- 1 -              Rev 95/2021-2

 

 

 

 

Broj: Rev 95/2021-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Lj. B. iz K., kojeg zastupa punomoćnik B. J., odvjetnica u Z., protiv tuženika G. d.d. Z., kojeg zastupa stečajni upravitelj P. M. iz M., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2106/13-2 od 2. studenog 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2197/11-25 od 29. svibnja 2013., u sjednici održanoj 3. veljače 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              1. Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2106/13-2 od 2. studenog 2016. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2197/11-25 od 29. svibnja 2013. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              2. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati 20.622,82 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,96/08, 84/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13 - dalje: ZPP) ističući da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude, predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu uz naknadu troškova revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je dopuštena i osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučaju kad ne mogu protiv drugostupanjske odluke podnijeti (redovnu) reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu protiv drugostupanjske presude podnijeti (izvanrednu) reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP). Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku naknade plaće od 1. lipnja 2011. do 1. rujna 2011. u iznosu od 20.622,82 kuna a u kojem razdoblju tužitelj nije radio bez svoje krivnje. Potraživanja tužitelj temelji u odredbi čl. 87. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 – dalje: ZR), smatrajući da ima pravo na naknadu plaće s obzirom na to da u navedenom razdoblju nije radio jer ga je tuženik oslobodio obveze rada i uputio ga kući zbog rata u L., dakle, uslijed okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

 

Nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev uz zaključak da se odredba čl. 87. ZR, na koju se poziva tužitelj, primjenjuje supsidijarno ukoliko nije drukčije određeno zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Kako je ugovorom o radu koji se poziva na Pravilnik o radu, a ovaj na odluku uprave društva, drukčije propisano, sudovi smatraju da nema uvjeta za primjenu čl. 87. ZR-a.

 

Tužitelj u reviziji postavlja pitanje:

 

„Da li radnik za vrijeme prestanka rada bez svoje krivnje ima pravo na naknadu plaće koja je bila određena Kolektivnim Ugovorom (kroz produženu primjenu pravnih pravila), Pravilnikom o radu i drugim izvorima prava koji su važili u vrijeme dok je radnik radio, odnosno da li je poslodavac ovlašten nakon što je došlo do prekida rada radnika bez njegove krivnje, mijenjati Pravilnik o radu i jednostranom odlukom određivati drugačije (umanjene) kriterije za isplatu naknade plaće.“

 

Kao razlog važnosti za postavljeno pitanje tužitelj ukazuje na različita shvaćanja drugostupanjskih sudova navodeći pritom odluke Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž R-126/15 od 25. ožujka 2016. kao i odluke Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1255/15 od 16. travnja 2015. i Gž R-383/15 od 1. ožujka 2015.

 

Razmatrajući pitanje dopustivosti predmetne revizije ovaj sud je ocijenio kako ona u svemu ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP te da osnovano tvrdi tužitelj kako je s obzirom na različitu praksu drugostupanjskih sudova postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio kod tuženika zaposlen temeljem Ugovora o radu od 31. ožujka 2008. i Aneksa ugovora o radu od 4. travnja 2008.;

- da je tužitelj Ugovorom o radu u inozemstvu upućen na rad u L.;

- da je zbog ratnog stanja u L. tuženik 1. ožujka 2011. oslobodio tužitelja obveze dolaska na posao;

- da je tuženik Odlukom uprave od 1. ožujka 2011. formirao dvije organizacijske jedinice, te utvrdio za I. organizacijsku jedinicu vrijednost boda plaće od 5,1 kn bruto a za II. organizacijsku jedinicu vrijednost boda 0,75 kn bruto;

- da je do smanjenja vrijednosti boda na 0,75 kn bruto tužitelju obračunavana plaća sa vrijednosti boda od 6,4 kn;

- da je tužitelju 9. srpnja 2011. prestao Ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanog otkaza;

- da je tužitelj u ovršnom postupku naplatio dio potraživanja.

 

Sukladno odredbi čl. 80. toč. 5. Pravilnika o radu tuženika za vrijeme kada radnik iz opravdanih razloga ne radi, ima pravo na naknadu plaće zbog zastoja u radu bez krivnje radnika ili drugih okolnosti utvrđenih ovim Pravilnikom (u trajanju od 1 sata do 7 dana).

 

Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZR-a za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom, radnik ima pravo na naknadu plaće, te sukladno st. 3. istog čl. radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Stavkom 5. istog čl. propisano je ako ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca.

 

Prema shvaćanju ovog suda, s obzirom na to da tužitelj nije radio od 1. ožujka 2011. do 26. kolovoza 2011. zbog okolnosti za koje radnik nije odgovoran odnosno zbog odluke tuženika koji je tužitelja oslobodio obveze dolaska na posao, te je stoga u predmetnom razdoblju od 1. ožujka 2011. do 26. kolovoza 2011. došlo do prekida rada sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZR-a. Iz tog razloga tužitelj ima za navedeno razdoblje pravo na naknadu plaće u skladu sa odredbom čl. 87. st. 5. ZR-a dakle u visini prosječne plaće isplaćene tužitelju u prethodna tri mjeseca. (Tako i Vrhovni sud u odluci Revr-47/2017 od 14. siječnja 2020.)

 

Međutim, ovaj sud nije u mogućnosti preinačiti nižestupanjske odluke zbog toga što ne raspolaže svim relevantnim činjenicama. Naime, iz spisa nedvojbeno proizlazi prigovor djelomične isplate (naplate) predmetnog duga, ali ta okolnost (naplaćeni iznosi i vrijeme plaćanja) nije utvrđena. U postupku pred prvostupanjskim sudom financijskim vještačenjem utvrđen je iznos koji predstavlja razliku neisplaćene plaće u utuženom razdoblju uz primjenu vrijednosti boda od 6,4 kn, no prilikom izrade nalaza i mišljenja knjigovodstvena vještakinja S. H. nije uzela u obzir iznose koje je tužitelj ovršio od tuženika u ovršnom postupku.

 

Slijedom navedenog, kako je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nedovoljno i nepotpuno utvrđeno valjalo je presude sudova nižeg stupnja ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje u smislu odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a. (toč 1. izreke).

 

U ponovljenom postupku će sudovi utvrditi potrebne činjenice za pravilnu primjenu materijalnog prava i nakon toga donijeti novu odluku o zahtjevu tužitelja.

 

Sukladno odredbi čl. 166.st. 3 ZPP kad se ukine odluka protiv koje je podnesen pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostavit će se da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci (toč. 2 izreke).

 

Zagreb, 3. veljače 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.