- 1 -              I Kž 562/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 562/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. J. N., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog, podnesene protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 17. lipnja 2020., broj K-31/2019-19, u sjednici održanoj 4. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se žalba opt. J. N. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom je presudom opt. J. N. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. KZ/11., te je primjenom navedene zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine. Na temelju čl. 54. KZ/11., optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u trajanju devet dana. Primjenom čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.-pročišćeni tekst, 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) optuženiku je naloženo podmiriti trošak kaznenog postupka u paušalnoj svoti od 2.000,00 kuna, kao i trošak vještačenja u iznosu koji će naknadno biti određen posebnim rješenjem.

 

              Protiv ove presude žalbu je podnio optuženik, putem branitelja R. R., odvjetnika iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanom presudu ukinuti, odnosno pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe. Žalbu je podnio i optuženik osobno, bez istaknutih žalbenih osnova, ali je iz sadržaja žalbe razvidno kako se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Imajući u vidu sadržaj ovih dviju žalbi, one će se razmatrati kao jedinstvena žalba opt. J. N.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Žalba je neosnovana.

 

              Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio i na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

 

              Optuženik nije u pravu kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske.

 

              Žalitelj, svoje nezadovoljstvo rezultatima dokaznog postupka, potpuno promašeno kvalificira teškom povredom prava na pravično suđenje. Naime, nema dvojbe da su bile ispunjene sve opće pretpostavke načela pravičnosti. Ostvareno je pravo stranaka da budu nazočne radnjama u postupku i saslušane prije donošenja odluke, te pravo stranke da u postupku poduzima sve radnje koje može postupati i njezin protivnik. Ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke, jer je odluka temeljena na zakonitim dokazima i jasno obrazložena.

 

              Žalitelj nije u pravu kada se žali zbog povrede kaznenog zakona.

 

Premda je prvostupanjski sud, pravilno, primijenio najblaži zakon za optuženika, ovo se osporava, ali se iz sadržaja žalbe ne može iščitati zašto žalitelj smatra da bi neki drugi Kazneni zakon i koji, bio povoljniji za optuženika. Naime, prema počinitelju se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno. Ako se zakon, nakon počinjenja kaznenog djela a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja. Kako je to jasno izložio prvostupanjski sud, u vrijeme počinjenja kaznenog djela na snazi je bio Kazneni zakon („Narodne novine“ br: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. – dalje: KZ/97), prema kojem je, za kazneno djelo silovanja, odredbom članka 188. stavka 1. KZ/97., bila propisana kazna zatvora u trajanju od tri do deset godina. Kako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela izmijenio, prvostupanjski sud je postupao in favorem optuženika, u skladu odredbom članka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak – dalje: KZ/11.). Zato je činjenični opis kaznenog djela za koje opt. J. N. proglašen krivim, podveo pod odredbu članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11., koji je, zbog propisanog nižeg minimuma kazne od jedne godine, nedvojbeno najblaži za počinitelja. Naime, u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, na snazi je Kazneni zakon („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17., 118/18. i  126/19.), koji je zbog propisane kazne od tri do deset godina za kazneno djelo silovanja, opet stroži zakon za optuženika, od onog koji je primijenio prvostupanjski sud.

 

Optuženik, osporavajući pravilnost primjene kaznenog zakona, postavlja retoričko pitanje „ ... što je s otklonjivom zabludom ...?“. Neovisno o činjenici što otklonjivu zabludu poznaje i Kazneni zakon koji je primijenjen, iz sadržaja žalbe se ne može iščitati zašto bi se radilo o povredi kaznenog zakona. To što žalitelj smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov.

 

              Suprotno žalbenim navodima, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno.

 

              Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba, i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica, pravilno, utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

              Premda žalitelj, paušalno, tvrdi kako je oštećenica "... psihotična, panična i suicidalna osoba ...“, odnosno žalbom generalno osporava vjerodostojnost njenog iskaza da se radilo o silovanju, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako je iskaz oštećenice logičan, životan i vjerodostojan.

 

Oštećenica je na raspravi 22. siječnja 2016., iskazala da je optuženik tijekom spolnih odnosa znao biti grub, pa joj je stiskao ruke i pritiskao joj tijelo, što ona nije doživljavala "tak strašno". Iskazala je kako optuženik, u većini slučajeva, nije ni mogao znati da ona ne želi spolni odnos (list 361 spisa).

 

Međutim, a što je od odlučujućeg značaja za ovaj kazneni postupak, sigurna je da se spolni odnos protiv njezine volje dogodio barem jednom, premda je bilo još situacija kada se protivila spolnom odnosu, plakala i bila u grču. Oštećenica je bila decidirana kada je rekla „... znam da je jedanput bilo ...“. Ona je opisala tu jednu situaciju kada je optuženik, zbog njenog protivljenja spolnom odnosu, primijenio fizičku silu i prisilio je na spolni odnos, kada ju je pljusnuo i bacio na krevet, potrgao joj gaće, a poslije spolnog odnosa rekao da je tako trebalo biti. Međutim, nije se mogla očitovati o točnom vremenu kada se to dogodilo, ali zna da je bilo u periodu od 2009. do 2011. (list 359-361 spisa).

