1                       Poslovni broj: 18 UsI-81/20-2

 

Poslovni broj: 18 Usl-81/20-2

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke N. B., u upravnom sporu tužitelja H. d.o.o., Z., S. a. .., OIB: ….., MBS: ….. zastupan po I.A., odvjetnici u O. d. G. i M. d.o.o., U. g. V. …, Z. protiv tuženika Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, Povjerenstvo za žalbe (ranije Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta), Ulica grada Vukovara 78, Zagreb, uz sudjelovanje zainteresirane osobe J. Š., Z., P. g. .., OIB: …….., zastupanog po opunomoćeniku M. C., odvjetniku u Z., M. .., radi zaštite potrošača, dana 03. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, Klasa UP/II-336-02/17-01/25, Urbroj: 526-09-01-01/7-17-2 od 7. rujna 2017. te za poništenje rješenja Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, Uprave za inspekcijske poslove u gospodarstvu, Sektor tržišne inspekcije, Područna jedinica-Služba inspekcijskog nadzora u Zagrebu, Klasa UP/I-336-02/17-01/25, Urbroj: 526-09-01-07/14-17-1 od 7. lipnja 2017.

II.Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.

III.Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana od dostave pravomoćne presude naknadi zainteresiranoj osobi trošak ovog upravnog spora u iznosu od 1.000,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem tuženika, Klasa UP/II-336-02/17-01/25, Urbroj: 526-09-01-01/7-17-2 od 7.rujna 2017. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, Uprave za inspekcijske poslove u gospodarstvu, Sektor tržišne inspekcije, Područna jedinica-Služba inspekcijskog nadzora u Zagrebu, Klasa UP/I-336-02/17-01/25, Urbroj: 526-09-01-07/14-17-1 od 7. lipnja 2017., a kojim rješenjem je u točki 1. izreke naređeno tužitelju da potrošaču J.Š. iz Z., P. g. .., (ovdje zainteresirana osoba) isporuči 6 komada artikla F.D. L. sukladno narudžbi …. po cijeni u ukupnom iznosu od 3.334,93 kn, te 3 komada artikla F. d. da, sukladno narudžbi 2389897 po cijeni u ukupnom iznosu od 1.684,96 kn. U točki 2. izreke određen je rok od 8 dana za izvršenje točke 1. od dana dostave rješenja. U točki 3. izreke je određeno da žalba izjavljena protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

Tužitelj je kod Upravnog suda u Zagrebu podnio tužbu protiv citiranih rješenja te je Upravni sud u Zagrebu formirao spis pod poslovnim brojem UsI-2966/17. Iz obavijesti Ureda predsjednika ovog suda, broj: …… od 30. siječnja 2020., razvidno je da je rješenjem predsjednika Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 31 Su-122/2020-2 od 23. siječnja 2020., po prijedlogu predsjednice Upravnog suda u Zagrebu, navedeni predmet ustupljen ovom sudu u rad.

Tužba je kod ovoga suda zavedena pod poslovnim brojem UsI-81/20.

