1                                          Poslovni broj: UsI-4191/19-9

 

 

 

Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Manueli Ostoić Čačinović, kao sucu pojedincu i Mariji Brcko, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja S. p. H., Z., zastupanog po opunomoćeniku M. O., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu P. M. I., B. M. i M. O., Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na dobit, nakon objave presude, dana 3. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-10/19-01/1, URBROJ: 513-04-19-2 od 17. listopada 2019.

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, kao neosnovan, u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-10/19-01/1, URBROJ: 513-04-19-2 od 17. listopada 2019. odbijena je tužiteljeva žalba protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave M., KLASA: UP/I-410-23/17-016/1, URBROJ: 513-07-24-04/18-8 od 26. rujna 2018. kojim se tužitelju kao poreznom obvezniku, pod točkom I. izreke utvrđuje da postaje obveznik poreza na dobit od 01. siječnja 2017. temeljem obavljanja gospodarske djelatnosti – zakupa poslovnih prostora, a točkom II. određeno je kako je tužitelj dužan od 01. siječnja 2017. voditi poslovne knjige i sastavljati financijska izvješća sukladno Zakonu o računovodstvu. Točkom III. određeno je da žalba ne odgađa izvršenje.

Osporenim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv citiranog rješenja te je prihvaćen stav I. stupanjskog tijela koji obrazlaže kako tužitelj pored djelatnosti udruge obavlja i djelatnost davanja u zakup znatnog broja poslovnih prostora i ostvaruje značajne prihode, dok nije bitna okolnost što tužitelj prihode od zakupa koristi za ostvarivanje svojeg političkog programa i ciljeva jer je čl.6. stavkom 2. Pravilnika o porezu na dobit propisano da ako pravna osoba u svojim aktima o osnivanju nema cilj ostvarivanje dobiti nego samo prihoda radi financiranja djelatnosti, a prihode stječe razmjenom dobara i usluga na tržištu, smatra se da obavlja djelatnost na način i uz uvjete po kojima tu djelatnost obavljaju i poduzetnici koji su imenovani radi stjecanja dobiti. Navedeno rješenje utemeljeno je na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

Osporavajući zakonitost citiranog rješenja tužitelj u svojoj tužbi navodi kako su zaključci tuženika pogrešni i utemeljeni na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Naglašava kako se obveza poreza na dobit neprofitnih pravnih osoba po osnovi obavljanja određene gospodarske djelatnosti ne može utvrditi inercijom, već je potrebno utvrditi da li se tim aktivnostima, odnosno obavljanjem te gospodarske djelatnosti, stječu neopravdane povlastice na tržištu. Poziva se na Uputu tuženika od 20. listopada  2015. Naveo je kako je tuženik propustio utvrditi ključnu činjenicu da tužitelj poslovne prostore koje daje u zakup nije stekao naplatnim pravnim poslom, još manje u svrhu njihova daljnjeg ekonomskog iskorištavanja. U predmetnom poslovnom prostoru se nalaze sva središnja i izvršno-operativna tijela tužitelja te u njemu rade skoro svi njegovi zaposlenici. Tužitelj daje u zakup samo one poslovne prostore u kojima se ne nalaze navedena tijela i njegovi zaposlenici, a režijske troškove i troškove održavanja plaća u odnosu na cijeli poslovni objekt, a ne u odnosu na svaki pojedini poslovni prostor. Slijedom navedenog tužitelj je primoran davati slobodne poslovne prostore u zakup, jer bi u suprotnom isti predstavljali ogroman financijski teret, a došla bi u pitanje njegova opstojnost kao političke stranke. To stoga što sredstva i prihodi koje ostvaruje od političke djelatnosti  (npr. članarine) nisu dostatni ni za pokrivanje troškova koje ima u obavljanu temeljem djelatnosti. Kako predmetni poslovni objekt nije etažiran,  tužitelj ne može ni prodati one poslovne prostore u kojima se ne nalaze njegova središnja i izvršno-operativna tijela i njegovi zaposlenici. Naglasio je kako u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za utvrđenje statusa obveznika poreza na dobit i to: pretpostavka da se tužitelj bavi gotovo isključivo političkom aktivnošću, a davanje u zakup poslovnih prostora služi mu kao dodatni prihod u svrhu financiranja političke aktivnosti i pretpostavka da poslovne prostore koje daje u zakup nije stekao naplatnim pravnim poslom, niti u svrhu daljnjeg ekonomskog iskorištavanja.

