- 1 -              Rev 897/2016-2

Broj: Rev 897/2016-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. B. na M., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika I. d.d. za ugostiteljstvo i turizam, B. na M., kojeg zastupa punomoćnik B. Z., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i dr., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž - 404/12-2 od 10. listopada 2014. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru broj P - 820/09-19 od 9. rujna 2011., u sjednici održanoj 3. veljače 2021.,

p r e s u d i o   j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je prihvaćen zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetan Ugovor o darovanju, Klasa: 944-02/98-01/01, Ur. br: 2198/16-98-01 od 22. travnja 1998. godine sklopljen između tužitelja kao darovatelja i tuženika kao daroprimatelja, te tabularna izjava Klasa: 944-13/00-01, Ur. br: 2198/16-00-01 od 20. ožujka 2000. godine, pa se nalaže uspostava zemljišnoknjižnog stanja u odnosu na čest. zem. 237/2, čest. zem. 238/2, čest. zem. 238/7, čest. zem. 238/8, čest. zem. 238/9, te čest. zgr. 192/1 i 192/5 sve k.o. B. na M., kakvo je bilo prije provedbe rješenja broj Z – 162/00 od 7. travnja 2000. Zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja glede nekretnine označene kao čest. zem. 236/6 k.o. B. na M. odbijen je kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud pobijanu presudu preinači shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženik. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude dao valjane i jasne razloge zbog kojih prihvaća žalbene navode i tako zahtjev tužitelja, tako da nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Revizijskim prigovorom tuženika istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti Ugovora o darovanju od 22. travnja 1998. godine sklopljenog između tužitelja kao darovatelja i tuženika kao daroprimatelja, ništetnosti tabularne izjave od 20. ožujka 2000. godine, te uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.

Pobijanom presudom prihvaćen je zahtjev tužitelja temeljem činjeničnih utvrđenja: - da je 22. travnja 1998. godine između tužitelja kao darovatelja i tuženika kao daroprimatelja sklopljen Ugovor o darovanju, Klasa: 944-02/98-01/01, Ur. br: 2198/16-98-01, temeljem kojeg je tužitelj dopustio tuženiku da se upiše kao vlasnik nekretnina koje su bile predmet darovanja, na koje se tuženik uknjižio provedbom rješenja Općinskog suda u Biogradu na Moru broj Z - 162/00., te - da tužitelj kod predmetnog raspolaganja nije objavio javni natječaj, tako da je u Ugovoru o darovanju i tabularnom izjavom od 20. ožujka 2000. godine disponirao nekretninama suprotno prisilnim odredbama o raspolaganju nekretninama u vlasništvu jedinica lokalne samouprave.

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

Temeljem prethodno utvrđenog činjeničnog stanja pobijanom presudom pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen zahtjev tužitelja. Naime, u smislu odredbi čl. 391. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP), ako zakonom nije drukčije određeno, nekretnine u vlasništvu jedinica lokalne samouprave tijela nadležna za njihovo raspolaganje mogu otuđiti ili njom na drugi način raspolagati samo na osnovi javnog natječaja i uz naknadu utvrđenu po tržišnoj cijeni. Pravni poslovi sklopljeni protivno navedenim odredbama ništetni su, a kako je to pobijanom odlukom i utvrđeno.

Neosnovano se tuženik u reviziji poziva na stečeno pravo vlasništva nad nekretninama koje su bile predmet ovih pravnih poslova pretvorbom, tj. temeljem zakona. To iz razloga što predmet ovog postupka nije utvrđenje prava vlasništva, već nevaljanost pravnih poslova temeljem kojih je izvršen upis prava vlasništva kao knjižnog prava, te tako i zahtjev na uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Isto tako, prema činjeničnom utvrđenju nižestupanjskog suda, tužitelj je kako ugovorom o darovanju, tako i tabularnom izjavom od 20. ožujka 2000. godine disponirao nekretninama suprotno prisilnim odredbama o raspolaganju nekretninama u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, tako da se tuženik neosnovano poziva na drugi pravni osnov ove tabularne izjave.

Kod pozivanja tuženika na rokove brisovne tužbe u smislu odredbi čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 i 55/13/ - dalje ZZK), treba reći da se u smislu ovih odredbi protiv neposrednog stjecatelja, tj. osobe u čiju je korist proveden upis i njegovih univerzalnih sljednika ova tužba može podići sve dok ionako pravo povrijeđeno upisom glede kojeg se zahtjeva ispravak ne bi prestalo. Ovo pravilo vrijedi i kada se tužba podnosi protiv trećeg stjecatelja koji je upisao svoje pravo izvodeći ga iz prednikova upisa glede koga se zahtjeva ispravak ako taj stjecatelj nije bio u dobroj vjeri. Tek u okolnostima kada se brisovna tužba podnosi protiv osobe koja je u dobroj vjeri upisala svoje pravo izvodeći ga iz nevaljanog prednikovog upisa, tužba se s uspjehom može podići u rokovima u kojima se protiv poštenog trećeg stjecatelja s uspjehom može podići brisovna tužba u smislu odredbe čl. 129. st. 2. ZZK-a.

Isto tako, obzirom na revizijske navode tuženika koji se odnose na djelovanje povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga u smislu odredbe čl. 123. ZVDSP-a, treba reći da zaštitu svojeg povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga uživaju samo stjecatelji koji su treće osobe, tj. koje su oslanjajući se na postojeće knjižno stanje, stjecale posredstvom neistinito upisane osobe. Takvu zaštitu ne uživa osoba koja je prva bila neistinito upisana kao vlasnik nekretnine. Ta osoba nije stjecala od neistinito upisanog prednika oslanjajući se u dobroj vjeri na postojeće knjižno stanje kao istinito, pa u odnosu na nju ne mogu biti ispunjene pretpostavke pod kojima se uživa zaštita povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga. Zato neistinit upis vlasništva te osobe ne može postati istinit po pravilima koja se odnose na djelovanje povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga. Protiv te osobe ima zbiljski vlasnik pravo ustati brisovnom tužbom bilo kad, sve dok mu pravo vlasništva ne prestane.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 3. veljače 2021.