Poslovni broj: 8 Kž-591/2020-6

 

    Poslovni broj: 8 Kž-591/2020-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Rajka Kipkea, predsjednika vijeća, te Igora Pavlica i Ljiljane Kolenko, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženih V. Š. i V. Š. zbog kaznenih djela iz čl. 119. st. 1. u vezi čl. 118. st. 1.Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12; – dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru (dalje: ODO) i optuženika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj: K-251/2019-37 od 3. rujna 2020., u sjednici održanoj 3. veljače 2021. u nazočnosti zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Nataše Kramarić Tot, te branitelja optuženih, O. K., odvjetnika i R. D., odvjetnika

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I./ Prihvaća se žalba ODO-a, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni način da se optuženi V. Š. za kazneno djelo protiv života i tijela – osobito teške tjelesne ozljede iz čl. 119. st. 1. u svezi čl. 118. st. 1. KZ/11 za koje je pobijanom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 119. st. 1. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 /jedne/ godine, dok se optuženom V. Š. za kazneno djelo protiv života i tijela – osobito teške tjelesne ozljede iz čl. 119. st. 1. u svezi čl. 118. st. 1. KZ/11 za koje je pobijanom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 119. st. 1. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 /jedne/ godine i 6 /šest/ mjeseci, dok mu se za kazneno djelo  protiv života i tijela – teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1. KZ/11 za koje je pobijanom presudom proglašen krivim, na temelju iste zakonske odredbe utvrđuje kazne zatvora u trajanju od 8 /osam/ mjeseci, pa se optuženi V. Š. na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 /dvije/ godine.

 

Na temelju odredbe čl. 54. KZ/11 optuženom V. Š. se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme lišenja slobode od 25. lipnja 2013. u 8,03 sati do 26. lipnja 2013. do 17,30 sati.

 

              II./ Žalbe optuženika V. Š. i optuženika V. Š. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom broj gornji optuženi V. i V. Š. proglašeni su krivim i to svaki za kazneno djelo osobito teške tjelesne ozljede iz čl. 119. st. 1. u vezi čl. 118. st. 1. KZ/11 (valja primijetiti da prvostupanjski sud očitom omaškom nije naveo brojeve „Narodnih novina“ u kojima je objavljen taj Zakon sa izmjenama i dopunama koje su važile u vrijeme počinjenja predmetnih kaznenih djela), a optuženi V. Š. i za kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1. KZ/11.

 

Optuženi V. Š. je za kazneno djelo osobito teške tjelesne ozljede iz čl. 119. st. 1. u vezi čl. 118. st. 1. KZ/11, na temelju čl. 119. st. 1. KZ/11 uz primjenu čl. 49. st. 1. toč. 4. u vezi čl. 48. st. 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci.

 

Optuženom V. Š. je za kazneno djelo osobito teške tjelesne ozljede iz čl. 119. st. 1. u vezi čl. 118. st. 1. KZ/11, na temelju čl. 119. st. 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1. KZ/11, na temelju čl. 118. st. 1. KZ/11 kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 optuženi V. Š. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca.

 

Na temelju odredbe čl. 54. KZ/11 optuženom V. Š. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode od 25. lipnja 2013. u 8,03 sati do 26. lipnja 2013. do 17,30 sati.

 

Na temelju odredbe čl. 148. st. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje: ZKP/08 – valja primijetiti da prvostupanjski sud nije naveo puni naziv Zakona na koji se poziva, a niti brojeve „Narodnih novina“ u kojima je taj Zakon objavljen) optuženi V. Š. i optuženi V. Š. oslobođeni su u cijelosti obveze da naknade troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08 te isti padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv navedene presude žale se državni odvjetnik, optuženi V. Š. po branitelju, odvjetniku O. K., i optuženi V. Š. po branitelju, odvjetniku R. D..

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da se obojica optuženika osude na strože kazne zatvora.

 

Optuženi V. Š. žali se zbog bitnih povrede odredaba kaznenog postupka,  pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji s prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe, a podredno na način da ga se osudi na blažu kaznenu sankciju.

 

Optuženi V. Š. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se pobijana presuda preinači „u smislu žalbenih navoda“.

 

Odgovor na žalbu podnio je ODO s prijedlogom da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na dužno razgledavanje, koje je spis vratilo uz podnesak broj KŽ-DO-681/2020 od 29. prosinca 2020. 

 

Na temelju čl. 475. st. 2. ZKP/08 sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Nataše Kramarić Tot, te branitelja optuženika, O. K. i R. D., odvjetnika, dok je na temelju čl. 475. st. 4. ZKP/08 provedena u odsutnosti uredno obaviještenih, a nepristupjelih optuženika.

 

Žalba ODO-a je osnovana, dok žalbe optuženika V. Š. i optuženika V. Š. nisu osnovnane.

 

U odnosu na žalbu optuženika V. Š., osim zbog odluke o kazni:

 

Žalitelj nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 čije ostvarenje nalazi u tome da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, dok su oni koji se navode nejasni, te u znatnoj proturječnosti između onoga što se o odlučnim činjenicama navodi u razlozima pobijane presude u pogledu iskaza pojedinih svjedoka i samih tih iskaza.