Smatra kako u konkretnom slučaju nije bilo osnove tužitelja utvrditi obveznikom poreza na dobit i ukazuje na primjer Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja kao državna ustanova ima u vlasništvu veći broj nekretnina koje daje u zakup te po osnovi zakupa  ostvaruje veći prihod od tužitelja, a nema status obveznika poreza na dobit.

              Predlaže poništiti rješenje tuženika.

Tuženo tijelo predlaže da se tužba odbije iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja.

Sud je održao usmenu i javnu raspravu zaključenu u odsutnosti opunomoćenika tužitelja te odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12.,i 152/1. 94/16, 29/17), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid, te je radi točnog utvrđenja činjeničnog stanja izveo dokaz uvidom u spis tuženika i priložene isprave.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, polazeći pritom od sadržaja obrazloženja odluke tuženika, sud cijeni kako navodima tužbe i tijekom spora, pravilnost u postupku utvrđenog činjeničnog stanja i primjena prava nisu dovedeni u pitanje.

Kao što je iz obrazloženja osporenog rješenja razvidno, tuženik je naveo razloge zbog kojih odbija žalbu kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, te se očitovao na istaknute žalbene prigovore, čime je u cijelosti postupio sukladno odredbi članka 98. st.5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj:47/09), kojim je propisano što sve obrazloženje rješenja treba sadržavati. Stajalište tuženika izneseno u osporenom rješenju u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

Odredbom čl.2. st.1. Zakona o porezu na dobit (Narodne novine, broj 177/04, 115/16) propisano je da je obveznik poreza na dobit trgovačko društvo i druga pravna i fizička osoba koja gospodarsku djelatnost obavlja samostalno, trajno i radi ostvarivanja dobiti, dohotka ili prihoda ili drugih gospodarskih procjenjivih koristi. a st.6. propisano je, između ostalog, da udruge, sportski klubovi, sportska društva i savezi nisu obveznici poreza na dobit.

Stavkom 7. navedenog članka propisano je da iznimno,ako osobe iz stavka 6.ovog članka obavljaju gospodarsku djelatnost, a neoporezivanje te djelatnosti bi dovelo do stjecanja neopravdanih povlastica na tržištu, Porezna uprava će na vlastitu inicijativu ili na prijedlog drugih poreznih obveznika ili druge zainteresirane osobe rješenjem utvrditi da su navedene osobe obveznici poreza na dobit za tu djelatnost.

Iz spisa predmeta razvidno je kako tužitelj, pored djelatnosti udruge, obavlja i djelatnosti davanja u zakup znatnog broja  poslovnih prostora i ostvaruje značajne prihode.

Okolnost da je tužitelj dužan voditi poslovne knjige i sastavljati financijske izvještaje sukladno Zakonu o računovodstvu, ne znači bezuvjetno da će u svom poslovanju ostvarivati i dobit.

Nesporno je kako tužitelj prihod od gospodarske djelatnosti koristi za ostvarivanje svojeg političkog programa i političkih ciljeva, ali ispravno zaključuje tuženik kako on može biti obveznikom poreza na dobit po osnovi te djelatnosti to stoga što je odredbom čl.6.st.3. Pravilnika o porezu na dobit (Narodne novine, 95/05, 133/07, 156/08, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 146/12, 160/13, 12/14, 157/14, 137/15) propisano da ako pravna osoba u svojim aktima o osnivanju nema cilj ostvarivanja dobiti nego samo prihoda radi financiranja svoje djelatnosti, a prihode stječe razmjenom dobara i usluga na tržištu, smatra se da obavlja djelatnost na način i uz uvjete po kojima tu djelatnost obavljaju i poduzetnici koji su osnovani radi stjecanja dobiti.

Kako u konkretnom slučaju tužitelj prihode nesporno stječe razmjenom dobara, to je pravilno odlučeno u rješenju tuženika.

Prema ocjeni suda, osporavano rješenje doneseno je na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

Tužitelj nije dostavio druge dokaze od onih već utvrđenih u postupku.

Budući da ni ostali prigovori sadržani u tužbi ne dovode do drugačijeg rješavanja ove upravne stvari, Sud ocjenjuje kako osporenim rješenjem nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja.

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora odbijen je kao neosnovan na temelju odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima budući da je izgubio spor u cijelosti.

Stoga je, temeljem odredbe članka 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

U Zagrebu, 3. veljače 2021.

 

                                                                                                                              Sutkinja:

Manuela Ostoić Čačinović, v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.