- 1 -              Rev 1605/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1605/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. R., OIB ..., iz Z., S. K., ... i tužitelja S. R., OIB ..., iz Z., S. K., ..., koje zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika Fonda za naknadu oduzete imovine, ..., Z., OIB ..., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-55/17-2 od 14. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1292/16-11 od 25. studenog 2016., u sjednici održanoj 2. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužitelji na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog dana 29. studenog 2005. između V. N., kao primatelja uzdržavanja, te S. R. i V. R., kao davatelja uzdržavanja, ovjerenog po javnom bilježniku M. J. u Z., broj Ou-718/2005 od 30. studenog 2005., stekli vlasništvo svaki u 1/2 dijela na tražbini (naknadi) utvrđenoj pravomoćnim dopunskim rješenjem Grada Z., Gradski ured za imovinsko-pravne poslove, Odjel za upravno-pravne poslove, Četvrti područni odsjek, Z., ..., KLASA: UP/I-942-01/97-07/610, URBROJ: 251-18-02/503-05-32 od 25. veljače 2005., kojim je ovlašteniku naknade pokojnom V. N., iz Z., utvrđena naknada za građevinsko zemljište u iznosu od 547.134,02 kn (točka I. izreke), odbijen je i zahtjev da se naloži tuženiku da isplati tužiteljima svakom u 1/2 dijela utvrđenu naknadu od 547.134,02 kn i to u obveznicama Republike Hrvatske u 40 polugodišnjih rata koje dospijevaju od 1. siječnja i 1. srpnja svake godine počevši od 2000. do 2019., sve u skladu sa točkom II. izreke pravomoćnog dopunskog rješenja Grada Z., Gradski ured za imovinsko-pravne poslove, Odjel za upravno-pravne poslove, Četvrti područni odsjek, Z., ..., KLASA: UP/I-942-01/97-07/610, URBROJ: 251-18-02/503-05-32 od 25. veljače 2005., tako da dospjele iznose naknade u obveznicama za razdoblje od 2000. do 2016. (34 polugodišnje rate) isplati u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, a buduće za 2017., 2018. i 2019. godinu (6 polugodišnjih rata) svakog 1. siječnja i 1. srpnja (točka II), odbijen je i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnijeli su tužitelji. Predložili su ovom sudu da prihvati reviziju, preinači pobijane presude na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na naknadi (tražbini pokojnog) od 547.134,02 kao i zahtjev za isplatu te naknade od 547.134,02. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu tužbenog zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu stoga je ovaj sud podnesenu reviziju razmatrao kao redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP (Rev-688/00 od 7. siječnja 2004. i 9. svibnja 2002.).

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da su na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog 29. studenoga 2005. s V. N., kao primateljem uzdržavanja, stekli vlasništvo svaki u ½ dijela na tražbini (naknadi) utvrđenoj pravomoćnim dopunskim rješenjem Grada Z. od 25. veljače 2005., kojim je sada pok. V. N., utvrđena naknada za građevinsko zemljište u iznosu od 547.134,02 kn te da se naloži tuženiku da tužiteljima isplati svakome  ½ dijela utvrđene naknade u obveznicama Republike Hrvatske u 40 polugodišnjih rata.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su tužitelji, kao davatelji uzdržavanja sklopili 29. studenog 2005. ugovor o doživotnom uzdržavanju s pokojnim V. N.,

 

- da je ugovorom o doživotnom uzdržavanju ugovoreno da su se tužitelji, kao davatelji uzdržavanja obvezali preuzeti doživotno uzdržavanje V. N., primatelja uzdržavanja, uz uvjeti da primatelj uzdržavanja u trenutku svoje smrti prenese svu svoju imovinu u vlasništvo davatelja uzdržavanja, ovdje tužitelja,

 

- da je ugovorom o doživotnom uzdržavanju ugovoreno da primatelj uzdržavanja poslije svoje smrti davateljima uzdržavanja daje u vlasništvo svu svoju imovinu, i to nekretnine (upisane u zk. uk.ul. br. 845 k.o. K., kčbr. 1730 i kčbr. 1731 što predstavlja zemljište pod kućom, dvorno mjesto, dvorište, oranice i vrt i kuću s gospodarskom zgradom, oranicu) i pokretnine (automobil, traktor i traktor s priključcima i alatima) koje pokretnine i nekretnine su  detaljno opisane,

 

- da je ugovoreno da primatelj uzdržavanja poslije svoje smrti daje u vlasništvo davateljima uzdržavanja i svoju ušteđevinu koja se zatekne kod njega u času smrti kao i sve stvari u kućanstvu i ostale pokretnine koje se nađu u njegovom vlasništvu u trenutku smrti uz uvjeti da ga tužitelji, kao davatelji uzdržavanja doživotno uzdržavaju,

 

- da su ugovorne strane utvrdile da vrijednost imovine u vlasništvu primatelja uzdržavanja iznosi oko 370.000,00 kn,

 