Tužitelj tužbom pobija citirano rješenje tuženika navodeći da isto smatra nezakonitim zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava te povrede pravila postupka. Napominje da je nakon podnošenja žalbe protiv prvostupanjskog rješenja postupio po istom, no, bez obzira na to da  i dalje smatra je pobijano rješenje tuženika neosnovano. Ističe da tuženik obrazloženje svog rješenja započinje nejasnim i netočno „utvrđenim činjenicama“ navodeći da niti u jednom dijelu žalbe protiv rješenja prvostupanjskog tijela ne tvrdi da su potrošač i tužitelj u ugovornom odnosu ravnopravni već upravo suprotno. Naime, tužitelj tvrdi da sporna odredba iz članka 3. Općih uvjeta poslovanja  tužitelja (u nastavku „Opći uvjeti“) ni u kojem slučaju ne uređuje jednostrano pravo trgovca na promjenu cijena, već da ista uređuje pravo na raskid ugovora na strani trgovca u samo jednom unaprijed definiranom (i u kontekstu Općih uvjeta izoliranom) slučaju, odnosno u slučaju očite pogreške u naznaci cijene a kojim pravom da se u konkretnom slučaju i poslužio, te da, suprotno navodima tuženika, Općim uvjetima daje veća prava potrošačima. Tužitelj nadalje ističe i da je pravni propis na temelju kojeg je riješena predmeta upravna star pogrešno primijenjen iz čega također proizlazi da rješenje nije zakonito. Naime, tuženik da u obrazloženju pobijanog rješenja citira odredbe iz Zakona o zaštiti potrošača o sklapanju ugovora na daljinu, zatim odredbe Zakon o obveznim odnosima o trenutku u kojem se prema propisu ugovor smatra sklopljenim, o načinu na koji se volja za sklapanjem ugovora može izjaviti te o ostalim pretpostavkama koje moraju biti ispunjene da bi se ugovor smatrao valjano sklopljenim. Tužitelj smatra da odredbe koje tuženik citira u pobijanom rješenju nisu relevantne za rješavanje predmetne uprave stvari. Ističe da predmet upravne stvari nije pitanje jesu li ispunjene pretpostavke za sklapanje ugovor odnosno je li ugovor valjano sklopljen već da je pitanje upravne stvari valjanost odredbe iz Općih uvjeta tužitelja odnosno (ne) postojanja ugovora sklopljenog između potrošača i tužitelja a tuženik da uopće nije primijenio niti razmotrio pravni propis koji je primjenjiv na konkretnu situaciju. Štoviše, tuženik da jedino citira zakonsku odredbu iz članka 49. Zakona o zaštiti potrošača bez da je na istu primijenio utvrđene činjenice i bez da je obrazložio ili uopće došao do zaključka spada li sporna odredba pod navedenu zakonsku odredbu ili ne. Ističe da sporna odredba iz Općih uvjeta tužitelja glasi kako slijedi: „H. pridržava pravo raskida ugovora u slučaju očito pogreške u cijenama.“ Tužitelj ne spori da se u konkretnom slučaju radi o unaprijed formuliranoj odredbi tužitelja koja čini sastavni dio njegovih Općih uvjeta te ističe da to što potrošač u konkretnom slučaju nije pregovarao o navedenoj odredbi da se ista ne može smatrati nepoštenom, što da i proizlazi iz citiranog zakonskog teksta, a koje pitanje tuženik da uopće ne razmatra u svom rješenju. Tužitelj smatra da bi se odredba članka 3. Općih uvjeta prema Zakonu o zaštiti potrošača smatrala nepoštenom, da moraju, sukladno primjenjivom materijalnom pravu, kumulativna bit ispunjenje sljedeće pretpostavke, odnosno da Ugovorna odredba mora biti suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana i to na štetu potrošača. Tuženik da, poput prvostupanjskog tijela, u obrazloženju rješenja ne razrađuje navedene pretpostavke te da ne navodi zašto smatra da su sve gore navedene pretpostavke (i to kumulativno) ispunjene. Tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju držao načela savjesnosti i poštenja navodeći da iz njegove jasno i nedvosmisleno proizlazi da sklopi svaki ugovor s potrošačem (pa makar on bio i nepovoljan za njega) osim onog kod kojeg dolazi do očitog nerazmjera u činidbama. Da je tužitelj u konkretnom slučaju postupao savjesno i pošteno da proizlazi dodatno iz činjenice da je priznao svoju pogrešku u  naznaci cijena te ponudio potrošaču (razuman) popust na „redovnu cijenu“, a sve u svrhu iznalaženja rješenja na obostrano zadovoljstvo te da je odmah po raskidu ugovora vratio uplaćeni novac potrošaču. S druge strane potrošač da je očito, uočivši pogrešku u cijeni izrazito kvalitetnih bicikala, pokušao, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, za sebe ishoditi nerazmjernu imovinsku korist i to na štetu svojeg suugovarača. Stoga da je upravo indikativno prijevarno postupanje potrošača u konkretnom slučaju (a ne trgovca). U Općim uvjetima da je i propisana odredba koja ga štiti od prijevarnog ponašanja poput opisanog te da na strani trgovca ne postoji namjera da potrošače „navede“ na sklapanje ugovora s pogrešnom cijenom pa da iste naknadno raskine jer da to n ije u njegovom poslovnom interesu. Slijedom navedenog da je moguće zaključiti da već prva pretpostavka za naređivanje ispunjenja ugovora iz razloga oglašavanja ugovorne odredbe nepoštenom nije ispunjena. Tužitelj nadalje smatra da u konkretnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Jedina osoba koja da je trenutno u neravnopravnom položaju da je upravo tužitelj, koji je bio prisiljen (temeljem Rješenja prvostupanjskog tijela) dostaviti proizvode unatoč činjenici da ugovor smatra valjano