 

Prije svega, ovaj drugostupanjski sud primjećuje da optuženik u žalbi posebno ne obrazlaže o kojim to odlučnim činjenicama u pobijanoj presudi izostaju razlozi, dok nejasnoću razloga o odlučnim činjenicama te znatnu proturječnost između onoga što se o odlučnim činjenicama navodi u razlozima pobijane presude o sadržaju  iskaza pojedinih svjedoka i samih tih iskaza, sadržajno nalazi kao posljedicu pogrešne ocjene prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti izvedenih dokaza, posebice onih proturječnih, što međutim, ne ulazi u okvire žalbene osnove citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.

 

Isto tako, žalitelj nije u pravu kada u žalbi tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08, čije postojanje nalazi u tome što prvostupanjski sud nije usvojio njegove dokazne prijedloge za provođenjem djelomične rekonstrukcije i suočenja svjedoka, čime je teško povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

Vezano za takve žalbene navode prije svega valja primijetiti da žalitelj nije u pravu kada u žalbi sugerira da odbijanje dokaznih prijedloga obrane već samo po sebi predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Naime, sukladno čl. 421. ZKP/08 prvostupanjski sud je iz razloga taksativno propisanih u toč. 1. do 4. st. 1. citirane odredbe ovlašten odbiti izvođenje predloženih dokaza, tako da se u stvari radi o prigovoru činjenične naravi, budući da odbijanje dokaznih prijedloga može imati svog odraza  u (ne) pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Pritom valja dodatno primijetiti da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi (na stranici 5, drugi odlomak) iznio razloge zbog kojih je navedene dokazne prijedloge obrane odbio.

 

              Stoga će pitanje osnovanosti takve odluke prvostupanjskog suda biti razmotreno u dijelu teksta ove odluke koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Nadalje, ovaj drugostupanjski sud uočava da optuženik u uvodu žalbe navodi da se žali i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 5. ZKP/08 koja postoji u situaciji kada je sud povrijedio propise kaznenog postupka o pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja ili prijedlog žrtve ili druge osobe iz čl. 197. st. 1. ZKP/08, odnosno odobrenje nadležnog tijela.

 

              Polazeći od sadržaja žalbe može se zaključiti da žalitelj njezino ostvarenje u bitnome nalazi kao posljedicu toga što je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je kritične zgode postupao s ciljem nanošenja teške tjelesne ozljede oštećeniku Z. B., te da je između njega i optuženika V. Š. postojala zajednička odluka o počinjenju kaznenog djela za koje su pobijanom presudom obojica (kao supočinitelji) proglašeni krivima.

 

              Naime, u žalbi upire da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je žrtvi nanio samo tjelesne ozljede koje su nastale udarcem slabog intenziteta, te da udarcem takvog intenziteta nisu mogle nastati teške tjelesne ozljede. Također, smatra da u konkretnom slučaju ničim nije dokazano da bi između njega i optuženika V. Š. postojala zajednička odluka o počinjenju kaznenog djela za koje su pobijanom presudom obojica (kao supočinitelji) proglašeni krivima.

 

              Na temelju navedenog žalitelj izražava stav da je djelo za koje je proglašen krivim pobijanom presudom valjalo pravno označiti kao kazneno djelo tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 1. KZ/11, za koje se progon vrši po privatnoj tužbi, čime sadržajno očito sugerira i ostvarenje žalbene osnove povrede kaznenog zakona.

 

              Međutim, žalitelj takvim žalbenim tvrdnjama sadržajno ustvari upire na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Naime, o povredi kaznenog zakona je riječ samo u situaciji kada žalitelj u svemu prihvaća činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, ali smatra da je na isto pogrešno primijenio kazneni zakon, dok se ostvarenje citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka može razmatrati samo prema pravnoj oznaci djela kakvu je u pobijanoj presudi naznačio prvostupanjski sud (konkretno, u odnosu na žalitelja riječ je o kaznenom djelu osobito teške tjelesne iz čl. 119. st. 1. u svezi 118. st. 1. KZ/11, a za koje se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti).

 

Na ovom mjestu valja navesti da je ovaj sud, kao sud drugog stupnja, povodom podnesenih žalbi ispitao prvostupanjsku presudu i po službenoj dužnosti, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, niti da bi na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08).

 

Optuženi V. Š. nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je u potpunosti i pravilno utvrdio sve odlučne i druge relevantne činjenice u ovom predmetu. Svoje zaključke o odlučnim i drugim važnim činjenicama prvostupanjski sud temelji na logičnoj i savjesnoj analizi te kritičkoj i pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti svih relevantnih dokaza izvedenih na raspravi, posebice proturječnih, koje sagledava kako svaki za sebe tako i u međusobnoj vezi. Na temelju takve analize dokaza prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da je u konkretnom slučaju na izvjestan način dokazano da je optuženik V. Š., na način kako se to pobliže činjenično opisuje u izreci prvostupanjske presude, počinio kazneno djelo za koje  se tereti u ovom postupku.

 

Ostvarenje navedene žalbene osnove žalitelj u bitnome nalazi u tome što prvostupanjski sud nije prihvatio kao istinitu njegovu obranu u kojoj poriče počinjenje djela, već je kao vjerodostojne i isitnite izvore saznanja o odlučnim činjenicama u ovom predmetu pogrešno cijenio iskaze oštećenika Z. B. i Ž. J., budući da su isti međusobno proturječni, a ne potvrđuju ih niti drugi dokazi izvedeni na raspravi.

