- 1 -              Kžzd 14/2018-6

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 14/2018-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice  specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. R., zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 17. travnja 2018. broj Kzd-1/17, u sjednici održanoj 4. veljače 2021., u javnom dijelu u prisutnosti braniteljice optuženika V. D. L., odvjetnice iz Z.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. M. R., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se prihvaća kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci na koju je opt. M. R. zbog kaznenog djela iz čl. 158.  st. 2. KZ/11. prvostupanjskom presudom proglašen krivim, a na temelju članka 56. KZ/11. izriče se uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka čl. 54. KZ/11. u slučaju opoziva uvjetne osude optuženiku će se u kaznu zatvora uračunati vrijeme uhićenja i provedeno u istražnom zatvoru od 17. veljače 2010. do 8. travnja 2010.

 

II. U ostalom dijelu žalba opt. M. R. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu opt. M. R. je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 2. KZ/11. i na temelju iste odredbe osuđen je na  kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, u koju kaznu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 17. veljače 2010. do 8. travnja 2010.

 

Istom je presudom, na temelju čl. 452. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.), odbijena optužba zbog kaznenih djela iz čl. 196. st. 1. KZ/97. i čl. 165. st. 1. KZ/11.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. optuženiku je naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnoj svoti 1.000,00 kuna, dok na temelju čl. 149. st. 1. ZK/08. troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja u odnosu na odbijajući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv osuđujućeg dijela presude žali se optuženik putem braniteljice J. N., odvjetnice iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sukladno čl. 475. st. 2. i 5. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-VIII), sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika i optuženika, a u prisutnosti optuženikove braniteljice V. D. L.

 

Optuženikova žalba je djelomično osnovana.

 

Optuženik ističe bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP/08. Navodi da je „pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na: pravo na jednakost oružja, prava na obrazloženu sudsku odluku.“ Objašnjava kako se obrana suglasila s „čitanjem reprodukcije iskaza oštećene ali je tražila da se oštećena pozove na raspravu“ o kojem prijedlogu prvostupanjski sud nije donio odluku, nije dao razloge niti je oštećenu pozvao na raspravu „kako bi obrani omogućio protuispitivanje“ što predstavlja povredu prava obrane iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. i povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. zbog izostanka razloga o toj odlučnoj činjenici. Pored toga, u okviru povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. prigovara da je izostala ocjena nalaza i mišljenja  multidisciplinarnog tima „za polusestre oštećene, djecu A. i P. R.“ (a što je od važnosti za ocjenu ponašanja optuženika i predstavlja kontrolni dokaz iskaza oštećenice), da je, po prvostupanjskom sudu izmijenjeni činjenični opis djela iz izreke presude u odnosu na vrijeme i broj protupravnih radnji, suprotan iskazu oštećenice. Dodaje da „sud nije dao razloge iz kojih dokaza je utvrdio činjenicu da je oštećena u vrijeme navodnog učina kaznenog djela bila posebno vulnerabilna zbog lošeg odnosa prema ocu i majci i iz kojih je dokaza utvrdio da su loši odnosi djevojčice sa roditeljima postojali već 2001. godine kada to  ne proizlazi iz iskaza oštećenice.“ Po mišljenju žalitelja povrijeđeno je pravo obrane, a time je učinjena i povreda prava na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud, unatoč medicinskoj dokumentaciji o nemogućnosti pristupa optuženika na raspravu 19. ožujka 2018. istu proveo i ispitao majku oštećenice uskrativši time optuženiku pravo da bude prisutan ispitivanju svjedoka i „da svjedoka podvrgne unakrsnom ispitivanju.“ Žalbi je priložena medicinska dokumentacija „iz koje je vidljivo da je optuženik imao operativni zahvat upravo zbog bolesti radi koje nije pristupio na raspravu.“ (otpusno pismo KBC Z. o bolničkom liječenju povodom laparoskopske operacije žuči od 24. do 25.  travnja 2018.).