raskinutim. Ističe da se podrazumijeva da niti jedan savjestan gospodarstvenik ne bi po redovnom tijeku stvari prodavao bicikl po cijeni višestruko nižoj od nabavne te time samome sebi nanosio gubitke u poslovanju pa da je stoga  svakom prosječnom potrošaču jasno da se u konkretnom slučaju mora raditi o očitoj pogrešci, pa tako i potrošaču u konkretnom slučaju te da neravnopravnost u pravima i obvezama ne postoji samim time što se trgovac svojim Općim uvjetima štiti od toga da mu nastane šteta u poslovanju. Raskidom ugovora koji predstavlja nerazmjer međusobnih činidaba ne nanosi se šteta potrošaču, međutim, isporukom proizvoda da je nanesena šteta tužitelju te da ne postoji neravnopravnost na štetu potrošača kada je, sukladno savjesnosti i poštenju, tužitelj bio spreman ispuniti ugovor po onoj cijeni koja je na tržištu realna (pa čak i s dodatnim popustom – na vlastitu štetu). Potrošač da je imao priliku prihvatiti sklapanje ugovora pod najpovoljnijim uvjetima na tržištu u trenutku kada mu je tužitelj ponudio dodatan popust na točnu cijenu kako bi na obostrano zadovoljstvo riješili spor, međutim, potrošač da je isto odbio. Neravnoteža među ugovornim stranama da je nastala tek po (nezakonitom) postupanju prvostupanjskog tijela i tuženika nalaganjem ispunjenja ugovora koji je valjano raskinut. Tužitelj nadalje ističe da „znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana“ nema, da proizlazi i iz članak 50. Zakona o zaštiti potrošača koji netaksativno navodi ugovorne odredbe koje bi se mogle smatrati nepoštenima pa da tako članak 50.stavak 1.točka 6. propisuje da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovca ovlašćuje na raskid ugovora na temelju njegove diskrecijske ocjene, dok isto pravo nije predviđeno i za potrošača. U konkretnom slučaju da se ne može govoriti u ugovornoj odredbi usporedivoj s gore citiranom jer da članak 3. Općih uvjeta propisuje unaprijed točno specificirani i izniman slučaj prava trgovca na raskid, a ne raskid na temelju njegove diskrecijske ocjene, da je iz Općih uvjeta evidentno da se i inače u obveznopravnim odnosima s potrošačima, istima jamče nerazmjerno veća i povoljnija prava te da su potrošači prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem u povlaštenom položaju, te da se veća prava ugovaraju upravo u korist potrošača, a nikako ne u korist trgovca, odnosno tužitelja. Stoga da se odredba članka 3. Općih uvjeta ne može promatrati izolirano od konteksta svih ostalih odredaba Općih uvjeta, već jedino zajedno s njima jer isti čine sastavni dio ugovora, a eventualno „nepoštenje“ odredbe da mora proizlaziti kako iz same odredbe, tako i iz cjelokupnog odnosa ugovornih strana u konkretnoj situaciji. Tužitelj da ne „poseže“ za raskidom kao oblikom poslovne prakse (što bi bilo sasvim nelogično s aspekta poslovanja) već da takva odredba služi isključivo tome da se spriječi nastanak štete na strani tužitelja, i to rijetkim i iznimnim situacijama poput ove. Ističući prijevarno ponašanje potrošača u konkretnom slučaju smatra da pretpostavke koje traži članak 49. Zakona o zaštiti potrošača u konkretnom slučaju nisu ispunjene te da je,   obzirom da se odredba iz Općih uvjeta ne može smatrati nepoštenom, ugovor između tužitelja i potrošača valjano raskinut. Postupanjem sukladno rješenju koje potvrđuje rješenje prvostupanjskog tijela, a kojim je tužitelju naloženo isporučiti bicikle, odnosno ispuniti raskinuti ugovor, upravo da je tužitelju nastala šteta. Nadalje tužitelj navodi da je nerazumljiv, nejasan i neobrazložen zaključak tuženika iz rješenja da ne postoji obveza potrošača da se upozna s Općim uvjetima. Ističe da se u slučaju Općih uvjeta radi o unaprijed formuliranim odredbama a to da  i jest glavna značajka i bit općih uvjeta. Zakon o obveznim odnosima da definira opće uvjete kao ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sastavljanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Tužitelj smatra da na strani potrošača postoji obveza da se upozna s Općim uvjetima prije sklapanja ugovora (koji su dostupni za učitavanje na internetskim stranicama na kojem su proizvodi naručeni) i to iz razloga jer je u konkretnom slučaju ugovor sklopljen putem „web-shop“-a, dakle u elektroničkom obliku, te potrošač nije bio u mogućnosti sklopiti predmetni ugovor bez prihvaćanja (podrazumijeva se, i čitanja) Općih uvjeta. Drugim riječima, potrošač da je u konkretnom slučaju bio „prisiljen“ upoznati se s općim uvjetima, koji čine sastavni dio ugovora, a prihvaćanjem istih da potvrđuje da je opće uvjete razumio i protumačio te da se time uzima da je razumio da trgovac može raskinuti ugovor u slučaju očite pogreške u cijenama, a da on sam može raskinuti ugovor ne navodeći za to bilo kakav razlog. Tako da i Visoki upravni sud Republike Hrvatske: „Sud prihvaća stajalište tuženog tijela da su se tužitelji kao korisnici usluga trebali upoznati sa svim stavkama ugovora prije potpisivanja istog upravo iz razloga jer potpisom ugovora ugovorne strane prihvaćaju sva prava i obveze koje proistječu iz toga ugovora.