 

Konkretno, ključnu proturječnost u iskazivanju oštećenika, žalitelj nalazi u tome što je oštećeni Z. B. u svome iskazu tvrdio da je žalitelj prvo napao njega na način da ga je metalnom šipkom dva puta udario po desnoj ruci, a potom i nekoliko puta po desnoj potkoljenici, da bi tek nakon toga nasrnuo na oštećenika Ž. J., na način da ga je šipkom udario po leđima, dok je oštećeni Ž. J. u svom iskazu tvrdio suprotno - da je optuženik prvo ozlijedio njega na način da ga je metalnom šipkom udario po desnoj ruci kada se prepriječio između tog optuženika i oštećenika Z. B., dok je drugi zamah uspio spriječiti tako da ga je uhvatio za ruku u kojoj je držao šipku.

 

Po mišljenju žalitelja iz takvih iskaza oštećenika prizlazi da oštećenik Ž. J. svojim iskazivanjem ne potvrđuje izričite tvrdnje oštećenika Z. B. prema kojima je optuženik prvo njega udario po desnoj ruci. Uz to žalitelj primjećuje da oštećenik Ž. J., za razliku od oštećenika Z. B., koji je u svom iskazu tvrdio da ga je optuženik udario pet puta, govori o samo dva udarca, s time da niti jedan nije zadan oštećeniku Z. B..

 

Nadalje, žalitelj upire da takve iskaze oštećenika ne potvrđuje niti jedan od ispitanih djelatnika Policijske postaje Garešnica, koji su se nalazili u neposrednoj blizini oštećenika u trenutku napada, s time da isti nisu niti vidjeli da bi netko kritične zgode u ruci imao šipku, tim više što niti jedna metalna šipka nije pronađena ni izuzeta na mjestu događaja.

 

Polazeći od opisanih proturječnosti u iskazima oštećenika Z. B. i Ž. J. u pogledu dinamike odvijanja inkriminiranog događaja i mehanizma nastanka ozljeda, kao i proturječnosti njihovih iskaza u odnosu na iskaze policijskih službenika PP Garešnica koji su bili na mjestu događaja u vrijeme napada, smatra da je za pravilno utvrđenje svih spornih činjenica u ovom predmetu bilo nužno provesti predloženu djelomičnu rekonstrukciju te suočenje oštećenika Ž. J. s optuženicima.

 

Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je iskaze oštećenika ocijenio kao vjerodostojne i isitnite izvore saznanja o odlučnim činjenicama u ovom postupku, koje potvrđuju i drugi izvedeni dokazi, dok obranu optuženika V. Š. u kojoj poriče počinjenje djela za koje se tereti, s pravom ocjenjuje kao konstrukciju s ciljem otklanjanja kaznene odgovornosti za predmetno djelo.

 

Naime, prvostupanjski sud pravilno uočava da su iskazi oštećenika u odnosu na odlučne činjenice u ovom predmetu jasni, detaljni, određeni, životni i logični, te potkrijepljeni i drugim dokazima izvedenim na raspravi, pri čemu daje jasne i logične razloge zbog čega smatra da njihovi iskazi međusobno nisu proturječni i isključujući.

 

Prvostupanjski sud prije svega pravilno primjećuje da je oštećenik Z. B. tijekom cijelog postupka na jasan, određen i dosljedan način tvrdio kako se kritične zgode najprije verbalno sukobio s ocem optuženika M. Š. (a što potvrđuju i drugi svjedoci, kao i sam M. Š.) tijekom kojeg je optuženik V. Š. fizički nasrnuo na njega na način da je metalnom šipkom zamahnuo prema njegovoj glavi od kojeg udarca se obranio tako da je ispred glave podigao desnu ruku, zadobivši udarac u desnu podlakticu, nakon čega ga je netko iz grupe ljudi s njegove desne strane  prema njemu bacio aluminijsku stolicu koja ga je pogodila u predio lijevog oka, uslijed čega je pokleknuo, da bi ga potom optuženik V. Š. s kriglom udario u čeono lijevi tjemeni dio glave, od kojeg udarca je pao na leđa. Kada se nalazio u ležećem položaju optuženik V. Š. ga je još više puta metalnom šipkom udario po desnoj natkoljenici.

 

Prvostupanjski sud pravilno uočava da takav iskaz oštećenika Z. B. na vrlo uvjerljiv i egzaktan način potvrđuju i podaci iz medicinske dokumentacije te rezultati provedenog sudskomedicinskog vještačenja.

 

Tako, a vezano za inkriminirane radnje za koje se tereti optuženik V. Š., iz navedenih dokaza proizlazi je oštećenik Z. B. kritične zgode, pored ozljeda glave, zadobio i ozljede u vidu natučenja s oguljotinama desne podlaktice i desne potkoljenice, koje su nastale kosim udarcem tupotvrdog predmeta, s time da ozljeda desne podlaktice, s obzirom na njezinu lokalizaciju može predstavljati tzv. pasivnu obrambenu ozljedu nastalu podmetanjem ruke ispod ili ispred sredstva s kojim druga osoba zamahuje prema ozljeđeniku. Pritom sredstvo s kojim su oštećeniku zadane navedene ozljede može biti i metalna šipka duljine 50 cm. Na ovom mjestu, a vezano za žalbene tvrdnje kojima se osporava iskaz oštećenika glede broja udaraca koje mu je optuženik zadao metalnom šipkom, prvostupanjski sud pravilno uočava da rezultati provedenog sudskomedicinskog vještačenja ne isključuju iskaz oštećenika u tom pravcu, budući da iz nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka proizlazi da se zbog izostanka detaljnog opisa nije moguće niti približno izjasniti o broju ozljeda, a time niti o broju udaraca kojima su nastale.

