- 1 -              Rev 764/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 764/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Ž. iz K., OIB: ... , koju zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u R., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ... , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-5044/2011-2 od 8. travnja 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4205/08 od 8. lipnja 2011., u sjednici održanoj 3. veljače 2021.

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužiteljici u roku od 15 dana isplati 731.287,00 kn sa zateznim kamatama počevši od 24. prosinca 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, a od 01. srpnja 2011. pa do isplate po stopi od 12 %, kao i da joj naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 57.644,00 kn.

 

Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužba povučena za iznos 310.000,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda te je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

 

Drugostupanjskim rješenjem naloženo je tužiteljici u roku 15 dana naknaditi tuženici parnične troškove postupka u iznosu od 47.330,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno da se u cijelosti potvrdi prvostupanjska presuda te da se tužiteljici dosude daljnji troškovi revizijskog postupka.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao u cijelosti jer je tužiteljica u cijelosti revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP), uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Neosnovano tužiteljica u reviziji ističe da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Naime, tužiteljica je kao revizijski razlog navela i „bitnu povredu odredaba parničnog postupka“, iako nije istaknula koja bi to povreda bila i na što bi se ista odnosila, pa je samim time ovaj sud u skladu s odredbom čl. 386 ZPP utvrdio da navedeni revizijski razlog ne postoji.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužiteljice za naknadom štete pozivom na odredbu čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine, broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01 i 199/03 dalje: ZSDU), prema kojoj štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

 

Tužiteljica svoj zahtjev za naknadom štete temelji na propustu u radu zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Krku, uslijed kojeg je prednik tužiteljice, J. G. na temelju presude Općinskog suda u Krku poslovni broj P-514/93-21 od 27. siječnja 1994. upisan kao vlasnik cijele sporne nekretnine označene kao k.č. br. 702, upisane u zk. ul. br. 835 k.o. S., umjesto da je upisan kao suvlasnik te nekretnine u suvlasničkom omjeru od ½, kako je i odlučeno navedenom presudom, slijedom čega je otac tužiteljice tužiteljici darovao cijelu spornu nekretninu, po kojem ugovoru o darovanju je tužiteljica izvršila upis u zemljišnim knjigama na svoje ime u cijelosti. Nakon provedbe predmetnog upisa u korist tužiteljice uslijedila je tužba druge suvlasnice B. B. radi utvrđenja prava vlasništva u suvlasničkom omjeru od 1/2 i brisanja upisa suvlasništva tužiteljice u istome, koji tužbeni zahtjev je usvojen, pa tužiteljica zahtijeva naknadu štete koja se sastoji od ulaganja u autokamp za vrijeme kada je ista bila upisana kao vlasnica cijele nekretnine, troška ishođenja zakonom predviđene dokumentacije te troška vođenja sudskih postupaka koji su nastali uslijed nepravilnog upisa u zemljišnim knjigama.

 

U predmetnom postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne pravno relevantne činjenice:

 

- da je zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Krku 19. svibnja 1995. izvršio na temelju ugovora o darovanju, kojeg je tužiteljica sklopila sa svojim ocem J. G. 8. listopada 1992, uknjižbu prava vlasništva tužiteljice na cijeloj k.č.br. 702, upisanoj u zk. ul. br. 835, k.o. S., u površini od 3316 m2,

- da je tužiteljica ishodila građevinsku dozvolu 13. srpnja 1999., kao i sve kasnije dozvole i suglasnosti vezano za izgradnju turističkog autokampa na predmetnoj nekretnini te je na istoj nekretnini izgradila kamp koji je započeo s radom 1997.,

- da je 2003. B. B. podnijela tužbu protiv tužiteljice, koji se predmet vodio pred Općinskim sudom u Krku pod posl. br. P-320/03, osporavajući valjanost upisa tužiteljice i tražeći da se na predmetnoj nekretnini upiše njeno suvlasništvo u suvlasničkom omjeru od ½, s kojim tužbenim zahtjevom je uspjela,

- da je tužiteljica zbog nepravilnog rada zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Krku bila izložena raznim postupcima, pa tako i postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina koji se vodio pred Općinskom sudom u Krku pod posl. br. R-I-7/07 te Općinskim sudom u Rijeci pod posl.br. P-128/07 i R-I-613/06,

- da je tužiteljica prodajom idealnog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine u omjeru od 1/2 primila na ime kupovnine od treće osobe iznos od 232.500,00 EUR.