“ „Osim toga odredbe o privremenom i trajnom isključenju pretplatničke terminalne opreme, naknada za prijevremeni raskid pretplatničkog ugovora, te postupku i rokovima podnošenja prigovora su detaljno propisane općim uvjetima poslovanja operatora, sa kojim su se  tužitelji mogli upoznati budući su isti sastavni dio pretplatničkog ugovora, a tužitelji su svojim potpisom potvrdili da su opće uvjete zaprimili.“ Navedenim tužitelj smatra da, sama činjenica da potrošač u konkretnom slučaju nije sastavio navedene odredbe, ne ispričava potrošača od njegove obveze da se s istima upozna, niti govori u prilog tome da bi sporna odredba iz Općih uvjeta bila nepoštena odnosno nezakonita. Zaključno, u odnosu na (neobrazložen) navod tuženika da je tužitelj dužan snositi rizik u odnosu s potrošačima, tužitelj napominje da je životno da će se greške prilikom poslovanja događati, a činjenica da je trgovac prilikom poslovanja počinio očitu grešku u naznaci cijene, kao u konkretnom slučaju, da ne bi trebala rezultirati štetom na strani trgovca s jedne, te (nerazmjernim) povećanjem imovine potrošača na štetu trgovca s druge strane. To da nije svrha „snošenja rizika“ i „zaštite potrošača“ već da je svrha primjenjive zakonske regulative zaštiti potrošače od prijevarnog postupanja trgovca, kojeg da u konkretnom slučaju evidentno nema. Stoga da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za naređivanjem ispunjenja ugovora odnosno isporuku proizvoda iz razloga oglašavanja sporne odredbe nepoštenom te je da je predmetno rješenje kao i rješenje prvostupanjskog tijela nezakonito iz razloga jer su povrijeđena pravila postupanja, jer su činjenice nepotpuno odnosno pogrešno utvrđene te iz razloga jer je pravni propis pogrešno primijenjen. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da se poništi citirano rješenje tuženika kao i citirano rješenje prvostupanjskog tijela te da tuženik bude obvezan naknaditi mu troškove ovog upravnog spora.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima iz drugostupanjskog rješenja kojim je odbijena žalba tužitelja te vezano za tužbene navode u bitnome ističe da je postupak pravilno proveden; da su u postupku utvrđene sve pravno relevantne činjenice sukladno Zakonu o općem upravnom postupku (Narodne novine broj: 47/09- dalje ZUP); da su pravilno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15., dalje u tekstu: ZZP); tužitelju ukazuje na činjenicu da je oglasio prodaju putem webshopa bicikle F.D. po maloprodajnoj cijeni od … kn, te F. D. D. po maloprodajnoj cijeni od … kn; da potrošač sporne proizvode 14. ožujka 2017. naručio putem webshopa i to u količini 6 komada artikla F.. D. L. sukladno narudžbi … po cijeni u ukupnom iznosu od ….kn, te 3 komada artikla F. d. Da. sukladno narudžbi …. po cijeni u ukupnom iznosu od …. kn; da je potrošač prema narudžbama putem Internet bankarstva R.. banke 14. ožujka 2017. uplatio na račun tužitelj gore navedene iznose, a tužitelj mu je putem elektroničke pošte poslao potvrde narudžbi; naglašava da je potrošač sa tužiteljem sklopio ugovor na daljinu u okviru organiziranog sustava prodaje; da je teza tužitelja da ima pravo na jednostranu promjenu cijene nakon zaključenog ugovora te raskid ugovora suprotna odredbi članka369. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15-dalje ZOO). Ističe nadalje da nije  utemeljen tužiteljev navod da odredba članka 3. Općih uvjeta poslovanja tužitelja nije nepoštena. Ovo stoga jer da se radi o ugovoru na daljinu sklopljenim temeljem ponude proizvoda tužitelja na njegovim službenim internetskim stranicama, koju je potrošač prihvatio, platio te dobio potvrdu kupnje, odnosno potvrdu o sklopljenom Ugovoru te da je stoga tužitelj dužan ispuniti ugovor i isporučiti plaćeni proizvod, a ako nema isti takav proizvod dužan mu je po toj cijeni isporučiti sličan proizvod iste kvalitete i karakteristika, stoga da je neutemeljen navod tužitelja da se ne radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi pri tome se pozivajući na odredbu članka 49. stavak 1. i 2. ZZP-a. Nadalje ističe da i ako je oglašena pogrešna cijena u web shopu predmetnih bicikla onda da je tužitelj trebao odbiti ponudu što da nije slučaj već da je potrošaču dostavljena ponuda na isti iznos koji je potrošač uplatio i time sklopio ugovor na daljinu te pri tome ističe da je potrošač telefonskim putem 14. ožujka 2017. kontaktirao tužitelja odnosno njegov kontaktni centar, gdje je htio provjeriti da li je cijena predmetnih bicikla točna, te su mu isti odgovorili kako nisu zaprimili nikakvu informaciju o tome da bi navedena cijena bila neispravna te da nažalost nemaju mogućnost provjeriti navedenu informaciju s nadređenima. Tuženik ističe da nije osnovano ni pozivanje tužitelja da je potrošač imao obvezu prije sklapanja ugovora da se upozna s Općim uvjetima, odnosno s člankom 3. jer se isti pozivaju na tipsko formuliranu ugovornu odredbu te ne navode i ne definiraju što je očita pogreška u cijenama. Tuženik ne spori da su prilikom obavljanja poslovne djelatnosti tužitelja moguće pogreške u isticanju maloprodajne cijene, no, ističe da tužitelj mora na sebe preuzeti rizik koji takav oblik prodaje na daljinu donosi. Stoga da je dužan ispuniti zaključeni i plaćeni ugovor sa potrošačem po cijeni koja je bila istaknuta prilikom kupnje na web shopu, sukladno odredbi članka 43. stavka 1. ZZP-a. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužba odbije.

Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu navodi da su pobijana rješenja u cijelosti zakonita i pravilna, da je, suprotno navodima tužitelja, u pobijanim rješenjima točno  i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo, bez da su pri tome povrijeđena pravila postupanja, čime da se navodi iz tužbe pokazuju u potpunosti neosnovanim.

Slijedom navedenog, predlaže se u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka.

              Tužitelj se u podnesku zaprimljenom kod ovoga suda dana 22. siječnja 2018. očitovao na odgovore  na tužbu tuženika i zainteresirane osobe osporavajući osnovanost istih u bitnome ponavljajući navode iz tužbe. Ističe da je netočno da tužitelj u tužbi nameće tezu o njegovu pravu na jednostranu promjenu cijene nakon zaključenje ugovora i pravu na raskid ugovora radi promijenjenih okolnosti pozivom na Zakon o obveznim odnosima. Navedeno da tužitelj nikada nije tvrdio te da to ne proizlazi iz okolnosti konkretnom slučaja jer da tužitelj pravo na raskid ugovora temelji na ugovoru, koje da ne predstavlja jednostrano pravo na raskid ugovora, kako to tuženik pokušava netočno prikazati, već da ono, temeljem Općih uvjeta tužitelja (koja čine sastavni dio ugovora i izvor prava za ugovorne strane), postoji i na strani potrošača (i to u puno većem, točnije u neograničenom opsegu u odnosu na trgovca). Nadalje, ni tuženik ni prvostupanjsko tijelo da nisu pravilno primijenili odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Naime, osim što nisu ispunjene pretpostavke iz Zakona o zaštiti potrošača koje moraju biti ispunjene da bi se odreda smatrala nepoštenom, da članak 52. tog zakona propisuje kako uopće nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odrede o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, članak 3. Općih uvjeta jasno i nedvojbeno predviđa da tužitelj pridržava pravo raskida ugovora samo u slučaju očite pogreške u cijenama. Suprotno navodima tuženika i prvostupanjskog tijela, navedena odredba da je lako razumljiva i jasna unatoč činjenici da pojam očite pogreške nije definiran. Naime, u konkretnom slučaju, „očita pogreška“ da proizlazi iz okolnosti samog slučaja jer da treba uzeti u obzir da popusti u toliko velikom iznosu nisu uobičajeni u tužiteljevom poslovanju (niti u poslovanju drugih trgovaca), što proizlazi i iz trenutne ponude dostupne na internetskim stranicama tužitelja. Ističe da članak 64. Zakona o trgovini izričito zabranjuje prodaju robe ispod njezine nabavne cijene kao oblik nepoštenog  trgovanja. Takvim postupanjem odnosno sklapanjem i ispunjenjem ugovora s potrošačima za prodaju robe ispod njezin nabavne cijene, tužitelj da bi se izložio odgovornosti koju predviđa Zakon o trgovini te da je tužitelj, postupajući prema nezakonitom rješenju tuženika, bio prisiljen postupati suprotno odredbama Zakona o trgovini koje su na njega primjenjive te da nalaganjem izvršenja ugovora prisiljava tužitelja da postupa protivno primjenjivim propisima i na taj način stvara praksu nepoštenog trgovanja u odnosu s potrošačima u sličnim slučajevima. Stoga da je jasno da je tužitelj bio prisiljen raskinuti ugovor s potrošačem (sukladno ugovornim odredbama) kako ne bi snosio posljedice iz Zakona o trgovini koje mu prijete. Sukladno navedenom, da je potpuno nelogično (i nezakonito) da bi „sniženjem cijene“ tužitelj postupao na svoju štetu i u suprotnosti sa Zakonom o trgovini. Također, iz svega navedenog da nedvojbeno proizlazi da je ugovorna odredba članka 3. Općih uvjeta poslovanja jasna, lako razumljiva i uočljiva te da ocjenjivanje njezine dopuštenosti izvršeno od strane tuženika i prvostupanjskog tijela nije dopušteno u skladu s člankom 52. Zakona o zaštiti potrošača te samim time i nezakonito. Podredno, čak i kad bi ocjenjivanje poštenosti predmetne odredbe bilo dopušteno, tuženik da niti u odgovoru na tužbu ničim nije obrazložio tvrdnje iz pobijanog rješenja, već da bez ikakvog obrazloženja ponavlja paušalnu i nepotkrijepljenu tvrdnju da se u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj odredbi tužiteljevih Općih uvjeta poslovanja, kao suštinski razlog na kojem svoje rješenje temelji. Međutim, ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru da se može smatrati nepoštenom isključivo ako su kumulativno ispunjene sve pretpostavke predviđene Zakonom o zaštiti potrošača, tj. ako takva odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stran na štetu potrošača. Stoga da tuženik izvodi potpuno pogrešan zaključak da se ugovorna odredba smatra nepoštenom iz razloga što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i iz pukog razlog što se u konkretnom slučaju radi o sklapanju potrošačkog ugovor na daljinu. Također, argument tuženika da je tužitelj u konkretnom slučaju trebao odbiti ponudu potrošača da je potpuno pogrešan. Naime, prema članku 15. Zakona o elektroničkoj trgovini, ugovor u elektroničkom obliku sklopljen je onoga trenutak kada ponuditelj primi elektroničku poruku koja sadrži izjavu ponuđenog da prihvaća ponudu. Tužitelj da nije niti bio u prilici „odbiti“ ponudu kako to tuženik pogrešno sugerira jer da nije potrošač taj koji je ponudu dao tužitelju, nego obrnuto te da u onom trenutku kada je tužitelj primio narudžbu (odnosno prihvat ponude) potrošača, ugovor se prema zakonu već smatrao sklopljenim. Tužitelj ponovno ističe (u skladu s navodima iz tužbe na koje se tuženik niti u jednom dijelu odgovora nije očitovao) da odredba članka 3. tužiteljevih Općih uvjeta poslovanja ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo suprotno, iako se radi o potrošačkom ugovoru, u konkretnom slučaju se jedino tužitelj može smatrati oštećenim. Nadalje ističe da će se na temelju članka 51. Zakona o zaštiti potrošača, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir priroda proizvoda ili usluge koji su predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Iz svega dosad navedenog, a uzimajući u obzir ostale ugovorne odredbe koje potrošača nesumnjivo stavljaju u povoljniji položaj te tužiteljevo krajnje korektno postupanje prilikom i nakon sklapanja ugovora, da se nikako ne može izvesti zaključak da se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana zbog koje je potrošač pretrpio štetu. Naprotiv, uzimajući u obzir da je potrošač naručio čak devet bicikala, iz njegovo postupanja da proizlazi da je namjeravao steći nepripadajuću imovinsku korist i na taj način oštetiti tužitelja, i to koristeći se očitom pogreškom u cijenama. Slijedom sveg navedenog tužitelj predlaže da se njegov tužbeni zahtjev usvoji te tuženiku naloži da mu podmiri trošak ovog upravnog spora.              

