- 1 -              U-zpz 3/2019-7

Broj: U-zpz 3/2019-7

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća u upravnom sporu tužitelja P. . d.d. P., OIB: …, protiv tuženika ministarstva R. H., Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, radi naplate koncesijske naknade, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-73/2018-4 od 25. siječnja 2019. za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3069/17-2 od 29. ožujka 2018., na sjednici održanoj 3. veljače 2021.,

p r e s u d i o   j e:

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3069/17-2 od 29. ožujka 2018. odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda Upravnog suda u Rijeci broj UsI-1069/15-6 od 14. srpnja 2017. kojom je poništeno je rješenje tuženika Klasa: UP/II-470-05/15-01/06, Urbroj: 513-04/15-2 od 14. svibnja 2015. i rješenje ministarstva ,Uprave za financijsko upravljanje, unutarnju reviziju i nadzor, Klasa: UP/I-042-01/14-01/171, Urbroj: 513-08-04-01-14-1 od 11. studenoga 2014.

Citiranim rješenjem ministarstva, Uprave za financijsko upravljanje, unutarnju reviziju i nadzor, Klasa: UP/I-042-01/14-01/171, Urbroj: 513-08-04-01-14-1 od 11. studenoga 2014. tužitelju je utvrđena naknada za koncesiju na pomorskom dobru i to neobračunata i neplaćena naknada na ime te obveze za stalni dio naknade za koncesiju te na ime obveza za promjenjivi dio naknade za koncesiju, za razdoblje od 28. siječnja 2011. do 24. listopada 2013., u ukupnom iznosu od 750.653,57 kn.

Rješenjem tuženika Klasa: UP/II-470-05/15-01/06, Urbroj: 513-04/15-2 od 14. svibnja 2015. odbijena je žalba tužitelja protiv navedenog rješenja prvog stupnja kao neosnovana.

Protiv presude Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3069/17-2 od 29. ožujka 2018. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud prihvati zahtjev te preinači pobijanu presudu u skladu s navodima zahtjeva ili ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Tužitelj u odgovoru na zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude isti osporava u cijelosti te ga predlaže odbiti.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude nije osnovan.

Prema odredbi čl. 78. st. 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12 i 152/14 - dalje: ZUS) zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne sudske odluke može podnijeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u roku od šest mjeseci od dana dostave pravomoćne sudske presude strankama, pri čemu ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti na inicijativu stranke u upravnom sporu, ali i po službenoj dužnosti. U smislu odredbe čl. 78. st. 1. ZUS stranke u upravnom sporu mogu zbog povrede zakona predložiti Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne sudske odluke upravnog suda ili Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

U smislu odredbe čl. 78. st. 6. ZUS pobijana presuda ispitana je samo u granicama zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.

Predmet spora je naplata koncesijske naknade za korištenje pomorskog dobra - luke nautičkog turizma P., bez ugovora o koncesiji. Sporno je prema navodima zahtjeva je li tužitelj u obvezi platiti koncesijsku naknadu za gospodarsko korištenje pomorskog dobra, iako nije zaključen ugovor o koncesiji.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 28. siječnja 2011. do 24. listopada 2013. za obavljanje svoje djelatnosti koristio pomorsko dobro - luku nautičkog turizma P., a da u navedenom razdoblju nije imao sklopljen ugovor o koncesiji za korištenje tog pomorskog dobra. Nadalje je utvrđeno da je tuženik proveo financijski nadzor zakonitosti, pravilnosti i pravodobnosti obračuna, prijava i uplata naknade za koncesije na pomorskom dobru za predmetno razdoblje i da je prvostupanjskim rješenjem upravnog tijela tužitelju utvrđena obveza plaćanja naknade za koncesiju na pomorskom dobru.

Nižestupanjski sudovi u svojim presudama izražavaju pravno shvaćanje da obveza plaćanja koncesijske naknade nastaje tek sklapanjem ugovora o koncesiji. Kako tužitelj u spornom razdoblju nije imao sklopljen ugovor o koncesiji, tuženik mu za to razdoblje nije mogao naložiti plaćanje koncesijske naknade.

Ovaj sud u cijelosti prihvaća izloženo pravno shvaćanje. Odredbom čl. 7. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09 i 123/11 - dalje: ZPDML) propisano da se za osobnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija. Nadalje, odredbom čl. 16. ZPDML propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće uporabe i daje na posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta te prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji. Također je navedenom odredbom ZPDML određeno da opseg i uvjeti posebne uporabe ili gospodarskog korištenja pomorskog dobra se uređuju odlukom ili ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama ZPDML i propisa donesenih na temelju ZPDML. Odredbom čl. 25. ZPDML propisano je da se na osnovi odluke o koncesiji sklapa ugovor o koncesiji između davatelja koncesije i ovlaštenika te se utvrđuju svi uvjeti u vezi trajanja koncesije i drugih prava i obveza davatelja ovlaštenika koncesije.

Prema odredbi čl. 26. st. 4. i 5. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", broj 125/08) ugovor o koncesiji sastavlja se u pisanom obliku koji potpisuje ovlaštena osoba davatelja koncesije i odabrani najpovoljniji ponuditelj, a potpisivanjem ugovora o koncesiji koncesionar stječe pravo i preuzima obvezu obavljanja djelatnosti iz ugovora o koncesiji. Člankom 28. st. 1. Zakona o koncesiji propisano je da je koncesionar dužan plaćati novčanu naknadu za koncesiju u iznosu i na način kako je to uređeno ugovorom o koncesiji, osim ako plaćanje za koncesiju nije ekonomski opravdano.

Stoga nema mogućnosti naplate koncesijske naknade u slučaju nepostojanja ugovora o koncesiji i nije moguće primijeniti odredbu čl. 2., čl. 10. st. 2. i čl. 16. st. 5. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13) na što se ukazuje u zahtjevu. Navedeno pravno shvaćanje ovaj sud je već izrazio nizu svojih odluka, primjerice U-zpz 31/2017-9 od 8. siječnja 2020., U-zpz 9/2019-5 od 11. veljače 2020. te U-zpz-2/2017 od 20. svibnja 2020.

Imajući u vidu iznesene razloge, valjalo je, na temelju odredbe čl. 78. st. 8. ZUS, zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 3. veljače 2021.

                            Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović – Ivanišević, v. r.