- 1 -              Revr 1090/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1090/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. Z., kojeg zastupa M. Đ., dipl. pravnik, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1016/15 od 2. veljače 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1873/14 od 16. prosinca 2014., u sjednici održanoj 3. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužitelja Z. B. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1873/14 od 16. prosinca 2014. odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 530.553,04 kn s pripadajućim zateznim kamatama kao i zahtjev za plaćanje troškova postupka.

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1016/15 od 2. veljače 2016. odbijena je žalba tužitelja te je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1873/14 od 16. prosinca 2014.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i usvoji tužbeni zahtjev podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak revizije.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. ZPP u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kada je "(..) drugostupanjski sud u pobijanoj presudi, protivno iskazu tužitelja i dokazima u spisu-radna knjižica-potvrdio stav prvostupanjskog suda da je tužitelj svojom voljom odlučio, u odnosu na neostvarivanje pretpostavke koja ovisi o njemu vezano za isplatu otpremnine, ne zatražiti prijevremeno umirovljenje (..)". Međutim, drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva i nije proturječna razlozima o odlučnim činjenicama sadržanim u obrazloženju presude, a zbog kojih je zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove izmakle koristi te neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti ocijenjen neosnovanim.

 

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj osporava i ocjenu dokaza provedenih tijekom postupka, dajući pritom vlastitu ocjenu provedenih dokaza na temelju koje bi za tužitelja bila donesena povoljna odluka (kao i preispitivanje utvrđenih činjenica o (ne)postojanju uvjeta za prijevremenu mirovinu te isplate otpremnine. Međutim, takvi prigovori po svojoj prirodi su činjenični prigovori koje revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stan.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koja postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora zahtjev je tužitelja za naknadu štete zbog izmakle koristi uslijed neisplate otpremnine ugovorene čl. 13. Ugovora o radu od 30. rujna 2004. te za naknadu neimovinske štete s osnove povrede prava osobnosti (uznemiravanja).

 

Tijekom postupka utvrđeno je:

 

- da je tužitelj kod pravnog prednika tuženika H. zasnovao radni odnos 4. rujna 1995.;

- da je zadnji ugovor sa H. zaključio 30. rujna 2004. za obavljanje poslova radnog mjesta višeg savjetnika u Službi za upravljanje portfeljom, Sektor prodaje;

- da je navedeni ugovor o radu prenesen 17. prosinca 2010. na Agenciju i to temeljem čl. 58. st. 3. Zakona o upravljanu državnom imovinom;

- da preuzeti radnici H. nastavljaju s radom na poslovima na kojima su zatečeni da zadržavaju plaću prema dotadašnjim propisima, do sklapanja ugovora o radu za radna mjesta sukladno aktima Agencije i općim propisima o radu;

- da je tužitelju ponuđeno sklapanje aneksa ugovora o radu, međutim tužitelj ga je odbio;

- da je tužitelju 11. listopada 2011. ponuđeno sklapanje novog ugovora o radu ali tužitelj ga je odbio potpisati ;

- da je tuženik pokrenuo postupak otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora  te je zatražio suglasnost sindikalnog povjerenika;

- da je tužitelj otišao u redovnu starosnu mirovinu 24. kolovoza 2012.;

- da je tužitelj 5. rujna 2013. zatražio od tuženika isplatu otpremnine sukladno odredbama ugovora o radu.

 

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev temeljem odredbe čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41/08 – dalje: ZOO) odnosno odredbe čl. 19. st. 1. te čl. 1100. ZOO kao i čl. 5., čl. 130. i čl. 131. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR), utvrdivši, u bitnom, da "( …) da postupanje tuženika kao poslodavca koji njemu nije otkazao ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora vezano za visinu plaće nego kao i drugim radnicima ponudio aneks ugovora o radu kojim bi njemu plaća bila viša, ali otpremnina niža od ove ugovorene čl. 13 Ugovora, ne predstavlja štetnu radnju kako tvrdi tužitelj niti je njegovo postupanje protupravno, odnosno propust na koji ukazuje tužitelj u uzročnoj vezi s nastalom štetom zbog neisplate otpremnine (…)" te da "(…) tuženik u ovom postupku nije dokazao (čl. 221. a ZPP) konkretne postupke poslodavca koji bi ukazivali da bi zbog nepotpisivanja navedenog aneksa od strane tužitelja na njega od strane tuženika bili vršeni pritisci, on bio podvrgnut maltretiranju, šikaniranju, trpio strah i da bi došlo do povrede njegove časti, ugleda, dostojanstva i integriteta, odnosno došlo do povrede prava osobnosti (…)".

 

Prema ocjeni revizijskog suda, pravilno su nižestupanjski sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ocijenili neosnovanim zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove izmakle koristi zbog neisplate otpremnine.

 

Pravo radnika na otpremninu utvrđuje se Zakonom o radu, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Zakon o radu zajamčio je pravo na otpremninu u slučaju raskida radnog odnosa temeljem poslovno ili osobno uvjetovanog otkaza, dok primjerice otpremnina zbog odlaska u mirovinu može biti propisana drugi aktima jer je Zakon o radu ne propisuje kao obveznu. Ako je pravo na otpremninu različito uređeno u više akata, sukladno čl. 7. st. 3. ZR, poslodavci su dužni primijeniti pravo koje je najpovoljnije za radnika, odnosno isplatiti otpremninu prema propisu u kojem je iznos otpremnine najviši. Odredbom čl. 119. ZR utvrđeno je da pravo na otpremninu ima radnik kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon dvije godine neprekinutog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika. Dakle, uvjeti su:

 

- način prestanka radnog odnosa - nije uvjetovan ponašanjem radnika;

- duljina rada radnika kod tog poslodavca - minimalno dvije godine (na dan prestanka ugovora o radu);

- kontinuitet rada - neprekidno.