Imajući u vidu kako je predmetni spis rješenjem predsjednika Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: ….. od 30. siječnja 2020. ustupljen ovom sudu na rješavanje bez održavanja rasprave, sud je pozivom na odredbu članka 36. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje ZUS), bez održavanja rasprave, pregledom dokumentacije priložene u sudskom spisu, kao i dokumentacije priložene u spisu tuženika, dostavljenog uz odgovor na tužbu tuženika, nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ocijenio kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

              Iz podataka spisa ovog upravnog spora te podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu, razvidno je i među strankama nesporno:

-da je tužitelj putem webshopa oglasio, ponudio prodaju proizvoda – bicikla F. D. po maloprodajnoj cijeni od … kn, te F. D. Da po maloprodajnoj cijeni od …. kn,

-da je zainteresirana osoba- potrošač  navedene proizvode dana 14. ožujka 2017. naručio putem webshopa i to u količini 6 komada artikla F. D. L. sukladno narudžbi …. po cijeni u ukupnom iznosu od … kn, te 3 komada artikla F.d.  sukladno narudžbi …. po cijeni u ukupnom iznosu od …. kn,

-da je zainteresirana osoba - potrošač prema narudžbama uplatio putem Internet bankarstva R. banke dana 14. ožujka 2017. na račun tužitelja iznose od … kn i … kn,

-da je potom tužitelj - trgovac putem elektroničke pošte zainteresiranoj osobi – potrošaču poslao potvrdu narudžbe broj …. te potvrdu narudžbe …. sa slijedećim tekstom: „Zahvaljujemo na vašoj narudžbi u online trgovini H. Obradit ćemo je što brže moguće. Čim je roba spremna za isporuku, e-poštom ćete primiti iz svoje poslovnice H. potvrdu da možete podignuti robu.“,

-da je zainteresirana osoba – potrošač dana 14. ožujka 2017. telefonskim putem kontaktirao tužitelja odnosno E. k. c. d.o.o., radi provjere točnosti cijene predmetnih bicikli, te da je istom odgovoreno kako nisu zaprimili nikakvu informaciju o tome da bi navedena cijena bila neispravna, te da nažalost nemaju mogućnost provjeriti navedenu informaciju s nadređenima,

-da je dana 17. ožujka 2017. tužitelj-trgovac obavijestio zainteresiranu osobu - potrošača da je došlo do greške te da je istaknuta pogrešna cijena bicikla, odnosno popust od 91%, da će narudžbe broj …. biti stornirane, a uplaćeni novac vraćen, da je zainteresiranoj osobi – potrošaču ponudio popust od 38% na predmetnu kupnju te je zainteresiranu osobu – potrošača obavijestio da je u Općim uvjetima poslovanja, a na koje je potrošač pristao prije zaključenja narudžbe, u točci 3. predviđeno da tužitelj pridržava pravo raskida ugovora u slučaju očite pogreške u cijenama,

-da se dana 20. ožujka 2017. zainteresirana osoba - potrošač putem elektroničke pošte obratio tužitelju navodeći da ne želi povrat novca i raskid ugovora već da želi da mu se isporuče predmetni proizvodi sukladno sklopljenom ugovoru,

-da je zainteresirana osoba – potrošač putem svog opunomoćenika dana 31. ožujka 2017. podnio pisani prigovor tužitelju u kojem ga poziva da ispoštuje ugovorne obveze na način da mu isporuči predmetne bicikle,

-da je zainteresirana osoba – potrošač, obzirom da mu tužitelj nije isporučio naručene bicikle, dana 24. travnja 2017., protiv istog podnio predstavku povodom koje je prvostupanjsko tijelo dana 12. svibnja 2017.  izvršilo inspekcijski nadzor kojom prilikom je tužitelj upoznat sa navodima iz prijave zainteresirane osobe – potrošača, na što je ovlašteni predstavnik tužitelja u bitnome ponovio sve gore navedeno u korespondenciji sa  zainteresiranom osobom – potrošačem, te je ujedno, sukladno nalogu iz navedenog zapisnika, dana 01. lipnja 2017. prvostupanjskom tijelu dostavio pisano očitovanje u kojem u bitnome ponavlja da se radi o grešci u cijeni, da se taj jedan događaj ne može smatrati poslovnom praksom, da je zainteresiranoj osobi – potrošaču – kupcu odmah slijedeći dan vratio novac koji je platio za bicikle,

              -da je prvostupanjsko tijelo rješenjem od 07. lipnja 2017. naredilo tužitelju da ispuni predmetne ugovore na način da zainteresiranoj osobi isporuči bicikle, a sve kako je to pobliže navedeno u izreci tog rješenja, uz obrazloženje u bitnome, da je potrošač putem Internet trgovine od tužitelja naručio i platio predmetne proizvode, da je na taj način sa istim sklopio ugovor na daljinu i za kupnju dobio potvrde te da je trgovac stoga dužan ispuniti ugovore i isporučiti plaćene proizvode po ugovorenoj cijeni, da je trgovac nakon sklapanja jednostrano raskinuo ugovor na daljinu s potrošačem na temelju odredbe članka 3.svojih Općih uvjeta, da navedena odredba o promjeni cijene predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu i ne može biti osnova za raskid ugovora, da je greška u objavi cijene na stranicama Internet trgovine trgovca rizik koji snosi trgovac pri prodaji proizvoda tim putem te da je stoga dužan ispuniti kupoprodajne ugovore,

              -da je tužitelj, postupajući po prvostupanjskom rješenju, dana 22. kolovoza 2017. predmetne bicikle isporučio zainteresiranoj osobi – potrošaču,

              -da je tužitelj potom na navedeno prvostupanjsko rješenje izjavio žalbu koja je rješenjem tuženika od 07. rujna 2017. odbijena, pozivom na odredbe članka 5. stavak 1. točka 27., članka 41. stavak 1., članka 43. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14. i 110/15. dalje: ZZP), odredbe članka 247. i 369. stavak 2. Zakona o obveznim odnosim („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 25/11 i 78/15 – dalje ZOO), članka 9. i 15. Zakona o elektroničkoj trgovini („Narodne novine“ broj: 173/03, 67/08, 36/09, 130/11, i 30/14) te odredbu članka 137. stavak 3. točka 4. ZZP-a te na temelju gore utvrđenog činjeničnog stanja žalbu tužitelja odbija te potvrđuje pravilnost prvostupanjskog rješenja.

