- 1 -              Rev 3310/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3310/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Š. d.o.o., B., OIB: …, zastupan po direktoru i z.z. Z. N., kojeg zastupa punomoćnik V. G., odvjetnik u B., protiv I-tuženika-protutužitelja Lj. Đ. iz S., OIB: … i II-tuženika I. M. iz S. V., OIB: …, koje zastupa punomoćnik I. Š., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja, te I i II-tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2335/16 od 14. srpnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pi-204/14 od 8. travnja 2016., u sjednici održanoj 2. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija I i II-tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2335/16 od

14. srpnja 2016. u dijelu pod toč. II. izreke kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pi-204/14 od 8. travnja 2016. pod točkom I. izreke odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Revizija I i II-tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-2335/16 od 14. srpnja u dijelu pod toč. III. izreke odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se naloži I i II-tuženicima isplatiti na ime dvostruke kapare iznos od 739.552,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, te kojim se nalaže I i II-tuženicima tužitelju solidarno isplatiti iznos od 142.672,95 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (toč. I.). Ujedno je prihvaćen protutužbeni zahtjev I-tuženika u dijelu kojim je tužitelj dužan isplatiti I-tuženiku kunsku protuvrijednost iznosa od 750.000,00 eura prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. II.), dok je za više traženo u pogledu tijeka zatezne kamate za razdoblje od 25. veljače 2007. do 1. listopada 2007. tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (toč. III.). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 325.873,75 kuna, s pripadajućom zateznom kamatom (toč. IV.).

 

Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 369.776,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (toč. I.), dok je djelomično prihvaćena žalba tužitelja i preinačena presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu pod točkom I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev za više traženo, te u dijelu pod točkom II. izreke kojom je prihvaćen protutužbeni zahtjev I-tuženika i odlučeno o troškovima postupka na način da je naloženo I i II-tuženicima isplatiti tužitelju iznos od 369.776,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, te je naloženo I i II-tuženicima tužitelju solidarno isplatiti iznos od 142.627,95 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, dok je za više zatraženi tijek zateznih kamata za razdoblje od 26. ožujka 2007. do 4. ožujka 2008. zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. Ujedno je odbijen protutužbeni zahtjev I-tuženika, te su I i II-tuženici dužni naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 508.904,81 kuna, s pripadajućom zateznom kamatom (toč. III.).

 

Protiv presude suda drugog stupnja, u dijelu u kojem nije uspio u sporu, tužitelj je pravodobno podnio reviziju prema čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, pobijani dio presude preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. I i II-tuženici su protiv dijela presude suda drugog stupnja kojom je preinačena točka I. izreke presude suda prvog stupnja i odluke o troškovima postupka podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. ZPP zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu pobijani dio odluke preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

Revizija tužitelja nije dopuštena, dok revizija I i II-tuženika protiv odluke o glavnoj stvari u dijelu u kojem je preinačena presuda prvog stupnja nije osnovana, a revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP), ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP), ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga zakona (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP).

 

U ovom konkretnom predmetu vrijednost pobijanog dijela presude koju tužitelj u reviziji pobija je iznos od 369.776,00 kuna.

 

Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP-a propisano je da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva. To znači da se vrijednost predmeta spora mjerodavna za dopuštenost revizije dobije dijeljenjem određene vrijednosti predmeta spora s brojem tuženika.

 

Obzirom je istaknuti tužbeni zahtjev podnesen u odnosu na dva tuženika, vrijednost pobijanog dijela se dijeli sa dva, pa za svakog tuženika iznosi 184.888,00 kuna. Kod toga valja naglasiti da tužitelj nije tražio da bi mu tuženici navedeni iznos isplatili solidarno.

 

Nadalje, iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjski sud revizijom pobijanu presudu donio na temelju odredbe čl. 373. st. 3. ZPP.