 

Imajući na umu iskaz oštećenika Z. B. u dijelu gdje opisuje sredstvo nanošenja, te dinamiku i mehanizam nastanka ozljeda koje mu je kritične zgode zadao optuženik V. Š., ovaj drugostupanjski sud primjećuje da činjenice koje proizlaze iz medicinske dokumentacije i rezultata provedenog sudskomedicinskog vještačenja doista na iznimno uvjerljiv i egzaktan način podupiru takav iskaz oštećenika.

 

Na ovom mjestu dodatno valja primijetiti da se po ocjeni ovog drugostupanjskog suda takav uvjerljiv, konkretan, detaljan i dosljedan iskaz koji u svim bitnim momentima na egzaktan način potvrđuju i rezultati provedenog sudskomedicinskog vještačenja, životno i logikom stvari ne očekuje od osobe koja iskazuju o događajima koji se stvarno nisu odigrali na način kako to opisuje, odnosno o događajima koje nije sa sigurnošću percipirala, a kako to u žalbi u odnosu na iskaz oštećnika Z. B. neosnovano sugerira optuženik V. Š..

 

Pritom, prvostupanjski sud pravilno uočava da oštećenik Z. B. u svom iskazu nije nikoga konkretno teretio za ozljedu lijevog oka koju je kritične zgode zadobio tako što je netko u pravcu njegove glave bacio aluminijski stolac, a što dodatno upućuje na zaključak da je oštećenik iskazivo samo o činjenicama u koje je bio siguran i koje je stvarno percipirao. Naime, pod pretpostavkom osnovanosti žalbenih tvrdnji kojima se sugerira da je oštećenik lažno teretio optuženika V. Š. i optuženika V. Š. za inkriminirane radnje, tada bi životno i logično bilo za očekivati da u svom iskazu konkretizira i osobu koja je kritične zgode prema njemu bacila navedeni stolac.

 

S druge strane, oštećenik je u odnosu na ozljede koje je zadobio u području desne podlaktice, desne potkoljenice i glave jasno, određeno, detaljno i dosljedno tvrdio da su mu ih nanijeli upravo optuženici V. i V. Š., na način kako je to detaljno i uvjerljivo opisao u svome iskazu, a kakav njegov iskaz, glede sredstva, dinamike i mehanizma njihovog nastanka na egzaktan način potvrđuju i rezultati provedenog sudsko medicinskog vještačenja. Pritom, prvostupanjski sud pravilno uočava da je oštećenik od samog početka postupka, već prilikom radnje prepoznavanja upravo optuženike prepoznao kao osobe koje su mu kritične zgode nanijele navedene ozljede.

 

Na ovom mjestu dodatno valja navesti kako prvostupanjski sud pravilno uočava da se iskaz oštećenika Z. B. ukazuje kao uvjerljiv, detaljan, životan i logičan, te potkrijepljen sa podacima iz medicinske dokumentacije i rezultatima provedenog sudskomedicinskog vještačenja i u odnosu na dinamiku i mehanizam nastanka ozljeda koje je zadobio u području glave. Pritom, budući da optuženik V. Š. u žalbi, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu, osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da su ozljede koje je  oštećenik Z. B. zadobio u području glave nastale udarcem staklenom kriglom, to već na ovom mjestu valja primijetiti da rezultati provedenog sudskomedicinskog vještačenja podupiru  iskaz oštećenika i glede sredstva s kojim su mu te ozljede nanesene. Tako iz nalaza i mišljenja, te iskaza sudskomedicinskog vještaka proizlazi da su ozljede u području glave oštećenika nastale udarcem sile jakog intenziteta, tupotvrdim sredstvom plohaste kontaktne površine, a što može biti i neki dio staklene krigle.

 

Što se pak tiče iskaza oštećenika u kojem je tijekom cijelog postupka i to od samog početka (već prilikom radnje prepoznavanja) dosljedno tvrdio da mu je ozljede u području glave nanio optuženik V. Š., prvostupanjski sud pravilno uočava da je oštećenik na uvjerljiv, životan i logičan način u svom iskazu dodatno pojasnio kako mu je nakon prethodnog udarca stolicom lijevo oko doduše bilo ozlijeđeno zbog čega ga je prekrio, međutim, desno oko mu je bilo neozlijeđeno i nepokriveno tako da je jasno mogao vidjeti tko mu je zadao udarac kriglom u područje glave, te tko mu nakon pada na tlo zadao još nekoliko udaraca metalnom šipkom u području desne potkoljenice.

 

Također, prvostupanjski sud s pravom primjećuje da je i svjedok M. G. prilikom radnje prepoznavanja u P. postaji G. optuženika V. Š. sa sigurnošću prepoznao kao osobu koja je kritične zgode kriglom udarila oštećenika Z. B. u područje glave. Svjedok je doduše u svojim iskazima na raspravi djelomično odstupio od takve tvrdnje, međutim, pošto je pozvan da objasni takva odstupanja, ostao je kod navoda iznijetih prilikom prepoznavanja, navodeći da je tada njegovo sjećanje na inkriminirano zbivanje bilo svježije, a kakvo pojašnjenje prvostupanjski sud s pravom smatra životnim i logičnim, posebice kada se ima u vidu da je radnja prepoznavanja vremenski doista najbliže predmetnom događaju, te dodatno i iskaz samog svjedoka iz kojeg proizlazi da su optuženici fizički slični.