Odredbom članka 5. stavak 1. točka 27. ZZP-a  je propisano da je ugovor na daljinu ugovor sklopljen između trgovca i potrošača u okviru organiziranog sustava prodaje ili pružanja usluge bez istodobne fizičke prisutnosti trgovca i potrošača na jednome mjestu pri čemu se do trenutka sklapanja ugovora te za sklapanje ugovora isključivo koristi jedno ili više sredstava daljinske komunikacije.

Odredbom članka 41. stavak 1. ZZP-a je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja im na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača.

Odredbom članka 43. stavak 1. ZZP-a je propisano da je trgovac dužan potrošaču ispuniti ugovor u skladu s odredbama ugovora, ovog Zakona i Zakona o obveznim odnosima.

Odredbom članka 247. ZOO propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Člankom 249. istog Zakona propisano je da se volja za sklapanje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave (stavak 1.). Volja za sklapanje ugovora može izjaviti i pomoću različitih komunikacijskih sredstava (stavak 2.). Izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno (stavak 3.).

Odredbom članka 9. stavak 1. Zakona o elektroničkoj trgovini  propisano je da je sklapanje ugovora moguće elektroničkim putem, odnosno u elektroničkom obliku a stavkom 2. istog članka propisano je da se ponuda i prihvat ponude mogu dati elektroničkim putem odnosno u elektroničkom obliku.

Nadalje, odredbom članka 15. stavak 1. istog Zakona propisano je da je ugovor u elektroničkom obliku sklopljen onog trenutka kad ponuditelj primi elektroničku poruku koja sadrži izjavu ponuđenog da prihvaća ponudu a stavkom 2. istog članka propisano je da su ponuda i prihvat, te druga očitovanja volje poduzeta elektroničkim putem, primljena  kad im osoba kojoj su upućena može pristupiti.

Odredbom članka 137. stavka 3. točke 4. ZZP-a je propisano da će tržišni inspektor rješenjem narediti trgovcu otklanjanje utvrđene nepravilnosti određujući rok u kojem se ta nepravilnost mora ukloniti ako tijekom inspekcijskog nadzora utvrdi da potrošaču nije ispunio ugovor.

Odredbom članka 49. stavak 1. ZZP-a propisano je  da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom  stavka 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.).

Odredbom članka 369. stavak 2. ZOO-a, propisano je da izmjenu ili raskid ugovora ne može zahtijevati strana koja se poziva na promijenjene okolnosti ako je bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati.

              U prvom redu je za reći, a vezano za tužbene navode, da obrazloženje osporavanog rješenja tuženika nije nerazumljivo, da se temelji na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te su, suprotno tužbenim navodima, zakonske odredbe na koje se tuženik poziva u obrazloženju osporavanog rješenja, pravilno primijenjene u predmetnoj upravnoj stvari.

              Naime, činjenica je da iz prednjih utvrđenja nedvojbeno proizlazi da je u konkretnom slučaju, između tužitelja – trgovca i zainteresirane osobe – potrošača sklopljen ugovor na daljinu koji je definiran u odredbi članka 5. stavak 1. točka 27. ZZP-a, putem „web shop“-a u elektroničkom obliku sukladno citiranim odredbama Zakona o elektroničkoj trgovini, a nakon što su se stranke slobodnom voljom suglasile o bitnim sastojcima ugovora, pa tako i o cijeni predmetnih bicikli.

              Navodi tužitelja da se odredba članka 3. Općih uvjeta poslovanja tužitelja „H. pridržava pravo raskida ugovora u slučaju očite pogreške u cijenama.“, suprotno tvrdnjama tuženika i prvostupanjskog tijela, ne može smatrati nepoštenom, po shvaćanju ovoga suda nisu osnovani a jednako tako nisu osnovane ni tvrdnje tužitelja da je navedena odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva te da se, u konkretnom slučaju, na strani zainteresirane osobe radi o prijevarnom ponašanju.

              Tužitelj naime u tužbi i podnesku citira samo dio odredbe članka 3. Općih uvjeta i to dio u kojem se navodi „H. pridržava pravo raskida ugovora u slučaju očite pogreške u cijenama.“ No, cjelovita odredba članka 3. Općih uvjeta poslovanja glasi: „Vrijede cijene u nacionalnoj valuti navedene u trenutku narudžbe (uklj. zakonski utvrđeni PDV) bez troškova dostave. H. pridržava pravo raskida ugovora u slučaju očite pogreške u cijenama. Navedene preporučene prodajne cijene jesu cijene koje preporuča proizvođač/dobavljač u trenutku puštanja proizvoda na tržište. Plaćanje robe vrši se kreditnom karticom ili na račun (vidi točku 5.).“ Dio navedene odredbe na koju se poziva tužitelj, je prema shvaćanju ovoga suda, trebalo istaknuti, da bi svakom prosječnom potrošaču bila uočljiva, jasna i lako razumljiva, a što ovdje, suprotno tvrdnjama tužitelja, nije slučaj. Činjenica je da tužitelj najprije navodi da „Vrijede cijene u nacionalnoj valuti navedene u trenutku narudžbe (uklj. zakonski utvrđeni PDV) bez troškova dostave“ te da potom navodi „H. pridržava pravo raskida ugovora u slučaju očite pogreške u cijenama“ bez da pojašnjava što bi značila očita pogreška u cijeni. Dakle, radi se o odredbi koja, po shvaćanju ovoga suda, za prosječnog kupca-potrošača, koji je laik i nema stručna znanja, suprotno navodima tužitelja, nije jasna, lako razumljiva i uočljiva.