 

Kako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude niti za jednog tuženika ne prelazi vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, ne radi se o radnom sporu u kojem bi se pobijala odluka o otkazu ugovora o radu, odnosno tražilo utvrđenje postojanja radnog odnosa, a niti je sud drugoga stupnja drugostupanjsku odluku donio na temelju odredbe čl. 373.a i čl. 373.b ZPP, to revizija tužitelja nije dopuštena u smislu citiranih odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZPP, te je istu valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

- da su stranke 25. siječnja 2007. zaključile ugovor prema kojem su se tuženici obvezali prodati tužitelju nekretnine označene kao čest.zem. 1764/10, 1764/12, 1764/13 i 1764/8 K.O. O., na kojima je izgrađena stambena zgrada,

 

- da se tužitelj obvezao za iste platiti kupoprodajnu cijenu u iznosu od 800.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju HNB na dan isplate,

 

- da je tužitelj na ime kapare 31. siječnja 2007. isplatio na račun I-tuženika iznos od 369.776,00 kuna kao protuvrijednost 50.000,00 eura,

 

- da je I-tuženik bio ovlašten od strane II-tuženika na prodaju nekretnine, zaključenje ugovora i primitak kupoprodajne cijene,

 

- da je tužitelj nakon potpisa ugovora izvršio promjenu stolarije na kući, za što je utrošio 135.481,19 kuna prema računu tvrtke Aldi, koji iznos je platio 25. ožujka 2007., kao i da je izvršio popravak solarnog sustava za što je platio tvrtki A. d.o.o. O. iznos od 7.146,76 kuna 25. svibnja 2007.,

 

- da su stranke istovremeno kada su postigle sporazum o sadržaju ugovora postigle i usmenu pogodbu o sporednim točkama o kojima u ugovoru nije ništa rečeno i to da će tuženici srediti zk. stanje predmeta kupoprodaje, a da će tužitelj tek nakon zk. sređenja isplatiti ostatak kupoprodajne cijene,

 

- da čl. 7. predmetnog predugovora glasi: “Ugovorne stranke ugovaraju da će najkasnije do 25. 02.2007. sklopiti konačni ugovor o kupoprodaji, a nakon što“

 

- da čl. 9. predmetnog predugovora glasi: „Cijena i rok plaćanja kupoprodajne cijene iz članka 4. i 5. bitni su sastavci ovog predugovora. U slučaju neispunjenja obveze Prodavatelj iz članka., ovaj ugovor će se smatrati raskinutim“

 

- da su tuženici do kolovoza 2007. postigli upis prava vlasništva na svoje ime svaki po 1/2 dijela na nekretninama označenim kao čest.zem. 1764/12 „šuma“ površine 403 m2 i čest.zem. 1764/13 2 „šuma“ površine 387 m2 obje Z.U. 1321 K.O. O.,

 

- da tuženici nisu postigli uknjižbu prava vlasništva na svoje ime u zemljišnim knjigama za K.O. O. čest.zem. 1764/8 Z.U. 1134 „pašnjak“ površine 257 m2, koja je i dalje upisana u zemljišnim knjigama kao suvlasništvo K. F. pok. S. za 3/9 dijela, K. M. pok. S. za 3/9 dijela i K. Ž. pok. S. za 3/9 dijela,

 

- da predmetna čest.zem. 1764/8 K.O. O. u naravi predstavlja pristupni put za ostale nekretnine, koje su predmet kupoprodaje,

 

- da objekt tuženika koji se nalazi na k.č. zem 3688/5 nema adekvatan pješački ni kolni prilaz s k.č. zem. 3688/8, odnosno čestice puta preko koje ima izravnu vezu s magistralom, te da improvizirani pješački prilaz prolazi preko susjedne katastarske čestice 3688/3,

 

- da su stranke istovremeno s potpisom predugovora, usmeno dogovorile i obvezu prodavatelja da stvore preduvjeti i postigne sporazum s obitelji M. radi rješavanja pitanja izgradnje parkinga i pristupa objektu.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je osnovni razlog zbog kojeg je tužitelj odbio isplatiti ostatak kupoprodajne cijene i realizirati kupoprodaju to što je utvrdio da ne može izgraditi parking onako kako je on to zamislio, a ne nesređeno zemljišnoknjižno stanje. No u odnosu na obvezu tuženika za ishođenje odobrenja za izgradnju parkinga smatra, da se radi o ugovaranju na teret trećeg, što za posljedicu ima samo pravo tužitelja na naknadu štete, ali ne i na raskid ugovora.

