- 1 -              Rev 862/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 862/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Z. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica L. R. Ž., odvjetnica u Z., protiv I-tuženika I. M. iz Z. i II-tuženog H. P. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica I. T. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu T. i P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji II-tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-3039/12-2 od 5. studenog 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-8367/08-48 od 4. svibnja 2012., u sjednici održanoj 3. veljače 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija II-tuženika odbija se kao neosnovana.

 

              Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadom troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je I i II-tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 750.000,00 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata za navedeni iznos po stopi po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (točka II. izreke), te je odlučeno o troškovima parničnog postupka (točka III. izreke).

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba II-tuženika.

 

              Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio II-tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu prihvatiti reviziju II-tuženika, preinačiti presude nižestupanjskih sudova i odbiti tužiteljev tužben zahtjev.

 

              U svom odgovoru na reviziju, tužitelj predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, odbiti reviziju kao neosnovanu, traži trošak  odgovora na reviziju.

              Revizija je neosnovana.

 

              Neosnovan je zahtjev za naknadu troškova postupka u povodu revizije.

 

              Revizijski sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, i 25/13 - dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u  kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              U reviziji, uz tvrdnju da su nižestupanjski sudovi počinili više bitnih povreda parničnog postupka, revident navodi da je u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP jer su sudovi temeljili svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka (čl. 3. st. 3. ZPP). U nastavku, revident obrazlaže, zapravo, da su sudovi prvog i drugog stupnja počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 331.b st. 4. ZPP.

 

Suprotno navodima iz revizije postupanjem sudova nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 331.b st. 4. ZPP, koja propisuje, da ukoliko iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, sud će odrediti pripremno ročište i ako na tom ročištu tužitelj ne preinači tužbu, donijet će presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija.

 

Naime, iz zapisnika od 6. svibnja 2010. (list 183) proizlazi da je sud prvog stupnja upozorio tužitelja sukladno odredbi čl. 331.b st. 4. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 219. ZPP, da osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva u cijelosti ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, da je tužitelj upoznat s posljedicama iz odredbe čl. 331.b st. 4. ZPP, međutim da su stranke suglasno predložile sudu da tužitelj pismenim putem preinači tužbu u skladu s navedenom odredbom, zbog čega je tužitelju i dodijeljen rok radi preinačenja tužbe. Konačno, tužitelj je svojim podneskom od 17. listopada 2011. (list 228 spisa) preinačio tužbu, a na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu, stranke se nisu protivile takvom preinačenju.

 

Dakle, stranke su svojim procesnim raspolaganjem odobrile postupak suda, koji je bio usmjeren na konačno rješenje odnosa među strankama, a revident se nije protivio preinaci tužbe.

 

              Slijedom navedenog, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 331.b st. 4. u svezi s odredbom iz čl. 351. st. 1. ZPP. Pri tome treba istaknuti da takvo raspolaganje stranaka nije raspolaganje iz čl. 3. st. 3. ZPP koje bi bilo u suprotnosti prisilnim propisima i pravilima javnog morala koja sud ne bi smio uvažiti pozivom na odredbu čl. 3. st. 3. ZPP. To zato, što se radi o odredbi koja je odraz načela ekonomičnosti pa eventualna povreda te odredbe ne zahtjeva intervenciju suda u raspolaganje stranaka.

 

              Također, pravilno je sud drugog stupnja otklonio paušalne žalbene navode u kojima je revident tvrdio da je u postupku pred prvostupanjskim sudom ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 8. ZPP, a što je sud drugog stupnja propustio sankcionirati u povodu žalbe.

 

              Osim toga, u pobijanoj presudi, pravilno je i otklonjen žalbeni navod da je u postupku pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 12. ZPP jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu iz st. 3. navedenog članka, koja propisuje da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom je optuženik proglašen krivim, te je pravilno analizirao činjenični opis kaznenog djela za koje su osuđeni tuženici, te pravilno zaključio da je opis tog kaznenog djela identičan građanskopravnom deliktu koji je stavljen na teret tuženicima.

 

              Također, revizija se može izjaviti samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, pa prema tome ovaj sud nije razmatrao navode revizije koji se odnose na ostale relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka pred sudom prvog stupnja, na koje se revident po prvi put poziva u reviziji.

 

              Kada je u pitanju bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, valja revidentu odgovoriti da je sud drugog stupnja dao jasne razloge zbog čega smatra da u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka u odnosu na žalbeni navod da se radi o presuđenoj stvari, obzirom na odluku kaznenog suda da se od I-tuženika oduzme imovinska korist ostvarena kaznenim djelom. Pri tome, u okviru navoda glede ove bitne povrede odredaba parničnog postupka, revident zapravo prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što će kasnije biti obrazloženo.

 

              Predmet postupka je zahtjev za naknadom štete koja je nastala izvršenjem kaznenog djela na štetu tužitelja.

