Poslovni broj Gž-3160/2020-3

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-3160/2020-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H.-P. P. d.o.o., OIB ..., Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva S. i P. d.o.o., Z., protiv tuženika C. O. d.d., OIB ..., Z., zastupanog po punomoćniku Š. S., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1250/12-73 od 20. srpnja 2020., u sjednici održanoj 3. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1250/12-73 od 20. srpnja 2020. u točci I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 46.624,71 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

2. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačava se prvostupanjska presuda u točci I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 771.973,38 kn sa pripadajućim zateznim kamatama te u odluci o troškovima postupka iz točke II. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku C. O. d.d. da isplati tužitelju H.-P. d.o.o. iznos od 771.973,38 kn (slovima: sedamstosedamdesetjednatisućadevetstosedamdesettri kune tridesetosamlipa) sa zateznim kamatama od 7. studenog 2011. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od petnaest dana.

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 124.987,50 kn (slovima: stodvadesetčetiritisućedevetstoosamdesetsedamkunapedesetlipa) sa zateznim kamatama od 20. srpnja 2020. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od petnaest dana.

3. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 12.796,87 kn (slovima: dvanaesttisućasedamstodevedesetšestkunaosamdesetsedam lipa), u roku od petnaest dana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom, u točki I. izreke odbijen je  tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 818.598,09 kn sa zateznim kamatama od 07. studenog 2011. do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da plati tuženiku parnični trošak u iznosu od 81.600,00 kn. 

 

Protiv navedene presude žalbu podnosi tužitelj, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje:ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači  i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka tužitelju.

 

Žalbom se poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nadalje, osporava stav prvostupanjskog suda kako u primjenu ne dolazi Pravilnik  o izvanrednim događajima u željezničkom prometu ("Narodne novine" br. 64/09., 82/13., dalje: Pravilnik) pa da tužitelj nije dokazao visinu štete, jer da se ne radi o internom aktu tužitelja nego općem aktu koji djeluje prema svima (erga omnes), a koji je donesen na temelju čl. 65. st. 3. Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu ("Narodne novine" br. 40/07., 120/08., 141/09., 126/09., 128/09., 133/09., 129/10., 61/11., 54/13., dalje: ZSŽP) i metodologije Međunarodne željezničke unije te je usklađen sa Pravilnicima Europske željezničke unije (UIC) pa da je visina štete pravilno obračunata na temelju čl. 12. st. 7. tog Pravilnika.

 

Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže odbijanje žalbe u cijelosti, uz naknadu troškova odgovora na žalbu tuženiku.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11.ZPP-a na koju se poziva tužitelj, jer suprotno žalbenim navodima, izreka pobijane presude je razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, a niti presuda nema drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

  Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na ostale bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4,. 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, nije utvrđeno da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude bila ostvarena koja od tih procesnih povreda.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale u štetnom događaju 5. kolovoza 2011. i to imovinske štete na ime troškova popravka vagona i osposobljavanja za povratak vlasniku, troškova zastoja u prometu i izmakle koristi.

 

              Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija i odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju. U ovoj fazi postupka nije sporno da je tuženik tijekom postupka isplatio tužitelju naknadu štete na ime troškova popravka vagona i osposobljavanja za povratak vlasniku, dok je sporna visina štete na ime troškova zastoja prometa te izmakle koristi zbog neuporabe jednog putničkog vagona.

 

              Prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja Fakulteta Sveučilišta u Z., utvrđuje da je troškove zastoja u prometu za putničke vlakove moguće priznati u iznosu od 5.354,76 kn, a za teretni vlak u iznosu od 1.471,38 kn, odnosno u ukupnom iznosu od 6.826,14 kn. Nadalje, utvrđuje da je za otklanjanje posljedica štetnog događaja na putničkom vagonu 61 78 10-70 009-7 utrošeno 285 radnih sati odnosno 28 radnih dana (s uključenih 20% gubitaka u tehnološkom procesu) ili ukupno 38 kalendarskih dana s uključenim neradnim danima (subote i nedjelje) te da je uz raspoloživost tog putničkog vagona od 82%, štetu na ime izmakle koristi moguće priznati za cjelokupno vrijeme neuporabe željezničkog vozila (38 kalendarskih dana) u visini od 647.479,87 kn.