 

Nadalje prvostupanjski sud u odnosu na sređenje zemljišnoknjižnog stanja prihvaća stav tuženika da se radi o neispunjenju neznatnog dijela obveze zbog kojeg tužitelj ne može raskinuti ugovor u smislu odredbe čl. 367. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO), te obzirom je I-tuženik u pretežitom dijelu ispunio svoje ugovorne obveze kojima je postignuta svrha ugovora smatra da je tužitelj u obvezi isplatiti ostatak kupoprodajne cijene. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu izvršenih ulaganja sud prvog stupnja je zahtjev tužitelja odbio, obzirom je utvrdio da predmetni ugovor između stranaka nije raskinut i da stranke obvezuje, radi čega tužitelj ne može tražiti povrat iznosa na temelju odredbe čl. 1111. ZOO o stečenom bez osnove.

 

Odlučujući povodom žalbe tužitelja drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 373. st. 3. ZPP. Naime, drugostupanjski sud smatra da iz provedenih dokaza proizlazi nedvojbeno utvrđena činjenica da se u predmetnom slučaju radilo o kupnji predmetnog objekta u svrhu komercijalizacije izgrađenih apartmana, te da se obzirom na utvrđenu nemogućnost formiranja parkirnih mjesta za vozila, ne može govoriti o ostvarenju svrhe predmeta kupoprodaje.

 

Nadalje, drugostupanjski sud smatra da osnovanost prava na jednostrani raskid ugovornog odnosa od strane tužitelja proizlazi iz okolnosti što se pozivi tužitelja na ispunjenje preuzetih obveza tuženicima odnose na realizaciju uređenja zemljišnoknjižnog stanja, ali i pravnog posla otkupa susjednog zemljišta u vlasništvu M., a što je obveza preuzeta unutar glavnog ugovora. Drugostupanjski sud međutim odbija tužiteljev zahtjev na isplatu dvostruke kapare sukladno odredbi čl. 373. ZOO, obzirom da je do neispunjenja konkretne preuzete obveze od strane I-tuženika, u odnosu na sporni parking, nije došlo zbog razloga koji se mogu prepisati u krivnju ugovorne strane koja je obvezu preuzela, te prihvaća zahtjev za isplatu nesporno isplaćenog iznosa na ime kapare. Isto tako, drugostupanjski sud prihvaća zahtjev tužitelja za povrat isplaćenog iznosa na ime ulaganja u predmetni objekt sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO.

 

Neosnovano se I i II-tuženik, osporavajući zakonitost pobijane presude, pozivaju na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 75. toč. 1. ZPP u smislu da je u predmetu odlučivao sudac u odnosu na kojeg je u tom predmetu tužitelj podnio zahtjev za njegovo izuzeće, a o kojem da nije odlučeno, pošto je tužitelj u žalbi zatražio izuzeće sutkinje Županijskog suda u Splitu koja je sudjelovala kao sudac izvjestitelj u pobijanoj drugostupanjskoj odluci.

 

Sukladno odredbi čl. 75. st. 1. ZPP kad sudac pojedinac, predsjednik vijeća ili predsjednik suda sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće, dužan je obustaviti svaki rad na tom predmetu, a ako je izuzeće zatraženo zbog razloga iz čl. 71. toč. 7. zakona, može do donošenja rješenja o zahtjevu poduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odgode.

 

Sukladno odredbi čl. 71. toč. 7. ZPP sudac ne može obavljati sudačku dužnost ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost.

 

Obrazlažući razloge postojanje ove bitne povreda odredaba parničnog postupka I i II-tuženici u reviziji navode kako iz žalbe tužitelja proizlazi da je tužitelj zahtjev za izuzeće sutkinje drugostupanjskog suda podnio pozivajući se sadržajno na prethodno navedenu odredbu čl. 71. toč. 7. ZPP, bez ikakvog utemeljenja u zakonskim odredbama koje reguliraju materiju izuzeća.

 

Navedeni nedostaci na koje revidenti ukazuju tiču se samo i jedino tužitelja, a nikako I i II-tuženika, zbog čega njihovo pozivanje na istu nije relevantno za ocjenu postojanja bitne povreda odredaba parničnog postupka na koju se ukazuje u reviziji, a niti se time može dovesti u pitanje zakonitost pobijane presude.

 

Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka I i II-tuženici temelje i na tvrdnji o učinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 12. st. 1. ZPP učinjenoj pred drugostupanjskim sudom, smatrajući da je drugostupanjski sud trebao riješiti pitanje da li je tužitelj valjano raskinuo predmetni ugovor, a ne da li je mogao valjano raskinuti predmetni ugovor.