 

U konkretnoj situaciji, tužitelj je s prednikom tuženika, H., 30. rujna 2004. sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta višeg savjetnika u Službi upravljanja portfeljem, Sektor prodaje, kojim je Ugovorom u čl. 13. bilo određeno da je F. dužan radniku isplatiti otpremninu u visini tri prosječne mjesečne plaće koju radnik ostvari tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu radnog staža u F. ili sukladno odredbama Zakona o držanim službenicima i namještenicima ovisno o tome što je za radnika povoljnije u dva slučaja u slučaju otkaza tog Ugovora, izuzev kad se radi o otkazu uvjetovanom ponašanjem radnika te u slučaju odlaska u mirovinu voljom radnika, a najkasnije dvije godine prije zakonskog uvjeta prestanka Ugovora (čl. 103. toč. 3. tada važećeg Zakona o radu). Tužitelj nesporno nije zahtijevao svoje umirovljenje dvije godine prije zakonskog uvjeta prestanka ugovora o radu zbog odlaska u starosnu mirovinu (najkasnije do 23. kolovoza 2010.) nego je u mirovinu otišao po sili zakona s navršenih 65 godina s datumom 23. kolovoza 2012., a zahtjev za isplatu otpremnine od poslodavca zatražio je više od godinu dana nakon prestanka radnog odnosa, 5. rujna 2013.

 

Dakle, postupanje tuženika koji tužitelju nije otkazao ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora već je kao i drugim radnicima ponudio aneks ugovora o radu, a kako to pravilno utvrđuju nižestupanjski sudovi, ne predstavlja štetnu radnju kako tvrdi tužitelj niti je njegovo postupanje protupravno, odnosno propust na koji ukazuje tužitelj u uzročnoj vezi s nastalom štetom zbog neisplate otpremnine. Poslodavac nije spriječio tužitelja da pravo na otpremninu ostvari prijevremenim odlaskom u mirovinu.

 

Uostalom otpremnina tužitelju ni po redovnom tijeku stvari ne bi bila isplaćena jer u mirovinu otišao po sili zakona s navršenih 65 godina s datumom 23. kolovoza 2012.

 

Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, pravilno su nižestupanjski sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ocijenili neosnovanim i zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti-diskriminacije.

 

Odredbom čl. 5. ZR određeno je da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima.

 

Odredbom čl. 130. st. 1. ZR određeno je da se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju se posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu dok je odredbom čl. 131. ZR određeno da u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.

 

Postojanje diskriminacije je potrebno sagledati u okviru iznesenih tvrdnji tužitelja o diskriminaciji, cijeneći ne samo pojedinačne postupke tuženika nego i objektivne okolnosti cjelokupnog okruženja kojemu je tužitelj bio izložen. Tužitelj je naime bio zaposlenik prednika tužitelja od 4. rujna 1995. na radnom mjestu višeg savjetnika u Službi za upravljanje portfeljom, Sektor prodaje i te poslove je obavljao i kada je ugovor o radu prenesen 17. prosinca 2010. na Agenciju i to temeljem čl. 58. st. 3. Zakona o upravljanu državnom imovinom. Tužitelju je, kao i ostalim zaposlenicima, ponuđeno sklapanje aneksa ugovora o radu, a što je on odbio potpisati smatrajući da je takva ponuda nepovoljnija za njega.

 

Ne mogu se sama po sebi smatrati diskriminirajućom takva postupanja poslodavca kod kojeg preuzeti radnici H. nastavljaju s radom na poslovima na kojima su zatečeni da zadržavaju plaću prema dotadašnjim propisima, do sklapanja ugovora o radu za radna mjesta sukladno aktima Agencije i općim propisima o radu, a sve u skladu sa Zakonom o upravljanu državnom imovinom

 

U okolnostima konkretnog slučaja tužitelj je bio izložen promjenama na poslu zbog promjene poslodavca, te zbog novih poslovnih uvjeta, što su sve objektivne poteškoće, a i ne proizlazi da bi postupanjem poslodavca bio podvrgnut maltretiranju, šikaniranju, trpio strah i da bi došlo do povrede njegove časti, ugleda, dostojanstva i integriteta.

 

Posljedično pravilno je odbijen i tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete. Prema čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08) tko drugome uzrokuje štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Pretpostavka za nastanak obveze iz navedene zakonske odredbe je postojanje protupravne radnje štetnika. Kao što je već rečeno tuženik je dokazao da u spornom razdoblju tužitelj nije bio diskriminiran, a tuženik nije niti tvrdio, a niti dokazivao da bi postojala neka druga određena protupravna radnja tuženika kojom bi mu bila prouzročena povreda prava osobnosti. Stoga dakle, nije u pravu tužitelj kada smatra da bi imao pravo na naknadu štete zbog povrede prva osobnosti.

 

Kako se, dakle nisu dakle ostvarile zakonske pretpostavke za naknadu štete – izmakle koristi te tužitelj nije dokazao koji bi to postupci tuženika doveli do povrede prava osobnosti to je tužbeni zahtjev valjano odbijen, pa je slijedom navedenog valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP. i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 3. veljače 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.