 

              Nadalje, na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, prvostupanjski sud utvrđuje da troškovi zadržavanja putničkog vlaka u vremenu od 554 minuta iz razloga nastanka ozbiljne nesreće iznose 5.220,90 kn te da šteta na ime izmakle koristi obračunata sukladno članku 12. Pravilnika iznosi 766.752,48 kn.

 

              Prema stajalištu prvostupanjskog suda tužitelj je sukladno čl. 1046. i 1089. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/1.1, 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) bio dužan dokazati  u čemu se sastoji izmakla korist odnosno  dobitak koji se mogao očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima pa cijeneći da to nije učinio, budući da nije dostavio dokumentaciju iz koje bi proizlazila njegova zarada po redovnom tijeku stvari u prethodnom razdoblju, odnosno prema posebnim okolnostima, zbog čega niti vještaci nisu mogli izračunati koliku je realno dobit tužitelj mogao očekivati u spornom razdoblju, ujedno zauzevši stajalište da se izmakla korist spram tuženika ne može računati prema Pravilniku jer je to interni akt tužitelja pa ukoliko tuženik u postupku ospori takav izračun visine štete, tužitelj je dužan dokazati da li je šteta stvarno nastala, u čemu se sastoji, kao i visinu iste, zaključuje da nije moguće utvrditi visinu štete pa pozivom na čl. 221.a ZPP-a odbija tužbeni zahtjev u cijelosti.

             

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. ZPP-a pa tuženiku dosuđuje troškove postupka u cijelosti, u visini odmjerenoj primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa).

 

Osnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Prema čl. 1045. st. 1. ZOO-a, tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Prema čl. 1046. ZOO-a, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

 

Prema čl. 1089. st. 1. ZOO-a oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, s time da prema st. 3. istog članka, pri ocijeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

 

               Nije prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda kako u konkretnom slučaju u primjenu ne dolazi Pravilnik jer da se radi o internom aktu tužitelja te je u svezi s time pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako tužitelj nije dokazao visinu štete na ime troška zastoja i izmakle koristi.

 

Naime, u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja 5. kolovoza 2011. na snazi je bio Pravilnik kojeg je donio nadležni ministar na temelju izričitog zakonskog ovlaštenja iz čl. 65. st. 3. ZSŽP-a koji predstavlja lex specialis u odnosu na ZOO, pa dakle Pravilnik ne predstavlja interni akt tužitelja, kao što je to predstavljao ranije važeći Pravilnik o štetama tužitelja iz 1997., na koji se poziva tuženik tijekom postupka, već podzakonski propis tj. opći akt koji djeluje prema svima (erga omnes) i kao takav predstavlja mjerodavni propis u ovoj pravnoj stvari. Stoga je prvostupanjski sud neosnovano otklonio primjenu Pravilnika glede utvrđenja visine štete na ime troška zastoja i izmakle koristi te posljedično tome nepotpuno utvrdio odlučne činjenice.