 

Međutim, ono čemu revidenti sadržajno prigovaraju u okviru tog revizijskog razloga je pogrešna primjena materijalnog prava, a taj revizijski razlog nije osnovan.

 

Pri tome pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da je kod nejasnih ugovornih utanačenja u spornom ugovoru, od odlučnog značenja bilo utvrditi pravu volju ugovornih strana.

 

Naime, prema odredbi čl. 319. st. 1. ZOO propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, a prema st. 2. istog članka da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već da treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako odgovara načelima obveznog prava utvrđenim tim Zakonom.

 

Drugostupanjski sud je nakon utvrđenja sadržaja spornog pravnog odnosa, i to primjenom odredbe čl. 319. st. 2. ZOO, pravilno zaključio da se I-tuženik obvezao izvršiti otkup susjednog zemljišta u vlasništvu A. M., radi formiranja parkirnih mjesta za vozila, a bez kojeg predmetna nekretnina ne bi odgovarala potrebama tužitelja kao kupca, obzirom se radilo o kupnji predmetnog objekta u svrhu komercijalizacije izgrađenih apartmana, čime se niti ta obvezu tuženika ne može tumačiti kao sporednu obveza, kako se to tvrdi u reviziji.

 

Naime, obveza tuženika da realiziraju kupoprodaju dijela susjednog zemljišta po samom sadržaju i prirodi ne može imati značaj sporedne točke u smislu čl. 291. st. 2. ZOO. Ovo stoga što se takvim obvezama u bitnome uređuje odnos stranaka iz pisanog ugovora o kupoprodaji. Riječ je dakle o suštinskom sadržaju prava i obveza iz ugovora, a ne o sporednim točkama.

 

Sukladno navedenom ovaj revizijski sud, suprotno onome što se ističe u reviziji, pravilnim prihvaća i pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o obvezi koja predstavlja ugovaranje na teret trećeg, u smislu čl. 341. ZOO.

 

Navodi revidenta da kupnja susjednog zemljišta u vlasništvu obitelji M. nije obveza preuzeta predmetnim ugovorom, kao i navodi koji su razlozi tužitelja za raskid predmetnog ugovora zapravo su tvrdnje činjenične naravi (o stvarnom sadržaju prijepornog ugovora ili o namjeri stranaka), kojima revidenti iznose svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza-koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, i u biti sugeriraju da su sudovi iz tih dokaza trebali izvesti drugačiji zaključak. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Obzirom je u konkretnom slučaju nastupio, kako je pravilno zaključio drugostupanjski sud, događaj za koji ne odgovara niti jedna od ugovornih strana, a zbog kojeg bi ispunjenje obveze postalo djelomično nemoguće, tužitelj je osnovano raskinuo predmetni ugovor na temelju odredbe čl. 373. st. 2. ZOO.

 

Stoga je drugostupanjski sud, obzirom na utvrđenje da tuženici nisu izvršili obvezu preuzetu ugovorom, pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženike da tužitelju isplate neprijeporno isplaćen iznos na ime kapare, i to na temelju odredbe čl. 373. st. 2. ZOO prema kojoj je u slučaju djelomične nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, druga strana može raskinuti ugovor ako djelomično ispunjenje ne odgovara njezinim potrebama, inače ugovor ostaje na snazi, a druga strana ima pravo zahtijevati razmjerno smanjenje svoje obveze, ali i odredbe 368. st.2. ZOO prema kojoj ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala.

 

Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

Obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl. 1111. st. 3. ZOO).

 

U konkretnom slučaju iznos od 142.627,95 kuna, a koji se odnosi na troškove ulaganja u predmetni objekt, tuženicima je isplaćen nakon sklapanja predmetnog ugovora te uz njihovo dopuštenje. Dakle, tuženici su taj iznos primili od tužitelja na temelju osnove koja je kasnije otpala pa je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 142.627,95 kuna ( čl. 1111. st. 3. ZOO).

 

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju I i II-tuženika u odnosu na odluku o glavnom zahtjevu valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP.

 

U odnosu na reviziju I i II-tuženika protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju I i II-tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 2. veljače 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.