 

Prvostupanjski sud u cijelosti je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 731.287,00 kn s obrazloženjem da je tužiteljica dokazala sve pretpostavke odgovornosti za štetu iz članka 13. ZSDU te da u skladu s odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ima pravo na popravljanje svih oblika štete.

 

Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti s obrazloženjem da je tužiteljica prodajom svog idealnog suvlasničkog dijela nekretnine u omjeru od ½ primila na ime kupovnine iznos od 232.500,00 Eur, pa je na takav način svakako primila povrat uloženih sredstava u kamp. Također, drugostupanjski sud navodi kako ne postoje nikakvi dokazi koji bi upućivali na zaključak da je tužiteljica ostvarila manju prodajnu cijenu zbog propusta u radu zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Krku, niti da postoje dokazi koji upućuju na zaključak da je zbog pogrešnog upisa u zemljišnim knjigama tužiteljica morala prodavati kamp po nepovoljnijim uvjetima od tržišnih, odnosno tužiteljica te činjenice tijekom postupka nije niti iznosila, niti je na te okolnosti predložila provođenje dokaza. U odnosu na zahtjev za naknadom štete za troškove koji su nastali uslijed vođenja sudskih postupaka, drugostupanjski sud navodi da je tužiteljica iste mogla izbjeći tako da je nakon primitke tužbe u predmetu koji se pred Općinskom sudom u Krku vodio pod posl.br.: P-320/03 priznala tužbeni zahtjev, a sve s obzirom na činjenicu da je primitkom tužbe u navedenom predmetu postala svjesna da je pogreškom upisana kao vlasnica cijele nekretnine.

 

Uzevši u obzir utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud prihvaća ocjenu drugostupanjskog suda da na strani tuženice nema obveze naknaditi štetu tužiteljici s obzirom da na strani tužiteljice nije ni došlo do umanjenja imovine u skladu s odredbom čl. 155. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/2001, dalje: ZOO), tj. nije ni došlo do nastanka štete na strani tužiteljice.

 

Navodi tužiteljice o ostvarenju revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava svode se na tvrdnju da je da ista prodajom predmetne nekretnine „jedan metar građevinskog terena prodala sa cijelom infrastrukturom, sa izgrađenim kampom po najvišim standardima i sl. prodala za 77,30 Eura po metru kvadratnome. Takvo zemljište bez infrastrukture i potpuno neuređeno na poziciji uz more na otoku K. ne može se niti sada, a kamo li onda, dobiti ispod 200 Eura po metru kvadratnome. Dakle, proizlazi da je tužiteljica prodajom dobila novac samo za svoje zemljište i to po najnižoj cijeni.“ Međutim, revizijski sud ističe da navedene činjenice koje se odnose na visinu cijene predmetnog zemljišta, tj. na razliku između cijene predmetne nekretnine sa izgrađenim autokampom i bez njega, tužiteljica po prvi puta ističe u reviziji, pa kako prema odredbi čl. 387. ZPP stranke u reviziji mogu iznijeti nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti, a o čemu u konkretnom slučaju nije riječ, iznošenje novih činjenica sadržanih u podnesenoj reviziji nije dopušteno, niti je na navedene okolnosti, kako je to pravilno naveo drugostupanjski sud, tužiteljica predložila izvođenje dokaza tijekom prvostupanjskog postupka. U ostalom dijelu revizije, ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnoga prava, tužiteljica tu tvrdnju temelji na činjenicama kako ih on vidi, naime kao da je u postupku dokazala postojanje pretpostavki odgovornosti za naknadu štete.

 

S obzirom na navedeno, ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu te je presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 3. veljače 2021.