 

Nadalje, žalitelj nije u pravu kada smatra da su iskazi oštećenika međusobno proturječni i isključujući.

 

Tako prvostupanjski sud prije svega pravilno uočava da iz iskaza oštećenika Ž. J. doduše proizlazi da je nakon prvog zamaha metalnom šipkom koji je optuženik V. Š. usmjerio prema oštećeniku Z. B., njegov drugi udarac uspio spriječiti na način da ga je uhvatio za ruku u kojoj je držao metalnu šipku, koja je međutim i nadalje ostala u ruci optuženika, tako da nije isključena mogućnost da je optuženik nakon toga s tom šipkom ponovno nasrnuo na oštećenika Z. B., a što oštećenik Ž. J. nije percipirao budući je ubrzo nakon fizičkih ataka optuženika V. Š., koje je opisao u svom iskazu, uslijedio fizički napad optuženika V. Š. na njega, a zbog čega prema pravilnom rezoniranju suda prvog stupnja životno i logikom stvari njegova pažnja nije prvenstveno bila fokusirana i usredotočena na zbivanje  usmjereno prema oštećeniku Z. B., već na ono koje se odnosilo na njega osobno. 

 

              Na pravilnost takvog zaključka ukazuje i činjenica da oštećeni Ž. J. u svom iskazu nije akceptirao niti prethodni fizički atak optuženika V. Š. na oštećenika Z. B. (udarac kriglom u područje glave imenovanog), premda se i taj napad, prema iskazu oštećenika Z. B., a koji dokaz prvostupanjski sud iz razloga koji su prethodno obrazloženi s pravom ocjenjuje kao vjerodostojan dokaz, odigrao neposredno prije nego što je optuženik V. Š. nasrnuo na njega. Naime, iz iskaza oštećnika Z. B. proizlazi da je oštećenog Ž. J. uočio na tlu tek pošto je i sam nakon udarca kriglom u područje glave pao na leđa, a što logikom stvari upućuje na dinamiku odvijanja inkriminiranog zbivanja prema kojoj je fizički atak optuženika V. Š. na oštećenika Ž. J. uslijedio nakon što je taj optuženik prethodno kriglom udario oštećnika Z. B. u područje glave.

 

Optuženik nije u pravu niti kada u žalbi tvrdi da iskazi ostalih ispitanih svjedoka, posebice djelatnika Policijske postaje Garešnica, opovrgavaju zaključak prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti i istinitosti iskaza oštećenika. Prvostupanjski sud, doduše, uočava da iz iskaza tih svjedoka, premda su bili na mjestu događaja u vrijeme inkriminiranog zbivanja, doista ne proizlazi da bi oni  vidjeli da su upravo optuženici kritične zgode fizički nasrnuli na oštećenike, međutim, imajući na umu da je kritične zgode nastala velika gužva i metež u kojem je sudjelovao veći broj osoba, te da se sve zbivalo u kratkom vremenu, sud prvog stupnja s pravom smatra životnim i logičnim da pažnja i percepcija tih svjedoka glede detalja i konkretnih radnji pojedinih sudionika nije bila usmjerena isključivo na oštećenike, koji su za razliku od njih, budući da su bili aktivni sudionici inkriminiranih zbivanja, evidentno bili u situaciji da detaljnije i jasnije uoče, percipiraju i zapamte sve okolnosti inkriminiranih radnji koje su optuženici kritične zgode poduzeli prema njima.

 

Stoga, suprotno žalitelju, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda,  iskazi tih svjedoka, ne dovode u razumnu sumnju pravilnosti ocjene suda prvog stupnja prema kojoj iskazi oštećenika predstavljaju vjerodostojne i istinite izvore saznanja o svim odlučnim činjenicama u ovom predmetu.

 

Isto tako, a imajući na umu sve prethodno navedeno, pravilnost takve ocjene prvostupanjskog suda ne dovodi u razumnu sumnju niti činjenica na koju žalitelj također upire u žalbi - da na mjestu događaja nije pronađena niti izuzeta metalna šipka s kojom je optuženik V. Š. nanio ozljede oštećeniku Z. B. u području desne podlaktice i desne potkoljenice.

 

Budući da je prvostupanjski  sud na temelju rezultata dokaznog postupka na izvjestan način utvrdio da su optuženici V. i V. Š. kritične zgode prema oštećeniku Z. B. poduzeli radnje za koje se terete, to provođenje djelomične rekonstrukcije na mjestu događaja kao i suočenje svjedoka s optuženicima i po stavu ovog drugostupanjskog suda ne bi pridonijelo boljem razjašnjenju stvari, tako da je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je takve dokazne prijedlog odbio kao neosnovane. Stoga žalitelj nije u pravu niti kad smatra da je neprovođenje navedenih dokaza  imalo za posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

 

Nadalje, žalitelj nije u pravu niti kada u žalbi osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je optuženik V. Š. kritične zgode postupao s ciljem nanošenja teške tjelesne ozljede oštećeniku Z. B., i to u svojstvu supočinitelja, zajedno sa optuženikom V. Š..

