1              Poslovni broj: II Kž-7/2021-5

Poslovni broj: II Kž-7/2021-5

 

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te mr.sc. Marijana Bitange i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. M., zbog kaznenih djela iz članka 230. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženog S. M. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu, broj K-64/20 od 20. siječnja 2021. o produljenju istražnog zatvora nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2021.,

 

r i j e š i o  j e

 

 

Odbija se žalba optuženog S. M. kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, K-64/20 od 20. siječnja 2021. u postupku nakon izrečene nepravomoćne presude kojom je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11. i četiri kaznena djela iz članka 230. stavka 1. KZ/11 te osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, protiv optuženog S. M., na temelju članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor po zakonskoj osnovi iz članka 123. stavka 1. točki 1. i 3. ZKP/08., koji istražni zatvor može trajati do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti presude najdulje do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora.

 

Protiv tog rješenja pravodobnu žalbu podnio je optuženi po branitelju, odvjetniku M. K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da se ukine pobijano rješenje odnosno da se istražni zatvor zamijeni mjerom opreza obveznog javljanja policijskoj postaji.

 

Pobijano rješenje sa žalbom je u skladu s člankom 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljeno Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na uvid.

 

Žalba nije osnovana.

 

Optuženi S. M. u žalbi u bitnome navodi da se u istražnom zatvoru nalazi gotovo deset mjeseci pa da se istražni zatvor pretvara u izdržavanje kazne te da je takvo dugotrajno oduzimanje slobode u dovoljnoj mjeri utjecalo na njega da više ne čini kaznena djela. Nadalje, ističe da prvostupanjski sud nije vodio računa o dinamičkom pristupu, odnosno da razlozi za svako daljnje produljenje istražnog zatvora moraju biti kvalitativno jači te osporava postojanje osobitih okolnosti koje bi upućivale na opasnost da će optuženik puštanjem na slobodu pobjeći ili se kriti odnosno ponoviti kaznena djela.

 

Međutim, ocjena je Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje opće i posebnih pretpostavki za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog S. M. iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08. i to kao nužne i jedine prikladne mjere kojom će se ostvariti istražnozatvorska svrha.

 

Tako prvostupanjski sud opravdano zaključuje da opasnost da će optuženi S. M. eventualnim puštanjem na slobodu pobjeći ili se kriti i tako postati nedostupan sudu s ciljem izbjegavanja kaznenopravne odgovornosti i izdržavanja kazne, proizlazi iz činjenice da iako ima prijavljeno prebivalište na adresi u Zagrebu, na adresi gdje mu živi brat s obitelji, na toj adresi ne prebiva niti boravi te prema vlastitim navodima tamo samo povremeno dolazi, a boravišta stalno mijenja. Optuženik se od listopada 2013. do veljače 2018. nalazio na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi, a nakon izlaska s izdržavanja kazne nema prijavljeno stalno boravište. Navedeno, uz težinu kaznenih djela za koja je nepravomoćno osuđen, kao i visinu nepravomoćno izrečene jedinstvene kazne zatvora opravdava daljnje produljenje mjere istražnog zatvora protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08.

 

Žalbenim navodom da optuženik uredno prima sva sudska pismena na prijavljenoj adresi kod brata i šogorice te da je sa istima u stalnom kontaktu, nije doveden u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o nužnosti produljenja istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08., niti navedena okolnost otklanja opasnost od njegova bijega ili skrivanja.

 

Nadalje, prvostupanjski sud ispravno utvrđuje i postojanje opasnosti od ponavljanja kaznenog djela s obzirom na to da je optuženik u razdoblju od 2008. do 2014. dva puta pravomoćno osuđen zbog počinjenog kaznenog djela prijevare i dva puta zbog kaznenog djela razbojništva, jer je nezaposlen, bez redovitih izvora prihoda, bez imovine, pa sve navedene okolnosti i predmetna nepravomoćna osuda za pet kaznenih djela razbojništva, upućuje na zaključak da optuženiku činjenje kaznenih djela protiv imovine predstavlja način pribavljanja sredstava za život te da ranije osude, gdje su mu izricane bezuvjetne zatvorske kazne nisu utjecale na njega da popravi svoje ponašanje i prestane s činjenjem kaznenih djela. Uz navedeno, optuženik je predmetnom presudom nepravomoćno osuđen da je u samo dva mjeseca počinio čak pet kaznenih djela razbojništva uz uporabu noža i prijetnjama smrću čime je pokazao izrazitu upornost i odlučnost u počinjenju kaznenih djela.

 

Protivno žalbenim navodima, sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti predstavljaju osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da će optuženi S. M. boravkom na slobodi ponoviti isto ili slično kazneno djelo. Ispravnost takvog zaključka prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju niti žalbenim navodima da je dosadašnji boravak u istražnom zatvoru utjecao na optuženika da više ne čini kaznena djela, da je sudionik Domovinskog rata, da je priznao i opisao okolnosti kaznenih djela, da je s izdržavanja kazne prijevremeno otpušten s najboljom ocjenom vladanja, kao i da već dvanaest godina nije počinio kaznena djela. Pri tome se ističe pa je optuženik od listopada 2013. do veljače 2018. bio na izdržavanju kazne zatvora, no već u siječnju 2020. nastavlja s činjenjem kaznenih djela razbojništva za koja je nepravomoćno osuđen.

 

Prvostupanjsko rješenje, protivno žalbenim navodima, sadrži dostatne i relevantne razloge koji opravdavaju činjeničnu i pravnu osnovu daljnje primjene mjere istražnog zatvora protiv optuženika, a na temelju svih ranije izloženih osobitih okolnosti te osobito činjenici da je donesena i nepravomoćna presuda kojom je optuženik proglašen krivim. Produljenje istražnog zatvora je razmjerno postizanju opravdanog cilja, pri čemu zahtjevi javnog interesa i očuvanja sigurnosti pretežu nad pravom optuženika na slobodu. U tom smislu nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud pristupio procjeni istražnozatvorske osnove na način koji bi predstavljao kršenje ustavnih i konvencijskih prava optuženika.

 

Protivno žalbenim navodima optuženika kojima upire na povredu načela razmjernosti, ističući da se mjera istražnog zatvora pretvara u izdržavanje kazne, ovaj sud utvrđuje da  predmetnim produljenjem mjere istražnog zatvora nije došlo do povrede načela razmjernosti te da je sukladno članku 122. stavka 2. ZKP/08. prvostupanjski sud vodio računa o razmjeru između vremena koje je optuženik proveo u istražnom zatvoru i visine kazne na koju je nepravomoćno osuđen u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci zatvora.

 

Slijedom svega iznesenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se utvrđena opasnost da će se kriti i pobjeći, kao i opasnost od ponavljanja kaznenih djela na strani optuženika, može prevenirati jedino mjerom istražnog zatvora po osnovama iz članka 123. stavka 1. točaka 1. i 3. ZKP/08. te se ista svrha ne bi se mogla ostvariti zamjenom istražnog zatvora nekom od blažih mjera predviđenih odredbama ZKP/08.

 

Slijedom svega navedenog, a budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 3. veljače 2021.