Nadalje, je za reći da iz prednjih utvrđenja nedvojbeno proizlazi da je zainteresirana osoba – potrošač dana 14. ožujka 2017. telefonskim putem kontaktirao tužitelja odnosno E.k. c. d.o.o., radi provjere točnosti cijene predmetnih bicikli, te da je istom odgovoreno kako nisu zaprimili nikakvu informaciju o tome da bi navedena cijena bila neispravna, te da nažalost nemaju mogućnost provjeriti navedenu informaciju s nadređenima. Obzirom na navedeno ne stoje tvrdnje tužitelja o prijevarnom ponašanju na strani zainteresirane osobe - potrošača. Za ukazati je tužitelju da je na njemu da organizira sustav poslovanja i prodaje te snosi rizik svog poslovanja a ne da, pozivajući se na dio odredbe članka 3. Općih uvjeta, predmetni ugovor smatra raskinutim. Tužitelj je u smislu odredbe članka 367. ZOO u vrijeme sklapanja ugovora trebao uzeti u obzir mogućnost greške u cijeni te poduzeti radnje da tu grešku pravodobno ispravi ili da, obzirom da potrošačima omogućena i telefonska komunikacija, o tome izvijesti osobe ovlaštene za kontakt, a što je u konkretnom slučaju, kako proizlazi iz prednje izloženog, izostalo. Osim toga, a vezano za navode tužitelja da u konkretnom slučaju postoji nerazmjer međusobnih činidaba, tužitelju je ukazati na odredbu članka 375. stavak 1. ZOO koja propisuje da ako je između činidaba ugovornih strana u dvostranoobveznom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati. Tužitelj kao trgovac je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora znao odnosno morao znati pravu vrijednost predmetnih bicikli a posebno kod činjenice da se ovdje ne radi o izvanrednim ili neočekivanim okolnostima. No činjenica je da je u konkretnom slučaju zainteresiranoj osobi – potrošaču, koji se dodatno interesirao u svezi cijene, u telefonskom razgovoru rečeno da prema raspoloživim informacijama cijena nije neispravna te da nažalost nemaju mogućnost provjeriti navedenu informaciju s nadređenima. Obzirom na navedeno te da, suprotno navodima tužitelja, odredba članka 3. Općih uvjeta nije jasna, lako razumljiva i uočljiva za prosječnog potrošača laika koji nema stručna znanja, a imajući u vidu i sve gore navedene okolnosti konkretnog slučaja u svezi sklapanja predmetnog ugovora, to je  po ocjeni ovoga suda bez osnova pozivanje tužitelja na odredbu članka 52. ZZP-a te je neuvjerljiv navod tužitelja da se u konkretnom slučaju ne radi o njegovoj diskrecijskoj ocjeni u smislu odredbe članka 50. stavak 1. točka 6. ZZP-a.  Za rješavanje ove upravne stvari nije od utjecaja pozivanje tužitelja na odredbe Zakona o trgovini obzirom da je upravo na tužitelju da svoje poslovanje odnosno sustav prodaje organizira na način da bude u skladu sa odredbama tog Zakona. Stajalište Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, na koje se tužitelj poziva u tužbi, nije primjenjivo u konkretnom slučaju obzirom da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

Obzirom na sva prednja utvrđenja i citirane zakonske odredbe te kod nesporne činjenice da je tijekom prvostupanjskog postupka inspekcijskim nadzorom utvrđeno da tužitelj do donošenja prvostupanjskog rješenja od 07. lipnja 2017. potrošaču nije ispunio ugovor, iako je to bio u obvezi sukladno odredbi članka 43. stavak 1. ZZP-a, to je tuženik pravilo postupio kada je odbio žalbu tužitelja na navedeno prvostupanjsko rješenje kojim je, sukladno odredbi članka 137. stavak 3. točka 4. ZZP-a, naređeno tužitelju da zainteresiranoj osobi – potrošaču isporuči predmetne bicikle po cijeni sukladno narudžbama, a sve kako je to pobliže navedeno u izreci tog rješenja.

U svemu izloženom, osporeno rješenje tuženika je zakonito, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je pravilno primijenjen materijalni propis. Obrazloženje osporavanog rješenja sačinjeno je sukladno odredbi članka 98. stavak 5. ZUP-a te je isto, suprotno navodima tužitelja, valjano argumentirano i na zakonu osnovano. Navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost ni pravilnost osporenog rješenja niti su isti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, radi čega, po ocjeni ovog suda, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09), na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev valjalo kao neosnovan, odnosno presuditi kao pod točkom I. izreke.

S obzirom da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, to je valjalo pozivom na odredbu članka 79. stavka 4. ZUS-a odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, a kako je i riješeno pod točkom II. izreke.

Obzirom na postignuti uspjeh zainteresirane osobe u ovom sporu te imajući u vidu kako se vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom članka 79. stavak 2. ZUS-a smatra neprocjenjivom, zainteresiranoj osobi  je u skladu sa odredbom članka 79. stavak 1. i 4. ZUS-a te Tbr. 23. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) valjalo priznati zatraženi i popisani trošak za odgovor na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn. Navedenim je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

 

U Splitu, 03. veljače 2021.

                                                                                                                                            S U T K I NJ A

 

                                                                                                                                            Marica Goreta, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u četiri primjerka, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

N. B.