 

Obrana je doista na pripremnom ročištu 6. ožujka 2017. predložila da se „svi personalni dokazi neposredno izvedu“ uz suglasnost za reproduciraju snimke iskaza oštećenice, a potom i da se oštećenica „neposredno ispita“. Prvostupanjski sud je prijedlog za neposrednim ispitivanjem svjedoka prihvatio „osim ponovnog ispitivanja oštećenice, o čemu će se donijeti odluka po vijeću“ nakon reprodukcije snimke ispitivanja.  U tijeku rasprave pročitan je zapisnik i reproducirana je snimka ispitivanja oštećenice nakon čega je obrana prigovorila „na sadržaj iskaza...jer smatra da je sadržajno iskaz suprotan“ ostalim dokazima, dakle osporila je vjerodostojnost iskaza što čini i u žalbi. Poslije preslušane snimke obrana je pred raspravnim vijećem obrazložila prijedlog za neposredno ispitivanje poimence navedenih svjedoka, dok se suglasila s čitanjem zapisnika o ispitivanju ostalih svjedoka, koji prijedlog je prvostupanjski sud i prihvatio (zapisnik o raspravi od 8. siječnja 2018.). Potom je obrana na raspravi 17. travnja 2018. predložila pregledavanje dostavljene medicinske dokumentacije za optuženika i provođenje psihijatrijskog vještačenja. Prvostupanjski sud je prijedlog djelomično prihvatio, u dokaznom postupku je pročitao medicinsku dokumentaciju dok je odbio vještačenje optuženika o čemu su u pobijanoj presudi izneseni podrobni i razumni argumenti (str. 14 presude).

 

Prema tome, obrana je evidentno na raspravi dokazne prijedloge izmijenila na način da nije izrijekom zahtijevala „neposredno“, ustvari opetovano ispitivanje oštećenice na raspravi pa shodno tome nije bilo ni potrebe da raspravno vijeće odlučuje o dokaznim prijedlozima sa pripremnog ročišta. Osim toga, radi se o trećem, ponovljenom, suđenju tijekom kojeg je oštećenica višekratno ispitivana, zadnje na raspravi 17. studenog 2014. u prisutnosti stranaka, pa ne stoji žalbeni prigovor o uskrati prava na „protuispitivanje“ oštećenice, tim više što zahtjev za ponovljeno ispitivanje oštećenice sa pripremnog ročišta nije posebno obrazložen.

 

Nadalje, premda optuženik s pravom problematizira ispravnost odluke prvostupanjskog suda o provođenju rasprave u njegovoj odsutnosti primjenom čl. 404. st. 2. ZKP/08., kada je ispitana svjedokinja D. M., time nije teško povrijeđeno  pravo na  pravično suđenje povredom prava na obranu kako se elaborira u žalbi (upiranjem na praksu Europskog suda za ljudska prava, odluka Petrina protiv Hrvatske od 13. veljače 2014.). Prvostupanjski sud je prije odluke o provođenju rasprave u odsutnosti optuženika ispitao vještaka kako to i predviđa spomenuta norma. Vještak je razmotrio dostavljenu dokumentaciju iz koje proizlazi da optuženik ima izvjesne zdravstvene tegobe sa žučnjakom, uz zaključak vještaka da takvo stanje optuženika „nije aktualno zapreka za prisustvovanje raspravama, a … sve preporučene … pretrage… mogu se obaviti izvan termina rasprava jer se ne radi o hitnom stanju.“ Nema dvojbe stoga da je, prema nalazu i mišljenju vještaka optuženik bio u mogućnosti pristupiti i sudjelovati na raspravi, što može biti osnovom za primjenu drugih instrumenata jačanja procesne discipline radi neometanog provođenja rasprave (npr. trošak odgode rasprave na teret optuženika). Naprotiv, primjena čl. 404. st. 2. ZKP/08. dolazi u obzir kada optuženik nije u mogućnosti pristupiti odnosno sudjelovati na raspravi zbog stanja u koje se sam hotimično stavio (npr. namjerno samoozljeđivanje ili intoksikacija). Međutim, u konkretnom slučaju, nepravilna primjena odredbe čl. 404. st. 2. ZKP/08. u tijeku rasprave i s tim u vezi ispitivanje svjedokinje bez nazočnosti optuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude budući da iskaz svjedokinje ne odudara od ranije danih iskaza na raspravama tijekom kojih je optuženik bio u mogućnosti ispitati spomenutu svjedokinju (2. lipnja 2011., 12. studenog 2014.). Stoga nema govora o povredi konfrontacijskog načela kao sastavnice prava na pravično suđenje niti je pogrešnom primjenom čl. 404. st. 2. ZKP/08. ostvarena povreda iz čl. 468. st. 3. ZKP/08.

