- 1 -              III Kr 37/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 37/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđ. S. S., zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđ. S. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Vukovaru od 20. srpnja 2018. broj K-309/2016-16. i presuda Županijskog suda u Osijeku od 31. listopada 2019. broj Kž-536/2019-6., u sjednici održanoj 4. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se zahtjev osuđ. S. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Vukovaru od 20. srpnja 2018. broj K-309/2016-16. i presuda Županijskog suda u Osijeku od 31. listopada 2019. broj Kž-536/2019-6., S. S. je proglašena krivom zbog kaznenog djela iz čl. 146. st. 1. KZ/11. u vezi s čl. 52. KZ/11. i zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. KZ/11. u vezi s čl. 52. KZ/11. Za kazneno djelo iz čl. 146. st. 1. KZ/11. u vezi s čl. 52.  KZ/11. utvrđena je kazna zatvora u trajanju deset mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 236. st. 1. KZ/11. u vezi s čl. 52. KZ/11. utvrđena je kazna zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca, pa je uz primjenu čl. 51. KZ/11. S. S. osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i osam mjeseci.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnijela je osuđ. S. S., po branitelju A. J., odvjetniku iz O., zbog povreda kaznenog zakona na štetu osuđenice, predviđenih u čl. 469. toč. 1. i 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08. – I.), te zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi, iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08. – I. Predlaže ukinuti pobijane presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz molbu da se odgodi izvršenje pravomoćne presude.

 

Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08. – II.), spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u svom odgovoru izložilo stav da je zahtjev neosnovan.

 

Odgovor na zahtjev dostavljen je osuđenici i njenom branitelju.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude je neosnovan.

 

Podnositeljica zahtjeva nije u pravu kada, ističući povredu kaznenog zakona na njenu štetu, tvrdi da je činjenično postupanje osuđenice trebalo pravno označiti kao jedno produljeno kazneno djelo prijevare, iz čl. 236. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11., kojim je konzumirana radnja počinjenja kaznenog djela nedozvoljene uporabe osobnih podataka, iz čl. 146. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11.

 

U konkretnom slučaju, korištenje tuđih osobnih podataka, pribavljenih jednim kaznenim djelom, u počinjenju drugog kaznenog djela, ne čini stjecaj tih djela prividnim, nego je riječ o realnom stjecaju. Radi se o dva odvojena kriminalna postupanja, koja nisu izgubila svoju samostalnost. Prethodno ponašanje nema tako mali značaj da bi njegovu kriminalnu količinu moglo apsorbirati kasnije djelo. Time što jedno kazneno djelo u odnosu na drugo kazneno djelo stoji u odnosu sredstva prema cilju, ne isključuje stjecaj kaznenih djela, kojima se štite različita pravna dobra. Privatnost je zaštitni objekt kaznenog djela nedozvoljene uporabe osobnih podataka, a kod kaznenog djela prijevare se zaštićuje imovina.

 

Ovakvo pravno stajalište je već zauzeto u većem broju odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice: III Kr-48/2018. od 20. prosinca 2018., I Kž-739/2014. od 15. travnja 2015., III Kr-81/2013. od 29. siječnja 2014., III Kr-249/2010. od 18. kolovoza 2011., III Kr-131/2010. od 3. srpnja 2012., I Kž-904/2005. od 13. lipnja 2006., III Kr-406/2000. od 24. listopada 2002.). U ovom predmetu, premda je riječ o stjecaju drugačijih kaznenih djela, nema razloga odstupiti od tog stajališta.

 

Pored toga, dovođenje nekoga u zabludu lažnim prikazivanjem činjenica, kao način počinjenja kaznenog djela prijevare, moguće je ostvariti raznim modalitetima, i bez nedozvoljenog korištenja osobnih podataka. Isto tako, bitna obilježja kaznenog djela nedozvoljene uporabe osobnih podataka iz čl. 146. st. 1. KZ/11., u konkretnom slučaju, bila bi ostvarena neovisno o radnji počinjenja kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. KZ/11.