 

Nasuprot tvrdnji žalitelja, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako u iskazu oštećenice nema nedosljednosti niti proturječja. Žalitelju, koji neobrazloženo, promašeno i izvan konteksta spominje „otklonjivu zabludu“ kod optuženika, ukazuje se na utvrđenje prvostupanjskog suda, iz kojeg se jasno izdvaja ovaj događaj, ta jedna situacija kada je oštećenica optuženiku stavila do znanja da ne želi spolni odnos i to mu nedvosmisleno rekla, a on je, usprkos tome, primijenio fizičku silu i prisilio je na spolni odnos.

 

Izvan ovog jednog i jasno opisanog događaja, oštećenica je općenito i vrlo neodređeno opisala druge situacije kada je optuženik, zbog njezinog protivljenja spolnom odnosu, primijenio silu. Spomenula je i situacije kada se spolnom odnosu nije izričito protivila, za koje smatra da optuženik nije mogao znati da ona ne želi spolni odnos, te potvrdila postojanje i dobrovoljnih spolnih odnosa kojima se nije protivila. U takvom njenom iskazu nije bilo nedosljednosti niti proturječja, ali ga treba promatrati u kontekstu vještačkog nalaza i mišljenja vještaka mr. sc. B. L., psihijatrice i prof. D. T. P., kliničke psihologinje. Vještakinje su istaknule kako je kod oštećenice uočena „... tendencija samopreispitivanja i samookrivljavanja komentarima da je možda trebala šutjeti ...“ (list 470 spisa). Vještakinja prof. D. T. P., na raspravi je iskazala kako oštećenica „... izražava žaljenje što je optuženikova pozicija takva kakva jest, i višekratno se preispituje je li dobro postupila kada ga je prijavila ...“ (list 485 spisa).

 

Stoga i ne čudi što je oštećenica na raspravi, 28. prosinca 2018. (list 639-641 spisa), znatno reducirala svoj iskaz. Rekla je da se nakon razvoda okrenula potpuno novom životu, udala se, ima jednu djevojčicu i više ne razmišlja o braku s optuženikom i o tome kako je bilo dok su bili zajedno. Te je događaje potisnula, više o njima ne razmišlja i više se ne sjeća spolnih odnosa prilikom kojih je optuženik primjenjivao silu.

 

Žalitelj upirući, selektivno, samo na taj dio iskaza, zanemaruje da je oštećenica i tada ponovila kako je tijekom trajanja braka bilo optuženikovog nasilja prema njoj, a bilo je i seksualnog nasilja (list 641 spisa).

 

Premda u žalbi, neosnovano, tvrdi kako oštećenica „laže i obmanjuje“, optuženik dobro zna da ga se ona boji i nema razloga lažno ga teretiti. Uostalom, vještakinja mr. sc. B. L. je istaknula kako je kod oštećenice prisutan „... vrlo visoki stupanj straha od optuženika ...“ (list  485 spisa). Vezano uz redukciju njenog iskaza, vještakinja je naglasila kako nije u pitanju amnezija oštećenice, već se radi o obrambenom mehanizmu potiskivanja, izolacije i negiranja, uslijed čega oštećenica odbija razmišljati i dalje elaborirati ono što joj se u seksualnom kontaktu s optuženikom dogodilo (list 645 spisa).

 

S obzirom da su otac, majka i brat optuženika iskazivali kako se oštećenica njima nije žalila na postupke optuženika, iz psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja proizlazi obrazloženje takvog njenog ponašanja. Naime, ona se povjeravala osobama od povjerenja, a te su osobe (D. M., F. S., K. P., S. D. i B. K.) potvrdile njezin iskaz. Logično je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je razumljivo da o spolnim odnosnima, na koje ju je prisiljavao optuženik, oštećenica nije govorila sa osobama koje su bliske optuženiku.

 

Naposljetku, valja istaknuti kako je oštećenica, usprkos strahu, predrasudama i samookrivljavanju, hrabro ustrajala na opisivanju barem tog jednog događaja, kada je njezin tadašnji suprug primijenio fizičku silu i prisilio je na spolni odnos.

 

              Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovano, zaključio da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo.

 

Za sva svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

 

Optuženik nije u pravu kada se, sumarno, žali zbog „odluke o sankciji“.

 

Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Osobito, treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio sve okolnosti relevantne za odluku o kazni, pri čemu je olakotnim cijenio optuženikovu mladu životnu dob u vrijeme počinjenja djela, te činjenicu da je otac djeteta o kojem brine, a prema iskazu oštećenice i doprinosi za njegovo uzdržavanje. U kontekstu utvrđenih olakotnih okolnosti, prvostupanjski sud je cijenio i znatan protek vremena od počinjenja djela, te da je u međuvremenu došlo do stabilizacije odnosa između optuženika i oštećenice. Sud je cijenio i okolnost da optuženik, u vrijeme počinjenja kaznenog djela, nije bio osuđivan za kaznena djela, ali je imao u vidu da je, u međuvremenu, bio osuđen zbog kaznenih djela prijetnje, povrede djetetovih prava, teške tjelesne ozljede i nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari.

 

S obzirom na vrstu i vrijeme počinjenja ovog kaznenog djela, a vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne, te o svrsi kažnjavanja, izrečenom kaznom zatvora u trajanju jedne godine izraziti će se društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, te mu omogućiti ponovno uključivanje u društvo na socijalno prihvatljiv način, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela.

 

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu čl. 476 st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08., trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 4. veljače 2021.