 

Nadalje, pobijanu presudu je moguće ispitati jer sadrži jasne i dostatne argumente zbog kojih je razloga prvostupanjski sud sporne činjenice našao dokazanima dajući ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, uz razloge za odbijanje dokaznog prijedloga obrane za provođenje psihijatrijskog vještačenja, utvrđenje krivnje i odmjeravanje kazne optuženiku, sve sukladno čl. 459. st. 1. do 6. ZKP/08. Stoga nije ostvaren ovaj vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ujedno je i neosnovan žalbeni prigovor o povredi prava na obrazloženu sudsku odluku, dok se dio zamjerki iznesen u okviru ove žalbene osnove ustvari odnosi na osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Iz navedenih razloga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog i materijalnog zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08.-VIII na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj zamjera odbijenom (višekratno postavljenom) dokaznom prijedlogu za psihijatrijsko vještačenje, kojim bi se kao kontrolnim dokazom utvrdilo postoji li kod optuženika „specifični poremećaj koji se može svrstati pod pedofiliju.“ Kritizira stav  prvostupanjskog suda da optuženikova obrana predstavlja „apstraktno poricanje“ kaznenog djela kojim se, po mišljenju žalitelja, teret  dokazivanja sa optužbe prebacuje na obranu. Prigovara nekritičkom prihvaćanju iskaza oštećenice koja, po ocjeni žalitelja, nije dosljedana već „nevoljka u svojem iskazivanju“, a na upitnost njenog iskaza da upućuju višekratne izmjene vremena počinjenja djela te okolnost da je tužitelj odustao od progona za tri kaznena djela, time da je iskaz oštećenice od 17. studenog 2014. „uzet ... na zakonit način uz pomoć izdvojenog nezakonitog dokaza.“

 

Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je na raspravi u ponovljenom suđenju proveo sve potrebne dokaze te nakon što ih je sveobuhvatno i temeljito ocijenio opravdano zaključio da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo, uz iscrpnu i razumnu argumentaciju o odbijanju dokaznog prijedloga za psihijatrijsko vještačenje optuženika (str. 14 presude).

 

Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je zakonito pribavljen iskaz oštećenice vjerodostojan. Oštećenica je u terećenju optuženika za seksualno zlostavljanje ustrajna i dosljedna, a njezin iskaz potvrđuju i svjedoci kojima se o istome povjerila kako to obrazlaže prvostupanjski sud (M. Đ., M. B., M. A. O.). Pored toga, pri ocjeni kvalitete i pouzdanosti iskaza oštećenice u konfrontaciji sa optuženikovom obranom (negira bilo koji oblik seksualnog zlostavljanja) od osobitog značaja je okolnost pod kojom je došlo do otkrivanja i prijave kaznenog djela. Naime, prema stanju dokazne građe proizlazi da je do otkrivanja kaznenog djela došlo tijekom boravka tada sedamnaestogodišnje oštećenice u Caritasovoj kući T. gdje se povjerila štićenici kuće M. Đ. koja je o istome izvijestila stručne osobe ustanove. Nakon što je oštećenica isto potvrdila psihologu spomenute kuće S. Ž. B. uz istovremeno protivljenje prijavljivanja djela, zlostavljanje prijavljeno u drugoj polovici 2009. Oštećenica je tijekom postupka kao gotovo punoljetna (iskaz iz 2010.), a potom odrasla, zrela osoba (iskaz iz 2014.) dosljedna u prikazu bitnih okolnosti proživljenog seksualnog zlostavljanja što sve otklanja tezu obrane da je kaznena prijava lažna i posljedica nezavidne životne situacije oštećenice nakon razvoda roditelja.

 

Razmatrajući iskaz oštećenice u cjelini treba imati na umu da se radi o opisu događaja koji sežu u dječju dob oštećenice, pa pojedina odstupanja odnosno nepreciznosti pri opisu vremena djela i broja kriminalnih radnji  ne kompromitiraju vjerodostojnost iskazivanja kako se sugerira žalbom. Suština iskaza je opis bludnih radnji koje su poduzimane u nekoliko navrata tijekom 2001. (ošt. rođ. 24. lipnja 1992.), kako je to pravilnom analizom zaključio prvostupanjski sud i shodno tome prilagodio činjenični opis djela. Premda je žalitelj u pravu da je državni odvjetnik mijenjao vrijeme izvršenja kaznenog djela nekoliko puta, ta okolnost, kao ni odustanak od progona za druga djela (pretežno zbog zastare kaznenog progona), ne dovodi u sumnju istinitost iskaza oštećenice. Naime, radi se tek o neznatnim izmjenama glede vremena djela, koje je uvijek smješteno unutar 2001. godine („neutvrđenog dana i mjeseca 2001.“, „druga polovica 2001.“).