 

Razvidno je da se razlikuju bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 146. st. 1. KZ/11., u odnosu na bitna obilježja koja treba ostvariti da bi se djelo označilo kaznenim djelom iz čl. 236. st. 1. KZ/11. Proizlazi to i iz usporedbe subjektivnih obilježja ovih kaznenih djela. Za razliku od kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. KZ/11., kod kaznenog djela iz čl. 146. st. 1. KZ/11. namjera obuhvaća samo radnju (korištenje), a za dovršenje djela se ne traži nastupanje posljedice.

 

Stoga su u pravomoćnoj presudi, pravilno, primijenjene odredbe kaznenog zakona, kada je činjenično postupanje osuđenice pravno označeno kao stjecaj jednog produljenog kaznenog djela nedozvoljene uporabe osobnih podataka, iz čl. 146. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11., i jednog produljenog kaznenog djela prijevare, iz čl. 236. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11.

 

Prema tomu, nije osnovan zahtjev osuđ. S. S. podnesen na temelju čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08. – I.

 

Nije u pravu podnositeljica zahtjeva kada u zahtjevu ističe povredu prava na obranu na raspravi iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08. – I., jer nije bila učinkovita njena obrana po braniteljici, koja je nije uputila u sva prava, pa osuđenica zbog svoje neukosti nije bila sposobna shvatiti sve implikacije svojeg priznanja krivnje i prihvaćanja predložene kazne.

 

Ovakvi navodi, prema odredbi čl. 517. st. 2. ZKP/08. – II., ne mogu biti osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, jer je osuđenica odustala od istaknute povrede čl. 468. st. 3. ZKP/08., na koju je upirala žalbom protiv prvostupanjske presude. Međutim, ističe se podnositeljici zahtjeva kako je iz spisa predmeta vidljivo da je osuđenica o svim svojim pravima bila uredno poučena tijekom postupka. Prilikom uhićenja joj je uručena pouka o pravima uhićenika. Osuđenici je uručena pouka o pravima i prije prvog ispitivanja u Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru. Ovom ispitivanju je bio prisutan branitelj osuđenice, kojeg je osuđenica sama odabrala u osobi odvjetnika M. C. iz V. Iz zapisnika je razvidno da je osuđenica pouku o pravima razumjela, kao i da se o svojim pravima posavjetovala sa svojim braniteljem. Na sjednici izvanraspravnog vijeća održanoj 27. siječnja 2017., osuđenicu je zastupala nova braniteljica, odvjetnica M. A. iz V. Ovu odvjetnicu je osuđenica ponovno angažirala u daljnjem tijeku postupka, te ju je ista zastupala i na raspravi održanoj 20. srpnja 2018., na kojoj je donesena presuda. Razvidno je kako podnositeljica zahtjeva ničim nije manifestirala nerazumijevanje pojedinog stadija rasprave ili priopćenih pouka i upozorenja. Osuđenica nije isticala niti ikakve prigovore u pogledu svoje braniteljice, niti je dala naslutiti da ne bi postojala njena suglasnost s načinom na koji je zastupa odabrana braniteljica. Štoviše, vidljivo je kako se suglasila sa svim radnjama i očitovanjima braniteljice u pogledu dokaznog postupka na raspravi, te se "pridružila" njenim navodima kako iz uvodnog, tako i završnog govora.

 

Prema tomu, podnositeljici zahtjeva je bila osigurana, adekvatna, stručna pomoć braniteljice. Subjektivno, naknadno, nezadovoljstvo osuđenice s visinom izrečene kazne, s kojom se suglasila, nema značaj koji mu podnositeljica zahtjeva daje u smislu prigovora na učinkovitost obrane, koju joj je pružala braniteljica koju je sama izabrala.

 

Stoga nije ostvarena povreda prava na obranu na raspravi iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08. – I.

 

Slijedom navedenog, neosnovano podnositeljica zahtjeva ističe kako je osuđenici povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98. -pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. -pročišćeni tekst, 55/01. -ispravak, 76/10., 85/10 -pročišćeni tekst i 5/14.) i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. -pročišćeni tekst, 8/99. -ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.).

 

S obzirom na izloženo, a na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci, a slijedom takve odluke, nije bilo mjesta odgodi izvršenja pravomoćne presude.

 

Zagreb, 4. veljače 2021.