 

Žalitelj kao ključni argument na temelju kojeg zasniva tvrdnju da kritične zgode nije postupao s ciljem nanošenja teške tjelesne ozljede oštećeniku Z. B. u žalbi ističe činjenicu da iz rezultata provedenog sudskomedicinskog vještačenja proizlazi da su udarci šipkom bili slabog intenziteta, s time da takvim udarcima nisu mogle nastati teške tjelesne ozljede.

 

U odnosu na takve žalbene tvrdnje prije svega valja primijetiti da intenzitet udarca kao i težina nastupjelih posljedica nisu jedini i isključivi kriterij za ocjenu namjere počinitelja, već to pitanje valja sagledati u svjetlu svih okolnosti konkretnog slučaja.

 

U ovom slučaju prije svega valja imati na umu sredstvo s kojim je optuženik V. Š. nanio oštećeniku Z. B. predmetne ozljede, kao i činjenicu da je pravi udarac usmjerio prema njegovoj glavi. Naime, čelična šipka dužine 50 cm neupitno predstavlja sredstvo podobno za nanošenje i teških tjelesnih ozljeda drugoj osobi, dok je općepoznata činjenica da su u području glave smješteni čovjekovi vitalni organi, pri čemu valja primijetiti da optuženik kritične zgode, iako je to objektivno mogao, svoj prvi udarac prema oštećeniku nije usmjerio u neki drugi, manje vitalni dio tijela oštećenika.

 

Uz to, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je optuženi V. Š. oštećeniku zadao i još nekoliko udaraca šipkom u trenutku kada je ovaj ležao na tlu, u kakvom položaju se našao nakon što  ga je u međuvremenu optuženik V. Š. staklenom kriglom udario po glavi.

 

Povezujući međusobno sve navedene okolnosti, a imajući dodatno u vidu da je kritične zgode bila velika gužva i metež, u kojem je sudjelovao veći broj osoba, te da se sve zbivalo u kratkom vremenu, pri čemu su u dinamici odvijanja inkriminiranih zbivanja sudionici i mijenjali svoje položaje, a što sve i po stavu ovog suda, kao suda drugog stupnja isključuje kao razumnu mogućnost da je optuženik u takvim okolnostima voljno i htijući dozirao intenzitet svojih udaraca tako da oštećeniku nanese samo tjelesne ozljede, prvostupanjski sud je suprotno žalitelju izveo pravilan zaključak da je optuženik kritične zgode postupao s ciljem da oštećeniku Z. B. nanese tešku tjelesnu ozljedu.

 

Nadalje, imajući na umu da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da su oba optuženika fizičke atake prema oštećeniku izvjesno poduzeli povodom istog motiva (verbalnog sukoba oštećenika s njihovim ocem), te povezujući tu činjenicu s prethodno opisanom dinamikom i vremenski slijedom odvijanja inkriminiranog zbivanja (tako optuženik V. Š. najprije s metalnom šipkom zamahuje prema glavi oštećenika Z. B., nakon čega ga optuženik V. Š. sa staklenom kriglom udara u područje glave, a u situaciji kada se oštećenik nalazi na tlu, gdje je pao nakon udarca kriglom, optuženi V. Š. ga još nekoliko puta metalnom šipkom udara u područje desne potkoljenice), prvostupanjski sud, suprotno žalitelju, izvodi pravilan zaključak da je kritične zgode između optuženika postojao prešutni dogovor i zajednička odluka da počine predmetno djelo, a budući da radnje koje je optuženik V. Š. pritom poduzeo prema oštećeniku, kao i prethodno navedena voljna komponenta na njegovoj strani, i po stavu ovog drugostupanjskog suda, upućuju na nedvojben zaključak da je time bitno pridonio ostvarenju djela, sud prvog stupnja s pravom zaključuje da je optuženik V. Š. u počinjenju predmetnog djela sudjelovao u svojstvu supočinitelja.

 

              Naime, u smislu odredbe iz čl. 36. st. 2. KZ/11 kada više osoba na temelju zajedničke odluke počini kazneno djelo tako da svaka od njih sudjeluje u počinjenju radnje ili na drugi način bitno pridonese počinjenju istog, svaka od njih kaznit će se kao počinitelj (supočinitelji). Budući da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je optuženik V. Š. postupajući na temelju zajedničke odluke s optuženikom V. Š. bitno pridonio počinjenju djela, to se u konkretnom slučaju ukazuje kao neodlučna činjenica to što nije osobno poduzeo radnju kojom je oštećniku nanesena inkriminirana osobito teška tjelesna ozljeda. Naime, iz citirane odredbe jasno proizlazi da supočiniteljstvo ne postoji samo u situaciji kada osoba koja na temelju zajedničke odluke s više osoba sudjeluje u počinjenju djela uzme udjela u samoj radnji počinjenja istog, već i kada ta osoba na drugi bitan način pridonese njegovom ostvarenju.

 

              Slijedom svega navedenog žalba optuženika V. Š. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

              U odnosu na žalbu optuženika V. Š., osim zbog odluke o kazni:

 

              Prije svega valja primijetiti da optuženik u žalbi posebne ne obrazlaže niti konkretizira istaknute žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona.

 

Prethodno je već rečeno da ovaj drugostupanjski sud, ispitujući povodom podnesenih žalbi prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvari neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, niti da bi na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08).

 

              Žalitelj nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Ostvarenje te žalbene osnove, optuženik u bitnome nalazi u tome da u konkretnom slučaju ne postoje niti personalni niti materijalni dokazi koji bi upućivali na pouzdan zaključak da bi oštećenici zadobili ozljede na način kako to isti opisuju u svojim iskazima.