 

Nadalje, u pravu je prvostupanjski sud da kvaliteta i pouzdanost iskaza oštećenice nije poljuljana izraženim nepovjerenjem majke kod povjeravanja oštećenice da je bila seksualno zlostavljana te iskazom svjedokinje dr. Lj. D., (psihijatrica Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež) da je oštećenicu procijenila manipulativnom. Naime, prema pojašnjenju svjedokinje dr. Lj. D. manipulativnost se može i očekivati u razdoblju adolescencije kroz impulzivne, burne reakcije, disharmoničnost i izostanak konzistencije, a kako kao terapeut nije uspjela postići dobar odnos sa oštećenicom prepustila je terapiju drugom liječniku. Liječnik psihijatar koji je nastavio s tretmanom oštećenice, svjedok dr. A. A., govori o oštećenici kao izrazito vulnerabilnoj i emocionalno rizičnoj osobi. Ovome svakako treba dodati iskaze ostalih svjedoka koji također govore u prilog prihvaćanja iskaza oštećenice, razrednice A. A. koja nije primijetila da bi oštećenica iznosila laži i bila manipulativna, oca T. S. kojemu je na upit „je li se to desilo“ oštećenica potvrdno odgovorila.

 

Prema tome, žalbeni navodi optuženika nisu doveli u sumnju ispravnost i pouzdanost utvrđenog činjeničnog stanja pri čemu okolnost da su optuženikova djeca upravo njemu povjerena na brigu i skrb prilikom razvoda braka nije od utjecaja na vrednovanje iskaza oštećenice kojoj optuženik nije biološki otac već je u vrijeme djela bio suprug njene majke. Jednako vrijedi i za dokumentaciju Poliklinike za zaštitu djece grada Z., koja se odnosi na psihofizičko stanje polusestara oštećenice, dakle neutralnog je značaja zbog čega  prvostupanjski sud nije dao posebnu ocjenu tog dokaza.

 

Konačno, budući da izostanak poremećaja pedofilije sama po sebi ne isključuje mogućnost seksualnog zlostavljanja djece, a k tome optuženik djelo negira, to je osnovano, podrobnom argumentacijom, odbijen prijedlog za psihijatrijsko vještačenje optuženika.

 

Iz navedenih je razloga neutemeljena optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Osporavajući odluku o kazni optuženik prigovara da odnos oštećenice sa ocem i majkom ne može predstavljati otegotnu okolnost kako je to cijenio prvostupanjski sud. Naglašava da su problemi u funkcioniranju oštećenice nastupili „osam godina nakon navodnog kaznenog djela“, od kojeg je proteklo sedamnaest godina tijekom kojih nije dolazio u sukob sa zakonom, brižan je otac i bolesna osoba što prvostupanjski sud kod odmjeravanja kazne nije cijenio. U sjednici vijeća braniteljica je priložila optuženikovu izjavu  da pristaje da mu se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro.

 

Prvostupanjski sud je optuženiku olakotno cijenio neosuđivanost, protek vremena od djela, roditeljski status (otac troje djece od kojih dvoje maloljetno) dok je otegotnim cijenjen veći stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra (iskorištavanje devetogodišnje djevojčice „posebno vulnerabilne zbog svog lošeg odnosa prema ocu i majci koji su se razveli u njenoj ranoj životnoj dobi i zasnovali svoju novu obitelj“). Uz tako utvrđene i vrednovane okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne, valja uzeti u obzir i činjenicu narušenog zdravstvenog stanja optuženika te da su „upravo njemu djevojčice A. i P. povjerene na skrb“ kako je to i utvrđeno u pobijanoj presudi što sve opravdava izricanje kazne zatvora u trajanju deset mjeseci. Međutim, u pravu je optuženik kada sugerira primjenu blaže sankcije budući da značaj  olakotnih okolnosti ukazuje na osnovanost primjene vrste prijekora kojim se omogućava ostvarenje svrhe kaznenopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezinog izvršenja.  Stoga je prema optuženiku primijenjena uvjetna osuda uz vrijeme kušnje od četiri godine što je razmjerno težini i pogibeljnosti kaznenog djela.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08.-VIII odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 4. veljače 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.