 

              Odredbom čl. 12. Pravilnika propisan je način utvrđenja i obračunavanja visine štete kao posljedice izvanrednog događaja, na način da štetu koja se sastoji od troška zastoja u prometu za željezničkog prijevoznika, utvrđuje, obračunava i potražuje željeznički prijevoznik od osobe odgovorne za štetu sukladno podacima o zastoju vlakova iz Prijave o izvanrednom događaju ili druge odgovarajuće dokumentacije i to temeljem odštete (regres) koju treba isplatiti korisniku prijevoza ili trećim osobama za neizvršeni ili nepravovremeno izvršeni prijevoz osoba i stvari (st.4.), dok štetu na ime izmakle koristi za željezničkog prijevoznika utvrđuje, obračunava i potražuje željeznički prijevoznik u visini svih troškova i za cjelokupno vrijeme neuporabe željezničkog vozila potrebno da se željezničko vozilo (vagoni i dr., osim vučnih vozila) dovede u stanje prije štetnog događaja i to za putničke vagone u visini prema turnusu vlaka-vagona, broju sjedećih mjesta i redovnoj voznoj cijeni (RVC) iz tarife za jednu polovicu udaljenosti gdje je vlak trebao prometovati (st.7.b).

 

Kako iz nalaza i mišljenja vještaka Fakulteta Sveučilišta u Z. (list 155-169 spisa) i očitovanja vještaka (list 240-242 i 262 spisa), proizlazi da je uslijed predmetnog štetnog događaja došlo do kašnjenja šest putničkih vlakova i jednog teretnog vlaka, s time da prema čl. 12. Pravilnika trošak zastoja u prometu za putničke vlakove iznosi 5.354,76 kn, a za teretni vlak 1.471,38 kn, odnosno ukupno 6.826,14 kn. Nadalje, proizlazi da je putnički vagon br. 61 78 10-70 009-7 koji je oštećen u predmetnom štetnom događaju trebao prometovati svakodnevno u sastavu vlakova br. 414,415,742 i 747, na relaciji Z.-V. i obrnuto te da s obzirom na turnus vagona, broj sjedećih mjesta i redovnu voznu cijenu za jednu polovicu udaljenosti šteta na ime izmakle koristi iznosila dnevno 20.779,20 kn. Također, iz istog proizlazi da je za otklanjanje posljedica štetnog događaja na putničkom vagonu br. 61 78 10-70 009-7 utrošeno 285 radnih sati odnosno 28 radnih dana (s uključenih 20% gubitaka u tehnološkom procesu) ili ukupno 38 kalendarskih dana s uključenim neradnim danima (subote i nedjelje) odnosno, kada se ima u vidu da se štetni događaj dogodio 5. kolovoza 2011., a da je vagon preuzet na popravak 9. kolovoza 2011., da je cjelokupno vrijeme neuporabe vagona iznosilo 41 kalendarskih dana pa uz prosječnu raspoloživost istog od 82 % da šteta na ime izmakle koristi prema čl. 12. Pravilnika iznosi 698.596,70 kn (41 dan x 20.779,20 kn x 0,82).

 

Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo A. V. i dopuni istog (list 317-327 i 338 spisa), troškovi zastoja putničkog vlaka zbog nastanka ozbiljne nesreće iznose 5.220,90 kn, dok šteta na ime izmakle koristi za vrijeme nekorištenja putničkog vagona od dana štetnog događaja 5. kolovoza 2011. do isporuke vagona 20. rujna 2011. sukladno čl. 12. st. 7. toč.b) Pravilnika za ukupno 45 dana iznosi 766.752,48 kn.

 

Ovaj sud prihvaća obračune visine štete sačinjene od strane vještaka kao stručne i nepristrane, budući da su vještaci obračunali i utvrdili visinu troškova zastoja i izmakle koristi primjenom parametara propisanih čl. 12. st. 4. i st. 7.b) Pravilnika, a na temelju dokumentacije tužitelja iz koje je razvidno vrijeme kašnjenje šest putničkih vlakova i jednog teretnog vlaka uslijed predmetnog štetnog događaja, kao i vrijeme potrebno za popravak oštećenog putničkog vagona odnosno vrijeme kroz koje taj vagon zbog popravka nije bio u uporabi, s time da prema mišljenju Fakulteta Sveučilišta u Z. ukupno vrijeme neuporabe iznosi 41 dan, a prema mišljenju vještaka A. V. tužitelj osnovano potražuje izmaklu korist za neuporabu vagona kroz 45 dana, kao i na temelju podataka o relaciji na kojoj je vagon trebao prometovati, turnusu vagona, broju sjedećih mjesta i redovnoj voznoj cijeni za jednu polovicu udaljenosti, uz prosječnu raspoloživost vagona od 82%, a koje podatke tuženik tijekom postupka nije osporio.

