- 1 -              Revr 945/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 945/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š., Z., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik E. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. d.d., Z., OIB: ... , radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1174/17-2 od 5. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2735/14-21 od 24. svibnja 2017., u sjednici održanoj 3. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Prihvaća se tužiteljeva revizija, preinačuju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1174/17-2 od 5. rujna 2017. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2735/14-21 od 24. svibnja 2017. i sudi:

 

I. Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka tuženika H. d.d. OIB: ... , broj ... od ... o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu sklopljenog 2. studenoga 2009. tužitelju D. Š. OIB: ... na poslovima radnoga mjesta: voditelj tima, divizija pošta, G. Z. i Z. ... .

 

II. Nalaže se tuženiku H. d.d. da tužitelja D. Š. vrati na radno mjesto: voditelj tima, divizija pošta, G. Z. i Z. ... , pod uvjetima Ugovora o radu sklopljenog 2. studenoga 2009. uz sva pripadajuća prava na temelju radnoga odnosa, a ako je prestala potreba za obavljanjem navedenih poslova tuženik je dužan tužitelju ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova, u roku od petnaest dana.

 

III. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 2.000,00 kn (dvijetisućekuna) u roku od petnaest dana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom je presudom odbijena tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena tuženikova Odluka broj ... od ... o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu tužitelju sklopljenog 2. studenoga 2009. na poslovima radnog mjesta voditelj tima, Divizija pošta, G. Z. i Z. i za vraćanje tužitelja na navedeno radno mjesto pod uvjetima navedenoga Ugovora o radu uz sva pripadajuća prava iz radnog odnosa, a ako je prestala potreba za obavljanjem navedenih poslova da se naloži tuženiku da ponudi tužitelju sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je izjavio reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 3. (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) kojom je pobija zbog pogrešne primjene materijalnoga prava te je predložio ovom revizijskom sudu da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik na reviziju nije odgovorio.

 

Revizija je osnovana.

 

Pobijanu je presudu ovaj sud ispitao u cijelosti jer je tužitelj u cijelosti i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za zaštitu prava povrijeđenih odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu utvrđenjem njezine nedopuštenosti i zahtjevom za vraćanjem na rad uz sva pripadajuća prava iz radnog odnosa.

 

Nisu sporne činjenice:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu voditelj tima, Divizija pošta, G. Z. i Z. i da mu je Odlukom tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj ... od ... otkazan ugovor o radu te da je tužitelj protiv te odluke pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava o kojemu tuženik nije odlučio,

 

- da je tuženik 31. prosinca 2013. donio Program zbrinjavanja viška radnika odnosno da je zbog velikih poslovnih i financijskih gubitaka tijekom 2012. i 2013. godine i pada prihoda izvršio reorganizaciju rada tako što je preraspodijelio poslove i smanjio broj izvršitelja na radnom mjestu voditelja tima odnosno da je od prijašnjih 23 izvršitelja viškom proglašeno njih 13, među kojima i tužitelj,

 

- da je tuženik postupio u smislu odredbi čl. 120. i 121., a u vezi čl. 149. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11 i 73/13, dalje: ZR) odnosno proveo savjetovanje o zbrinjavanju viška radnika s Glavnim radničkim vijećem kojemu je dostavio prijedlog Programa zbrinjavanja viška radnika zajedno s prilozima radi savjetovanja te da je radničkom vijeću dostavio i namjeravanu odluku o Otkazu ugovora o radu tužitelju, a navedeni Program da je dostavio i Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (čl. 122. ZR),

 

- da je prilikom utvrđivanja viška radnika pored obveznih kriterija iz čl. 107. st. 3. ZR (trajanje radnog odnosa, starost i obveze uzdržavanja koje terete radnika), za koje se prema Programu zbrinjavanja viška radnika moglo dobiti maksimalno 30 bodova, tuženik uzeo i dodatne kriterije (učinkovitost, stručnost, kvaliteta obavljenog rada i status branitelja Domovinskoga rata) za koje se moglo dobiti maksimalno 70 bodova,

 

- da iz tablice o ostvarenom broju bodova proizlazi da je tužitelj ostvario ukupno 15 bodova i da se nalazio u skupini od 13 radnika koji su proglašeni viškom (onih koji su ostvarili bodove u rasponu od 12,5 do 29 bodova), dok je preostalih 10 usporednih radnika koji su ostvarili ukupno od 42 do 86 bodova ostalo raditi na radnom mjestu voditelja tima,

 

- da tuženik nije mogao zaposliti tužitelja na drugim poslovima, niti ga je mogao prekvalificirati ili obučiti za rad na drugim poslovima kod tuženika ili kod drugog poslodavca (čl. 107. st. 2. i 4. ZR).

