezano za bolest epilepsije pa bi se pribavljanjem daljnje liječničke dokumentacije za oštećenicu bezrazložno odugovlačio ovaj kazneni postupak, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Isto tako, nije bilo potrebe niti za pribavljanjem zdravstvenog kartona optuženika. Naime, iz podataka u spisu, kako i iz obrane samog optuženika, ne proizlazi da bi on imao zdravstvenih tegoba, pogotovo ne takvih koje bi utjecale na drugačiju procjenu njegove ubrojivosti, pored već danog nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka dr. B. P..

 

Također, prvostupanjski je sud s pravom odbio ispitati svjedoka B. B., sestru oštećenice, na okolnost obiteljskih prilika u domu optuženika. Na te okolnosti već su ispitana braća oštećenice, svjedoci S. i I. B., na temelju čijih iskaza je obiteljsko stanje dovoljno razjašnjeno. Osim toga, sestra oštećenice B. B. je nesporno odselila iz kuće optuženika prije smrti njegove supruge pa ne može imati relevantnih saznanja o inkriminiranom periodu.

 

Konačno, žalitelj bezuspješno osporava ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka J. M. tvrdeći da ona, kao socijalna radnica, nije educirana za ispitivanje oštećenice pa tako dobivena saznanja ne mogu biti relevantna pri utvrđivanju činjenica. Nasuprot tome, ova svjedokinja nije "ispitivala" oštećenicu, već je svjedočila o onome što joj je dijete u neformalnom razgovoru povjerilo prije razgovora s djelatnicima policije. Stoga takav svjedok, kao i bilo koji drugi, ne mora imati potrebnu educiranost za rad s djecom, kako neosnovano tvrdi žalitelj, niti je upitna zakonitost tako pribavljenog dokaza.

 

Zaključno, dakle, i ovaj žalbeni sud nalazi sa sigurnošću dokazanim da je optuženik, koristeći se odnosom materijalne i emocionalne zavisnosti svoje kćeri zlouporabio položaj jedinog roditelja koji se, nakon smrti majke oštećenice, isključivo o njoj brinuo, te je prema njoj, kao bliskoj osobi dječje dobi, poduzimao spolne radnje u namjeri ostvarivanja spolnih odnosa do kojih, uslijed protivljenja i otpora oštećenice, nije došlo pa je time ostvario sva bitna obilježja kaznenih djela u pokušaju za koja je osnovano oglašen krivim.

 

Pobijajući presudu zbog povrede kaznenog zakona, optuženik u žalbi ne iznosi razloge, već tu povredu zakona izvodi iz, po njemu, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Slijedom navedenog žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana.

 

O žalbama optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni

 

 

Iako optuženik uvodno ističe žalbeni osnov zbog odluke o kazni, u obrazloženju žalbe o tome izostaju bilo kakvi razlozi pa je taj dio prvostupanjske presude ispitan u povodu žalbe državnog odvjetnika te po službenoj dužnosti, kako nalaže odredba čl. 478. ZKP/08-I.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada, prihvaćajući po sudu prvog stupnja utvrđene pojedinačne kazne zatvora za svako kazneno djelo, predlaže izricanje strože jedinstvene kazne. Ovaj žalitelj ne dovodi u pitanje ocjenu olakotnih i otegotnih okolnosti relevantnih za odmjeravanje kazni, ali smatra da "ukupna kazna nije u razmjeru s kaznama utvrđenim za pojedina kaznena djela".

 

Jedinstvena kazna zatvora sastoji se u povišenju najviše pojedine utvrđene kazne time da ne smije doseći njihov zbir niti premašiti najveću mjeru kazne. Pri tome će se, sukladno čl. 51. st. 1. KZ/11, voditi računa o ocjeni počiniteljeve ličnosti i težini počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti.

 

Okolnost poodmakle životne dobi optuženika (sada star 67 godina) te činjenica da ranije nikada nije dolazio u sukob sa zakonom, a cijeneći da su sva kaznena djela ostala u pokušaju te da niti sud prvog stupnja nije našao otegotnih okolnosti, opravdavaju zaključak da je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine u svemu primjerena i pravedna. Takva kazna će, i po uvjerenju ovog žalbenog suda, u dostatnoj mjeri izraziti prijekor društva te utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka, a ujedno i upozoriti druge građane da se klone sličnih ponašanja. Ovako odmjerenom jedinstvenom kaznom zatvora ujedno će se omogućiti optuženiku da se, po izdržanoj kazni, ponovno uključi u život na društveno prihvatljiv način.

 

S druge strane, blažem kažnjavanju optuženika sigurno nema mjesta jer su primjenom odredaba o ublažavanju izrečene kazne na donjoj granici zakonom propisanih.

 

Kako time navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08-I, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 4. veljače 2021.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.