 

Kako iz nalaza i mišljenja Fakulteta Sveučilišta u Z. proizlazi da je trošak zastoja u prometu zbog predmetnog štetnog događaja iznosio ukupno 6.826,14 kn (za putničke vlakove i teretni vlak), dok iz nalaza vještaka A. V. proizlazi da je trošak zastoja putničkog vlaka iznosio 5.220,90 kn, a koji iznos tužitelj i potražuje za taj vid štete, ujedno imajući u vidu da iz materijalne dokumentacije- Prijave o izvanrednom događaju spisu proizlazi da je uslijed predmetnog štetnog događaja došlo do kašnjenja vlakova kroz određeno vrijeme (list 123 spisa), to tužitelj pozivom na čl. 1045. st. 1. u svezi s  čl. 1046. st. 1., čl. 1089.st. 1. ZOO-a i čl. 12. st. 4. Pravilnika, osnovano potražuje naknadu za taj vid štete u utuženom iznosu.

 

U odnosu na visinu izmakle koristi, u smislu čl. 12. st. 7. Pravilnika tužitelju pripada pravo na naknadu izmakle koristi za cjelokupno vrijeme neuporabe oštećenog putničkog vagona potrebnog da se vagon dovede u stanje prije štetnog događaja, dakle u stanje sigurno za korištenje vagona u željezničkom prometu, a koje se sukladno čl. 43. i 44. st. 1. toč.12. Pravilnika o uvjetima održavanja željezničkih vozila ("Narodne novine" br. 141/09., 121/15.) nakon izvanrednog popravka vagona utvrđuje obaveznom pokusnom vožnjom. Stoga, prema stajalištu ovog suda tužitelju pripada naknada izmakle koristi za razdoblje od nastanka štetnog događaja 5. kolovoza 2011. do preuzimanja vagona u ispravnom stanju nakon obavljenog popravka i ispitivanja ispravnosti, a što je prema priloženoj Potvrdi o tehničkoj ispravnosti (list 180 spisa) uslijedilo 20. rujna 2011.,  tj. za ukupno 45 dana.

 

Kako iz nalaza i mišljenja vještaka A. V. proizlazi da izmakla korist za 45 dana neuporabe vagona iznosi od 766.752,48 kn, s time da bi visina štete za taj period u identičnom iznosu proizlazila i iz nalaza i mišljenja vještaka Fakulteta Sveučilišta u Z. kada se uzme u obzir po tom vještaku utvrđena izmakla korist za jedan dan neuporabe vagona u iznosu od 20.779,20 kn uz prosječnu raspoloživost vagona od 82% (45 dana x 20.779,20 x 0,82), ujedno cijeneći činjenicu da oštećeni vagon uobičajeno prometuje svakodnevno u sastavu četiri vlaka na relaciji Z.-V. i obrnuto, što tuženik nije osporio, pa je izvjesno da bi po redovnom tijeku stvari prometovao i u spornom razdoblju i da bi stoga tužitelj ostvario korist da nije bilo štetnog događaja, to je tuženik pozivom na čl. 1045. st. 1. u svezi s čl. 1046. st. 1., čl. 1089.st. 1. i 3. ZOO-a u obvezi naknaditi tužitelju izmaklu korist zbog neuporabe oštećenog vagona, čija visina je pravilno utvrđena na temelju čl. 12. st. 7.b) Pravilnika u utuženom iznosu od 766.752,48 kn.