 

Sud prvoga stupnja utvrdio je da je tuženik imao opravdan razlog za otkazivanje ugovora o radu tužitelju i da je postupak otkazivanja proveden zakonito i u skladu s odredbom čl. 107. st. 3. ZR, te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obrazloženje da je autonomno pravo poslodavca da odlučuje o načinu i organizaciji procesa rada u cilju postizanja ekonomski uspješnijeg poslovanja, te da je pobijana odluka o poslovno uvjetovanom otkazu posljedica utvrđenog viška radnika nakon provedenog postupka reorganizacije poslovanja i smanjenja broja izvršitelja, zbog čega je prestala potreba za radom tužitelja kod tuženika, i da je u postupku uspoređivanja viška radnika koji rade na istim radnim mjestima tužitelj ostvario daleko manje bodova od 10 usporednih radnika koji su zadržani u radnom odnosu.

 

Prihvaćajući navedenu primjenu materijalnoga prava na izložene a nesporne činjenice, drugostupanjski je sud, odgovarajući na tužiteljeve žalbene navode kako prilikom utvrđivanja viška radnika tuženik nije vodio računa o zakonskim kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR, već je utvrdio svoje kriterije poput učinkovitosti, stručnosti i kvalitete obavljenog posla, kojima se ustvari želio riješiti starijih radnika, naveo:

 

- da je točno da poslodavac u smislu te zakonske odredbe mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, ali i da je autonomno pravo poslodavca odlučiti kojemu će od propisanih kriterija i u kojoj mjeri dati prednost, pri čemu on može u obzir uzeti i druge posebne kriterije, s tim da utvrđene kriterije mora na jednak način primijeniti na sve radnike te

 

- da je u konkretnom slučaju tuženik, koristeći svoje autonomno pravo, Programom zbrinjavanja viška radnika jasno odredio da zakonske kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR boduje u rasponu do maksimalno 30 bodova, a dodatne kriterije (učinkovitost, stručnost i kvalitetu obavljenog posla i status branitelja Domovinskog rata) u rasponu do maksimalno 70 bodova, čime nije postupio protivno odredbi čl. 107. st. 3. ZR, jer je prilikom utvrđivanja radnika koji predstavljaju tehnološki višak pravilno uspoređivao tužitelja s ostalim radnicima koji su zaposleni kod tuženika na istom radnom mjestu (voditelj tima).

 

Osnovano tužitelj u reviziji ističe kako način bodovanja kriterija kakav je tuženik propisao Programom zbrinjavanja viška radnika ukazuje na to da tuženik u konkretnom slučaju zapravo nije poštivao odredbu čl. 107. st. 3. ZR.

 

Tom je odredbom propisana obveza poslodavca da pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu vodi računa o trajanju radnoga odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Sam Zakon, dakle, zahtijeva od poslodavca da prilikom odlučivanja kojeg će od više radnika proglasiti viškom u obzir uzme navedene socijalne čimbenike koji se tiču radnika i osoba koje je on dužan uzdržavati. Druge kriterije, osim navedenih socijalnih, ZR ne propisuje. Sudska je praksa poslodavcima omogućila da uz navedene zakonske u obzir uzmu i druge kriterije, one utemeljene na uspješnosti radnika u obavljanju posla, pa i druge, koje kriterije je u konkretnom slučaju tuženik, pored onih zakonskih, i primijenio, konkretno: učinkovitost, stručnost, kvalitetu obavljenog rada i status branitelja Domovinskoga rata. Međutim, kada je, kao u konkretnom slučaju, odnos između zakonom propisanih kriterija i onih dodatnih koje je poslodavac odredio takav da se zakonski kriteriji boduju do najviše 30 od 100 bodova koliko radnik može najviše ostvariti, dok preostalih 70 bodova radnik može ostvariti po osnovi dodatnih kriterija, takav postupak ukazuje na to da je poslodavac zakonske kriterije zapravo zanemario.

 

Tuženik, dakle, donoseći odluku o poslovno uvjetovanom otkazu radnoga odnosa tužitelju nije poštivao odredbu čl. 107. st. 3. ZR, pa su nižestupanjski sudovi ocijenivši tuženikovo postupanje zakonitim pogrešno primijenili materijalno pravo, na što tužitelj osnovano ukazuje u reviziji.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP tužiteljeva revizija prihvaćena i nižetupanjske su presude preinačene tako da je tužbeni zahtjev prihvaćen.

 

Odluka o naknadi parničnih troškova utemeljena je na odredbama čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Iznos dosuđen tužitelju po toj osnovi odnosi se na zatraženu jednokratnu nagradu za zastupanje po odvjetniku u prvostupanjskom postupku od 2.000,00 kn (Tbr. 7. t. 2. Tarife).

 

Zagreb, 3. veljače 2021.