 

              Tako žalitelj prije svega upire da zapisnikom o očevidu nije konstatirano da bi na mjestu događaja bila pronađena staklena krigla ili njene krhotine, čime očito osporava i pravilnost ocjene prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaza oštećenika Z. B. koji je u svom iskazu tvrdio da su mu ozljede koje je zadobio u području glave nanesene udarcem staklenom kriglom.

 

              Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je iz razloga koji su prethodno pobliže obrazloženi pravilno postupio kada je iskaz oštećenika Z. B. ocijenio kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim činjenicama u ovom predmetu, pa tako i glede sredstva s kojim su mu kritične zgode nanesene ozljede glave, a kakav njegov iskaz potvrđuju i drugi prethodno navedeni dokazi, pri čemu posebno valja istaknuti ranije izložene rezultate provedenog sudskomedicinskog vještačenja kao i iskaz svjedoka očevica M. G..

 

Isto tako, žalitelj nije u pravu niti kada u žalbi osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da je upravo on oštećeniku Z. B. nanio predmetne ozljede glave. Naime, prethodno su već izloženi argumenti i dokazi koji upućuju na nedvojben zaključak da je te povrede oštećeniku nanio upravo žalitelj. Pritom na ovom mjestu valja ponoviti da je oštećeni Z. B., čiji iskaz prvostupanjski sud s pravom ocjenjuje kao vjerodostojan dokaz, tijekom cijelog postupka i to od samog početka (već prilikom radnje prepoznavanja) dosljedno tvrdio da mu je ozljede koje je kritične zgode zadobio u području glave nanio optuženik V. Š., a što potvrđuje i svjedok M. G. koji je prilikom radnje prepoznavanja u P. postaji G. optuženika V. Š. također prepoznao kao osobu koja je kritične zgode kriglom udarila oštećenika Z. B. u glavu, s time da su prethodno već izloženi argumenti koji upućuju na pravilnost ocjene prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti i istinitost iskaza svjedoka M. G. u tom dijelu.

 

Optuženik u žalbi upire i na iskaze djelatnika policije koji su u kritično vrijeme bili na mjestu događaja, od kojih nitko nije vidio da bi upravo on fizički atakirao na oštećenike. I u odnosu na takve žalbene tvrdnje, prethodno su već iznijeti argumenti koji upućuju na zaključak da iskazi tih svjedoka ne dovode u razumnu sumnju pravilnost ocjene prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaz oštećenika kao i spomenutog svjedoka M. G., tako da na ovom mjestu valja samo ponoviti kako je prvostupanjski sud imajući na umu da je kritične zgode nastala velika gužva i metež, u kojem je sudjelovao veći broj osoba, te da se sve zbivalo u kratkom vremenu, izveo pravilan i logičan zaključak da pažnja i percepcija tih svjedoka glede detalja i konkretnih radnji pojedinih sudionika nije bila usmjerena isključivo na oštećenike, koji su za razliku od njih, budući da su bili aktivni sudionici inkriminiranih zbivanja, evidentno bili u situaciji da detaljnije i jasnije uoče, percipiraju i zapamte sve okolnosti inkriminiranih radnji koje su optuženici kritične zgode poduzeli prema njima.

Slijedom navedenog, žalitelj nije u pravu kada u žalbi smatra da bi pod pretpostavkom istinitosti navoda oštećenika o tome tko i na koji način im je nanio ozljede, navedeni svjedoci to zasigurno akceptirali i naveli u svojim iskazima.

 

Nadalje, kao neosnovane se ukazuju i žalbene tvrdnje optuženika, kojima osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da je oštećeniku Ž. J. nanio ozljede koje je ovaj zadobio kritične zgode, na način i u okolnostima kako to ovaj opisuje u svome iskazu.

 

Naime, kao što je to prethodno već obrazloženo, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je iskaz tog oštećenika ocijenio kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim činjenicama, dok je obranu optuženika V. Š. u kojoj poriče počinjenje tog djela s pravom ocijenio kao konstrukciju s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za isto.

 

Na ovom mjestu valja dodatno navesti da iskaz tog oštećenika u navedenom dijelu na uvjerljiv i egzaktan način potvrđuju činjenice koje proizlaze iz medicinske dokumentacije i rezultata provedenog sudskomedicinskog vještačenja.

 

              Tako iz navedenih dokaza proizlazi da je oštećenik kritične zgode zadobio ugriznu ranu ljudskim zubima na lijevom obrazu, natučenje tjemeno zatiljnog djela glave s otokom i krvnim podljevom, natučenje prsnog koša s krvnim podljevom, više krvnih podljeva na rukama i leđima, te krvni podljev na gornjoj usnici. Uz to zadobio je prijelom čunjaste kosti desnog ručnog zgloba bez pomaka, što predstavlja tešku tjelesnu ozljedu kakva se tipično viđa prilikom pada i dočekivanjem na dlan ispružene ruke, dok su ostale ozljede nastale višestrukim udarcima slabog do srednje jakog intenziteta.

 

              Kada se ima u vidu da je oštećenik Ž. J. u svom iskazu, između ostalog, opisivao da mu je optuženik skočio na leđa, pri čemu ga je stiskao za vrat i ugrizao za lijevi obraz, uslijed čega je pao na tlo, valja primijetiti da navedeni  rezultati sudskomedicinskog vještačenja na iznimno uvjerljiv i egzaktan način podupiru iskaz tog oštećenika glede dinamike i mehanizma nastanka ozljeda koje je zadobio kritične zgode.