 

              Sudovi su u postupku koji je prethodio revizijskom, utvrdili da su pravomoćnom kaznenom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-Us-22/06 od 18. prosinca 2006. (kojom je u odnosu na II-tuženika ujedno ostavljena na snazi odluka istog suda poslovni broj K-Us-18/04 od 25. veljače 2005.) I i II-tuženik proglašeni krivim za kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina otmicom, počinjenim u odnosu na sina tužitelja, na način da su tuženici zajedno dogovorili i organizirali počinjenje tog kaznenog djela tako što je od tužitelja zatražena otkupnina u iznosu od 1.500. 000 Eur-a, te da je ovaj 25. veljače 2004. kao dio otkupnine isplatio 750.000,00 Eur-a.

 

              Pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da kazneno djelo za koje su osuđeni tuženici sadrže i građanski delikt koji je počinjen u odnosu na tužitelja.

 

              Naime, iz obrazloženja pravomoćne presude vidljivo je da su ostvarene sve činjenice koje su važne za nastanak odnosa odgovornosti za štetu tuženih u odnosu na tužitelja, a to su štetna radnja, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete, te protupravnost.

 

              Naime, iz presude proizlazi da su I i II-tuženici početkom mjeseca prosinca 2003. dogovorili da I-tuženik zajedno s drugim osobama liši slobode mldb. T. Z., te da uz njegovo oslobođenje uz prijetnju smrću i nanošenja teških tjelesnih ozljeda, od njegovog oca V. Z., ovdje tužitelja, zatraže iznos od najmanje 1.000.000,00 Eur-a, da su se H. P. i N. P. dogovorili sa I. M. da otkupninu podijele na način da H. i N. P. pripadne 500.000,00 Eur-a, a I. M. ostatak, da je H. P., telefonom, radi ostvarivanja cilja otmice trebao prosljeđivati potrebne informacije pribavljene korištenjem odnosa prijateljstva i povjerenja s V. Z., te preuzeo obvezu da će oprati sav novac dobiven od te otkupnine. Nadalje, utvrđeno je da je otmica počinjena ... a nakon što je I. M. davao upute S. J., S. S. te I. B. da u više navrata s mobilnih telefona zovu V. Z. i da od njega zahtijevaju isplatu 1.500.000,00 Eur-a što su oni i učinili, a konačni iznos je naposljetku odredio I. M., prijeteći V. Z. da će ukoliko ne isplati traženi iznos novca ubiti njegova sina i odsjeći mu ruke i poslati je kući, upućujući ga kako i gdje da im treba predati zatraženi iznos otkupnine, a V. Z. je iz straha za život i zdravlje svog djeteta, kako bi istog oslobodio, predao navedeni iznos od 750.000,00 Eur-a kuriru C. E., kod kavane L., u torbi koju je preuzeo M. G. i predao I. M., koji je o tome obavijesti H. P.

 

              Iz ovakvog činjeničnog opisa djela nedvojbeno proizlazi da su I i II-tuženik tužitelju prouzročili štetu, zajedno djelujući, pa su slijedom navedenog, pozivom na odredbu čl. 206. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) za štetu nastalu tužitelju odgovorni solidarno. Naime, prema odredbi čl. 206. st. 1. ZOO solidarna odgovornost postoji kada više osoba zajedno uzrokuje štetu. Pri tome osnovna značajka takve odgovornosti je zajednička radnja koja se prije svega odnosi na neposredne učinitelje iste štete, dakle na one koji su zajedno štetno djelovali, pri čemu u ovom slučaju, iz osuđujuće presude proizlazi da je postojao i zajednički plan takvog djelovanja.

 

              Neosnovani su i žalbeni navodi koji se odnose na primjenu odredbe čl. 82. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 199/00, 80/05, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 i 77/11- dalje: KZ). Naime, kao što propisuje odredba čl. 82. st. 1. KZ nitko ne može zadržati imovinsku koristi ostvarenu kaznenim djelom i ta korist oduzet će se sudskom odlukom kojom se utvrđuje da je kazneno djelo počinjeno. Obzirom da u kaznenom postupku oštećeniku nije dosuđen imovinskopravni zahtjev, niti djelomično niti u cjelini, jer je punomoćnik oštećenika izjavio da će imovinskopravni zahtjev ostvariti u parnici, to je kazneni sud dosudio oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom.

 

              Pri tome iz podataka u spisu ne proizlazi da se tužitelj namirio iz oduzete imovinske koristi niti da je imovinska korist oduzeta I-tuženom.

 

              Dakle, time što je dosuđeno oduzimanje imovinske koristi ne znači da je tužitelju šteta i nadoknađena, prema tome, ova odluka u kaznenom postupku potpuno je irelevantna za parnični postupak, jer tužitelju šteta nije nadoknađena.

 

              Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi iz čl. 155. st. 1. ZPP (argumentum a contrario).

 

Zagreb, 3. veljače 2021.