- 1 -              Rev 345/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 345/2020-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Marijana Gurdona iz Rijeke, Hegedušićeva 1, koga zastupa punomoćnik Tihomir Boćkai, odvjetnik u Puli, protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-277/19-2 od 23. srpnja 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj Pr-12/17-40 od 22. siječnja 2018., u sjednici održanoj 2. veljače 2021.,

 

 

r i j e š i o  j e:

 

 

              I. Prihvaća se revizija tuženice i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-277/19-2 od 23. srpnja 2019. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj Pr-12/17-40 od 22. siječnja 2018. te se u tom dijelu ukida i presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj Pr-12/17-40 od 22. siječnja 2018. i predmet se u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ali pred drugog suca i (eventualno), drugo vijeće drugostupanjskog suda.

 

II. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime plaće za prekovremeni rad, za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom iznos od 153.038,67 kn, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže naznačeno u izreci presude (točka I. izreke) te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu 29.250,00 kn (točka II. izreke), dok je zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka u cijelosti odbijen (točka III. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-12/17-40 od 22. siječnja 2018., osim dosuđenih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

 

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-12/17-40 od 22. siječnja 2018. u dijelu točke I izreke kojim su tužitelju priznate zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, kao neosnovan.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe."

 

Protiv dijela drugostupanjske presude pod točkom I. i III. izreke tuženica je podnijela "prijedlog za dopuštenje revizije" očito polazeći od izmijenjenih odredbi Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), a kojima je sada uređen institut revizije (čl. 382. – čl. 400. ZPP-a) na drukčiji način nego je to bilo propisano prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19, dalje: ZID ZPP/19).

 

Tako je odredbom čl. 385. st. 1. ZPP-a sada propisano da se prijedlog za dopuštenje revizije može podnijeti zbog pravnog pitanja koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Odredbom čl. 117. st. 4. ZID ZPP/19 propisano je da će se odredbe tog Zakona o reviziji primjenjivati i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu toga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka, a odredbom čl. 121. ZID ZPP/19 propisano je da taj Zakon stupa na snagu 1. rujna 2019.

 

Budući da je drugostupanjska presuda u ovom predmetu donesena 23. srpnja 2019., proizlazi da se na ovaj spor ne primjenjuju odredbe ZID ZPP/19 o reviziji pa stoga nema zakonskih pretpostavki za podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije protiv pobijane presude. Stoga je s prijedlogom tuženice postupljeno kao da je podnesena revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a (tzv. izvanredna revizija).

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi st. 3. navedenog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Podnoseći reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a tuženica je naznačila dva pravna pitanja, a ovaj sud je, ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije, ocijenio da je revizija dopuštena u odnosu na pitanje:

 

"Može li se tužitelju priznati neprekidan rad od 24 sata dnevno, umjesto 16 sati dnevno (što bi bilo jedino životno prihvatljivo) te može li se na taj način izračunavati dodatak na plaću na ime rada subotom, nedjeljom, državnim blagdanom i noću, odnosno, da li se u obračun naknade za prekovremeni rad uračunava i osmosatni odmor tj. da li može ući osmosatni odmor u fond sati na temelju kojih se izračunavaju ostvareni a neplaćeni sati rada?"

 

Navodi da se pobijana presuda temelji na pravnom shvaćanju koje nije podudarno shvaćanju revizijskog suda izraženom u odlukama broj Revr-260/13 od 22. studenoga 2016. i Revr-753/09 od 17. studenoga 2009., a ukazuje i na različitu praksu drugostupanjskih sudova te se poziva na veći broj odluka županijskih sudova.

 

Ranije citirano pravno pitanje važno je za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je u odnosu na to pravno pitanje pravno shvaćanje sudova u ovom postupku u suprotnosti s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odlukama na koje se revidentica poziva kao i nizu drugih odluka revizijskog suda.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom i nedjeljom, blagdanom i za rad u smjenama, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva i stražarske službe u razdoblju od rujna 2006. do studenoga 2009.

 

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju članka 14. i 97. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07, dalje: ZSOSRH/07) supsidijarnom primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom odredaba Zakona o radu („Narodne novine“, broj 137/04 i 68/05, dalje: ZR), članka 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04, 114/04 i 150/04) i članka 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08).

 

Nižestupanjski sudovi su prihvatili zahtjev za isplatu 153.038,67 kn pošavši od utvrđenja da je tužitelj u spornom razdoblju, pored redovnog rada koji je trajao 8 sati, radio u dežurstvu koje traje 24 sata te u stražarskoj službi koja traje do 7 dana po 24 sata, da se rad duži od redovnog obavljao i noću, subotom, nedjeljom i blagdanima, a da za velik broj odrađenih prekovremenih sati tužitelj nije iskoristio slobodne dane, niti su mu isti plaćeni. Sudovi pri tome smatraju da se, iako tužitelj ne radi fizički svih 24 sata, broj sati koje tužitelj utroši na odmor ili spavanje (najviše 2 do 3 sata u kontinuitetu) ne može tretirati kao odmor jer se tužitelj ne odmara na klasičan način i stalno mora biti pripravan za obavljanje svojih radnih zadataka, a da, osim toga, tuženica nije dokazala da se tužitelj odmarao osam sati kontinuitetu.

 

Prema ocjeni ovoga suda, osnovano tuženica ukazuje na pogrešan pristup u primjeni materijalnog prava od strane sudova u postupku koji je prethodio reviziji, a koji su tužitelju, kako proizlazi iz odluka, u spornom razdoblju za višednevna dežurstva i stražu kao prekovremeni rad priznali i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata. U situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da, kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom neovisno o tome traje li odmor osam sati neprekidno ili je zbog specifičnosti službe organiziran na drugačiji način. Stoga se rad djelatne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe u kontinuitetu, prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata (tako i ovaj sud u odlukama broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009, Revr-811/13 od 1. lipnja 2016.,  Revr-51/17 od 17. listopada 2017., Revr-134/18 od 19. prosinca 2018. i dr.).

 

Također, u revizijskim odlukama broj Revr-67/13 i Revr-1861/14 istaknuto je sljedeće:

 

„Po ocjeni ovog suda, u situaciji višednevnog boravka na terenu radi obavljanja poslova straže ili dežurstva, kada sukladno odredbi čl. 12. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine" 141/04) djelatna vojna osoba ima pravo na dodatak za rad na terenu, životno i logično je da djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada ima slobodno vrijeme u kojem se, iako doduše ne u svom domu, odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom.

 

Nasuprot tome, u slučaju dežurstva propisanog čl. 128. Službovnika oružanih snaga, koje u pravilu traje dvadeset četiri sata, svih dvadeset četiri sata priznaje se kao vrijeme provedeno na radu, nakon čega se dežurni za dvadeset četiri sata oslobađa svih obveza za dvadeset četiri sata.“

 

Slijedom iznesenog, budući nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu opseg prekovremenog rada tužitelja utvrdili ne uzimajući u obzir vrijeme odmora tužitelja, zbog čega nema uvjeta za preinaku presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ali pred drugog suca i (eventualno), drugo vijeće drugostupanjskog suda (čl. 371. ZPP-a u vezi s čl. 399. ZPP-a).

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 2. veljače 2021.