- da je Grad Z., Gradski ured za imovinsko-pravne poslove, Odjel za upravno-pravne poslove, Četvrti područni odsjek 12. lipnja 2002. donio rješenje kojim je V. N. utvrđeno pravo na naknadu za oduzeto zemljište, da je dopunskim rješenjem od 25. veljače 2005. ta naknada utvrđena u iznosu od 547.134,02 kn, koju je tuženik dužan isplatiti V. N. u obveznicama Republike Hrvatske u 40 polugodišnjih rata počev od 2000., da je protiv tog rješenja žalbu izjavio tuženik, čiju je žalbu Ministarstvo pravosuđa, Uprava za građansko pravo, odbilo svojim rješenjem od 18. rujna 2007. (nakon smrti V. N. koji je preminuo ...).

 

Nižestupanjski sudovi su, obzirom da je ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen 29. studenog 2005., primijenili odredbu čl. 116. st. 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03 i 163/03 - dalje: ZN) kojom je propisano da kada su predmet ugovora pokretne stvari i prava, u ugovoru moraju biti određeno navedeni ili odredivi. Nižestupanjski su sudovi zaključili da iz navedenog ugovora ne proizlazi da bi pravo primatelja uzdržavanja na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske u ugovoru bilo određeno navedeno ili odredivo u smislu čl. 116. st. 3. ZN, iako je to pravo tada već bilo utvrđeno djelomičnim rješenjem Grada Z. od 12. lipnja 2002. i dopunskim rješenjem od 25. veljače 2005. stoga su odbili tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Revidenti naznačenim pitanjima osporavaju primjenu materijalnog prava, prije svega osporavaju da je uopće trebalo primijeniti ZN koji su nižestupanjski sudovi primijenili već ističu da je trebalo primijeniti odredbe čl. 579. do 585. ZOO/05, koje reguliraju ugovor o doživotnom uzdržavanju.

 

Odredbom čl. 1164. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) određeno je da odredbe čl. 116.-121. ZN prestaju važiti stupanjem na snagu ZOO/05 odnosno 1. siječnja 2006. Budući da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 29. studenog 2005. kada su na snazi bile odredbe čl. 116.-121. ZN pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 116. st. 3. ZN.

 

Stoga neosnovano revidenti ustraju da je trebalo primijeniti odredbe čl. 579.-585. ZOO/05 koje u trenutku sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju nisu stupile na snagu.

 

Revidenti ističu da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 116. st. 3. ZN jer je pravo na naknadu bilo određeno (ili barem odredivo) navedeno u ugovoru o doživotnom uzdržavanju upravo sukladno čl. 116. st. 3. ZN. Pojašnjavaju da iz ugovora o doživotnom uzdržavanju proizlazi da primatelj uzdržavanja svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu koja se zatekne kod njega u trenutku smrti ostavlja davateljima uzdržavanja, a naknada od 547.134,02 kn u obveznicama Republike Hrvatske je pokretnina i kao takva je određeno navedena u ugovoru o doživotnom uzdržavanju.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je ugovorom o doživotnom uzdržavanju primatelj uzdržavanja određeno i detaljno naveo svoju imovinu koju poslije smrti daje u vlasništvo davateljima uzdržavanja (tužiteljima), kako nekretnine, tako i pokretnine. Međutim, iako je pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske bilo utvrđeno djelomičnim rješenjem od 12. lipnja 2002., te dopunskim rješenjem od 25. veljače 2005. utvrđeno u određenom iznosu, znači prije zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju s tužiteljima, kao davateljima uzdržavanja, primatelj uzdržavanja svoje pravo na naknadu nije određeno naveo u zaključenom ugovoru, a niti je isto odredivo u smislu čl. 116. st. 3. ZN.

 

Revidenti ističu da je predmetna naknada stvar jer se radi o obveznicama koje su stvari, pokretnine, a kako iz ugovora proizlazi da sve pokretnine, koje se u trenutku smrti zateknu u vlasništvu pokojnog primatelja uzdržavanja imaju pripasti tužiteljima (znači i obveznice jer su pokretnine) proizlazi, ustraju revidenti, da su obveznice odredivo navedene i da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 116. st. 3. ZN.

 

Treba istaknuti da pogrešno revidenti smatraju da im pripadaju obveznice, naime u ovom predmetu sporno je pripada li tužiteljima pravo njihovog prednika na naknadu (tražbinu) koju je pokojni primatelj uzdržavanja imao prema tuženiku (naknada od 547.134,02 kn u obveznicama Republike Hrvatske).

 

Pravo na naknadu prednika tužitelja da mu tuženik naknadi iznos od 547.134,02 kn u obveznicama Republike Hrvatske nije pokretnina, a obzirom da pravo na naknadu (tražbina) nije određeno niti odredivo navedeno u ugovoru o doživotnom uzdržavanju sukladno odredbi  čl. 116. st. 3. ZN pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev.

 

Slijedom iznesenog nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 116. st. 3. ZN.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 2. veljače 2021.