 

U svezi navedenog, na ovom mjestu dodatno valja primijetiti da se po ocjeni ovog drugostupanjskog suda takav uvjerljiv, konkretan i dosljedan iskaz koji u svim bitnim momentima na egzaktan način potvrđuju i rezultati provedenog sudskomedicinskog vještačenja, životno i logikom stvari ne očekuje od osobe koja iskazuju o događajima se stvarno nisu odigrali na način kako to opisuje, odnosno o događajima koje nije sa sigurnošću percipirala, a kako to u žalbi neosnovano sugerira žalitelj.

 

              Uz to, prvostupanjski sud pravilno uočava da iskaz oštećenika Ž. J. potkrjepljuje i svjedok S. R., koji je u svom iskazu naveo kako je u jednom trenutku vidio da oštećenik leži na podu, te da se na njemu nalazi optuženi V. Š..

 

Naposljetku, budući iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski  sud na temelju rezultata dokaznog postupka na izvjestan način utvrdio da je optuženik V. Š. kritične zgode prema oštećenicama Z. B. i Ž. J. poduzeo inkriminirane radnje, to provođenje djelomične rekonstrukcije na mjestu događaja i po stavu ovog drugostupanjskog suda ne bi pridonijelo boljem razjašnjenju stvari, tako da je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je takav dokazni prijedlog odbio kao neosnovan. Stoga žalitelj nije u pravu niti kad smatra da je neprovođenje tog dokaza imalo za posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

 

Slijedom svega navedenog žalba optuženika V. Š. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

              U odnosu na žalbe ODO-a, te optuženika zbog odluke o kazni:

 

              Za razliku od optuženika, koji smatraju da su im izrečene prestroge kaznene sankcije, državni odvjetnik je u pravu kada smatra da otegotne okolnosti utvrđene na strani optuženika V. Š. ne opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne iz čl. 48. st. 2. KZ/11, dok otegotne okolnosti utvrđene na strani optuženika V. Š. upućuju da je prvostupanjski sud tom optuženiku, kako kazne zatvora utvrđene za pojedina kaznena djela za koja ga je pobijanom presudom proglasio krivim, tako i u odnosu na jedinstvenu kazna zatvora, izrekao u prekratkom trajanju. Doista, iz podataka o kaznenoj i prekršajnoj osuđivanosti proizlazi da su obojica optuženika do sada bili višestruko kazneno i prekršajno osuđivani, između ostalog i zbog počinjenja kaznenih djela protiv života i tijela. Kada se navedene otegotne okolnosti sagledaju u svijetlu olakotnih okolnosti utvrđenih na stani optuženika V. Š., i po stavu ovog drugostupanjskog suda. u konkretnom slučaju nema govora o postojanju naročitih olakotnih okolnosti koje u odnosu na tog optuženika opravdavaju primjenu instituta ublažavanje kazne iz čl. 48. st. 2. KZ/11.

 

              Isto tako, sagledavajući  otegotne okolnosti na stani optuženika V. Š. u svjetlu olakotnih okolnosti, te pritom dodatno imajuću na umu da je isti predmetna kaznena djela počinio za vrijeme roka provjeravanja koji mu je bio određen pravomoćnom presudom Općinskog suda u Daruvaru od 1. veljače 2012., kojom je također osuđen zbog počinjenja kaznenog djela teške tjelesne ozljede, državni odvjetnik s pravom smatra da je prvostupanjski sud tom optuženiku, kako kazne zatvora za pojedina kaznena djela za koja ga je pobijanom presudom proglasio krivim, tako i jedinstvenu kazna zatvora, izrekao u prekratkom trajanju.

 

              Stoga je prihvaćanjem žalbe ODO-a pobijana presuda na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 preinačena u odluci o kazni u odnosu na obojicu optuženika na način da je V. Š. za kazneno djelo protiv života i tijela – osobito teške tjelesne ozljede iz čl. 119. st. 1. u svezi čl. 118. st. 1. KZ/11, na temelju čl. 119. st. 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, dok je optuženom V. Š. za kazneno djelo  protiv života i tijela – osobito teške tjelesne ozljede iz čl. 119. st. 1. u svezi čl. 118. st. 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo  protiv života i tijela – teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1. KZ/11 na temelju iste zakonske odredbe kazna  zatvora u trajanju od osam mjeseci, te je optuženi V. Š. na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na temelju odredbe čl. 54. KZ/11 optuženom V. Š. se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme lišenja slobode od 25. lipnja 2013. u 8,03 sati do 26. lipnja 2013. do 17,30 sati, a kako je to odlučeno pod toč. I/ izreke ove odluke.

 

Naime, ovaj drugostupanjski sud upravo takve kazne smatra primjerenima svim utvrđenim okolnostima o kojima ovisi odluka u vrsti i mjeri kaznene sankcije, kao i proces njezine individualizacije, te podobnima za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja.

 

              Budući da s druge strane žalbe optuženika nisu osnovane, a kako ovaj žalbeni sud nije utvrdio da bi sud  prvog stupnja ostvario  neku od  povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 žalbe optuženika V. Š. i optuženika V. Š. odbiti kao neosnovane, te u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je to odlučeno pod toč. II./ izreke ove presude.

 

 

                                                U Varaždinu 3. veljače 2021.