- 1 -              Kžm 43/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Kžm 43/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv  optuženog M. B., zbog kaznenih djela iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15-ispravak i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 21. rujna 2020. broj Kmp-1/2019, u sjednici održanoj 4. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom oslobođen je optužbe opt. M. B. da bi počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

 

              Temeljem čl. 158. st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08), oštećeno TD "Croatia osiguranje" d.d. Zagreb upućeno je da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici.

 

Troškovi kaznenog postupka, sukladno 149. st. 1. ZKP/08, pali su na teret proračuna.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te je u roku vraćen.

 

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

Uvodno treba reći da je ranija osuđujuća presuda protiv optuženika za predmetno kazneno djelo ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kžm-3/2019 od 23. svibnja 2019. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Tijekom nove rasprave prvostupanjski je sud ponovno ispitao ošt. D. M., kao i proveo dokaze na okolnosti optuženikovog alibija, te je ocijenio da, u nedostatku sigurnih dokaza o identitetu počinitelja, optuženika treba osloboditi optužbe.

 

Pobijajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda žalitelj ukazuje da je žrtva kaznenog djela, ošt. D. M., sa sigurnošću prepoznala optuženika kao počinitelja kaznenog djela razbojništva u trgovini B. N. u Rijeci, a isto je ponovila i na raspravi u prethodnom suđenju. S obzirom da, i prema ocjeni prvostupanjskog suda, optuženikov alibi nije uvjerljiv, trebalo ga je osuditi za predmetno kazneno djelo.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, u svemu prihvaća kao pravilnu ocjenu prvostupanjskog suda da radnja prepoznavanja optuženika, sama po sebi, u konkretnom slučaju nema potrebnu kvalitetu za donošenje osuđujuće presude, pogotovo jer nema drugih dokaza koji bi optuženika povezivali s počinjenjem predmetnog kaznenog djela.

 

Naime, počinitelj kaznenog djela razbojništva u spornoj trgovini bio je maskiran kapuljačom navučenom preko glave te šarenom maramom preko donjeg dijela lica tako da mu je vizualno bio dostupan samo predio oko nosa, očiju i čela. Prilikom dokazne radnje prepoznavanja oštećenica je počinitelja opisala kao mladu osobu visine oko 170-180 cm, plavih očiju i blijede puti te mršave tjelesne građe. Nakon što joj je pokazano pet maskiranih muških osoba, sa sigurnošću je prepoznala optuženika "po očima i čistom licu". Na raspravi provedenoj u prethodnom suđenju, oštećenica je potvrdila da je optuženik upravo ona osoba koju je ranije prepoznala.

 

Međutim, da bi radnja prepoznavanja maskiranog počinitelja bila siguran temelj za utvrđivanje njegovog identiteta, nužno je cijeniti proteklo vrijeme između njegovog kontakta sa žrtvom i obavljenog prepoznavanja, koje općepoznato utječe na ljudsku sposobnost upamćivanja. Također, potrebno je pažljivo komparirati sve fizičke karakteristike koje počinitelja opisuju.

 

U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud osnovano cijeni da je prvo prepoznavanje maskiranog počinitelja provedeno 15 mjeseci nakon kritičnog događaja, što samo po sebi utječe na uvjerljivost upamćenog sadržaja. Osim toga, prema fotografijama za koje obrana tvrdi da potječu iz vremena događaja (a što nije osporeno), jasno proizlazi da je optuženik tada bio krupnije, a ne mršave tjelesne građe, kako je oštećenica opisala. Dapače, nakon što su te fotografije na listu 278 spisa predočene oštećenici na raspravi, ona potvrđuje da, u pitanju građe tijela, počinitelj sigurno nije tako izgledao.

 

Konačno, nije nevažno reći i da je oštećenica na raspravi očito pogrešno identificirala branitelja optuženika, odvjetnika G. M., kao osobu koja ju je ispitivala na raspravi tijekom prethodnog suđenja. Iako žalitelj pokušava obezvrijediti tu činjenicu protekom vremena, ista nije bez utjecaja na procjenu njezine sposobnosti pamćenja i prepoznavanja ljudi. Naime, ako ošt. D. M. nije pravilno upamtila cjelovit fizički izgled branitelja s rasprave od 17. listopada 2018., opravdano je upitati se kakve su njezine sposobnosti pamćenja izgleda maskiranog počinitelja s kojim je, kako kaže, bila u kontaktu svega dvije do tri minute, a zasigurno u stanju visokog stresa izazvanog prijetnjom pištoljem.

 

Ove okolnosti, čiji značaj žalitelj bezuspješno osporava, svakako umanjuju životnu uvjerljivost i vjerodostojnost izvršene radnje prepoznavanja optuženika, kao jedinog dokaza o identitetu počinitelja.

 

Zbog navedenog, neovisno o tome što sud prvog stupnja ne vjeruje optuženiku da je u kritično vrijeme boravio u Zagrebu, dokazi koje je predočila optužba u odnosu na identitet počinitelja ne daju siguran temelj za optuženikovu osudu izvan razumne sumnje, kako pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud.

 

U odnosu na uvodno istaknuti žalbeni osnov nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ne navodi konkretne razloge niti predlaže provođenje novih dokaza.

 

Budući da se navodima žalbe, dakle, činjenični zaključci prvostupanjskog suda ne dovode s uspjehom u sumnju, trebalo je žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu odbiti.

 

Budući da ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci ove presude, sukladno čl. 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 4. veljače 2021.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.