 

S obzirom na nespornu činjenicu da je tuženik tijekom postupka isplatio tužitelju naknadu štete nastale na željezničkim vozilima (trošak popravka jednog vagona i trošak osposobljavanja drugog vagona za povratak vlasniku) u ukupnom iznosu od 37.905,38 kn bez PDV-a, neosnovan je tužbeni zahtjev za naknadu tog vida štete u zatraženom iznosu od 46.624,71 kn s uključenim PDV-om, budući da je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu u visini isplaćenog iznosa, dok je za preostali iznos od 8.718,78 kn koji predstavlja obračunati PDV od 23% zahtjev neosnovan, budući da je tužitelj kao pravna osobna obveznik PDV-a pa isti za njega ne predstavlja štetu.

 

Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo obvezati tuženika na naknadu štete tužitelju u ukupnom iznosu od 771.973,38 kn, sa zatraženim zateznim kamatama od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 7. studenog 2011. do isplate sukladno čl. 1086. ZOO-a, budući da je šteta s osnove troška zastoja i izmakle koristi nastala prije podnošenja odštetnog zahtjeva, slijedom čega je u tom dijelu prihvaćen tužbeni zahtjev, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen, kao neosnovan.

 

Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja, kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točci I. izreke za iznos od 46.624,61 kn, kao u točci 1. izreke, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja pozivom na čl. 373.a st.1. ZPP-a u preostalom dijelu preinačiti pobijanu presudu, kao u točci 2. izreke ove presude.

 

S obzirom na ishod spora, valjalo je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka. Tužitelju na temelju čl. 154. st. 3. ZPP-a pripada pravo na naknadu troškova postupka u cijelosti budući da nije uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva u svezi kojeg nisu nastali posebni troškovi (5,70%) i to sukladno čl. 155. ZPP-a i Tarifi za sastav tužbe u iznosu od 8.190,00 kn (Tbr.7.toč.1.), zastupanje na ročištima 19. studenog 2012., 3. svibnja 2017., 4. listopada 2017., 15. siječnja 2018., 10. lipnja 2019. i 18. studenog 2019. u ukupnom iznosu od 49.140,00 kn (Tbr.9.toč.1.) i na ročištu 4. srpnja 2016. u iznosu od 500,00 kn (Tbr.9.toč.5.), sastav podnesaka od 14. svibnja 2012., 9. svibnja 2016., 2. ožujka 2017. i 10. siječnja 2019. u ukupnom iznosu od 32.760,00 kn (Tbr.8.toč.1.) i podnesaka od 22. srpnja 2015., 11. veljače 2016., 20. ožujka 2017., 31. srpnja 2017., 29. prosinca 2017. i 14. prosinca 2018. u ukupnom iznosu od 3.000,00 kn (Tbr.8.toč.3.) sa PDV-om u iznosu od 23.397,50 kn (Tbr.42) tj. u ukupnom iznosu od 116.987,50 kn, te trošak vještačenja u iznosu od 8.000,00 kn, dok mu nije priznat trošak sudskih pristojbi budući da spisu ne prileži dokaz o plaćanju istih, dakle u sveukupnom iznosu od 124.987,50 kn, sa zatraženim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u točci 2. izreke ove presude. Također, tužitelju pozivom na čl. 154. st. 3. ZPP-a pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka u cijelosti s obzirom da u tom postupku nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu u svezi kojeg nisu nastali posebni troškovi (5,70%) i to sukladno čl. 155. ZPP-a i Tarifi za sastav žalbe u iznosu od 10.237,50 kn (Tbr.10.toč.1.) sa PDV-om u iznosu od 2.559,37 kn (Tbr.42.) tj. u ukupnom iznosu od 12.796,87 kn, dok neosnovano potražuje naknadu troškova sudske pristojbe za žalbu jer spisu ne prileži dokaz o plaćanju iste, slijedom čega je odlučeno kao u točci 3. izreke.

 

 

U Rijeci 3. veljače 2021.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Milena Vukelić-Margan