- 1 -              Revr 2247/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 2247/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. S. (OIB: ... ) iz Č., koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz Odvjetničkog društva P. i Š. iz V., protiv tuženice O. ... P. (OIB: ... ), P., koju zastupa punomoćnica K. S., odvjetnica iz Č., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice, protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž R-100/15-2 od 26. kolovoza 2015. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-497/14-45 od 18. lipnja 2015., u sjednici održanoj 3. veljače 2021.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. utvrđeno je da izvanredan otkaz dan tužiteljici s danom 15. svibnja 2013. nije dopušten i da radni odnos tužiteljice kod tuženika temeljem ugovora o radu Klasa: 112/02/02-01, Urbroj:2109-27-02-02 od 5. rujna 2002. nije prestao izuzev vremena od 13. siječnja 2015. u trajanju od 8 sati tjedno te od 23. veljače 2015. u trajanju od 35 sati tjedno, a koje vrijeme se izuzima do povratka tužiteljice na rad kod tužene. Točkom II. naloženo je tuženiku da vrati tužiteljicu na rad na radno mjesto učiteljice njemačkog jezika, u roku od 8 dana. Točkom III. naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 5.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom od 18. lipnja 2015. do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom uvažena je žalba tuženice te je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenim izvanrednog otkaza. Točkom II. naloženo je tužiteljici da tuženici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 6.700,00 kn u roku od 15 dana.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog razloga navedenih u članku 385. stavku 1. točkama 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu te potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti. Traži trošak za sastav revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema članku 392. a stavku 1. ZPP-a u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenim izvanredan otkaz i da joj radni odnos kod tuženika na temelju ugovora o radu od 5. rujna 2002. nije prestao izuzev vremena od 13. siječnja 2015. u trajanju od 8 sati tjedno, te od 23. veljače 2015. u trajanju od 35 sati tjedno, te da ju se vrati na rad, na radno mjesto učiteljice njemačkog jezika.

 

Suprotno revizijskim navodima tužiteljice, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužiteljica, jer je pobijana odluka u svemu posve jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

Nije počinjena bitna povreda time što je drugostupanjski sud utvrđene činjenice i provedene dokaze tumačio na način koji nije u skladu sa stajalištem tužiteljice. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP-a).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme na temelju ugovora o radu od 5. rujna 2002.

- da je tužiteljica dana 26. svibnja 2010. koristila pravo na prekid rada sukladno članku 130. stavku 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, dalje: ZR-a)

- da je u postupku pred istim prvostupanjskim sudom pod brojem P-576/10 vođen postupak između istih stranaka pokrenut po ovdje tužiteljici, a radi zaštite dostojanstva od uznemiravanja u kojem postupku je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Čakovcu broj P-576/10 od 17. studenoga 2011., potvrđenom odlukom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4368/12-2 od 18. ožujka 2013. odbijen tužbeni zahtjev

- da je tuženica drugostupanjsku odluku u postupku P-576/10 primila dana 30. travnja 2013., a tužiteljica 2. svibnja 2013.

- da je tuženica 14. svibnja 2013. donijela odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici iz razloga što je ista od 26. svibnja 2010. pa do dana donošenja te odluke neopravdano izostala s posla što predstavlja osobito tešku povredu radne obveze

- da je u zakonskom roku tužiteljica protiv odluke o otkazu ugovora o radu podnijela zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik odbio, a u daljnjem roku od 15 dana podnijela je predmetnu tužbu

- da je prije donošenja pobijane odluke o otkazu ugovora o radu tuženik zatražio prethodnu suglasnost od sindikalnog povjerenika koji je bio suzdržan

- da je tužiteljica dana 2. svibnja 2013. telefonom obavijestila ravnateljicu tuženice o privremenoj nesposobnosti za rad te je dostavila tuženici potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad.

 

Kraj navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica opravdano koristila pravo na prekid rada, koje pravo joj daje Zakon o radu pa time nije neopravdano izostala s posla, a negativna odluka o njenoj tužbi radi diskriminacije i uznemiravanja ne može retroaktivno djelovati na njeno zakonsko pravo na korištenje prekida rada, dok je od 2. svibnja do 14. svibnja 2013. opravdano izostala zbog privremene nesposobnosti za rad.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tuženice te je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužiteljice uz obrazloženje da nije sporno da je tužiteljica prema Zakonu o radu imala pravo na prekid rada i na naknadu plaće za vrijeme prekida rada, ali s obzirom da je utvrđeno da u postupanju tuženika prema tužiteljici nije bilo diskriminacije i uznemiravanja, to za tužiteljičin prekid rada i izostanak s rada ne odgovara poslodavac, jedino u kojem slučaju bi izostanak bio opravdan. U odnosu na dio koji se odnosi na razdoblje poslije 3. svibnja 2013. drugostupanjski sud zaključuje da to razdoblje nema utjecaja na zakonitost same odluke, jer je odluka o izvanrednom otkazu donesena zbog izostanka s posla tužiteljice u razdoblju od 26. svibnja 2010. do 30. travnja 2013., odnosno dana saznanja za pravomoćnu odluku kojom je utvrđeno da nije bilo uznemiravanja i diskriminacije.

 

Sporno je u revizijskom stupnju postupka predstavlja li izostanak s posla tužiteljice u utuženom razdoblju, u kojem je ista prekinula rad i pokrenula tužbu radi utvrđenja i zabrane diskriminacije i uznemiravanja, opravdani ili neopravdani izostanak s posla, odnosno je li to opravdan razlog za otkaz ugovora o radu zbog osobito teške povrede radne obveze.

 

Prema odredbi članka 108. stavka 1. ZR-a poslodavac ima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredan otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice , uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se otkazati u roku od petnaest dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredan otkaz temelji (stavak 2. istog članka).

 

Temeljna obveza radnika iz ugovora o radu je osobno obavljati preuzeti posao prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, a obveza je poslodavca dati radniku posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, dok poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika. Poslodavac je dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja poslova, te poduzeti sve potrebne mjere za sprečavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ako utvrdi da ono postoji (članak 130. stavak 5. ZR-a).

 

Iznimno radnik ima pravo prekinuti rad dok traje ugovor o radu zbog opravdanih razloga određenih zakonom.

 

Člankom 130. stavkom 4. ZR-a propisano je da ako poslodavac u roku iz stavka 3. tog članka ne poduzme mjere potrebne za sprečavanje uznemiravanja, ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom.

 

Prekidom rada radnik preuzima na sebe rizik da se u sudskom postupku utvrdi da poslodavac nije povrijedio obvezu zaštite dostojanstva radnika, te da je prekid rada bio neopravdan.

 

Suprotno navodima tužiteljice, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalnog pravo, članak 108. stavak 2. ZR-a, jer je predmetni otkaz tužiteljice dan u zakonskom roku od 15 dana od dana saznanja za razlog otkaza ugovora o radu (izostanak tužiteljice s rada postao je neopravdan trenutkom saznanja za pravomoćnost presude u postupku P-576/10, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova).

 

Zbog navedenog, a imajući u vidu utvrđenje nižestupanjskog suda da tužiteljica nije dolazila na posao od 26. svibnja 2010., pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da je izostanak tužiteljice s posla u navedenom razdoblju bio neopravdan, kao i da je tužiteljica na takav način počinila povredu obveze iz radnog odnosa, slijedom čega je tuženik ima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu tužiteljici.

 

Materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP-a te odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 3. veljače 2021.