- 1 -              Rev-x 136/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 136/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. H. o. d.d. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. G. i M. G. mlađeg iz Z., protiv tuženice D. D., Javne bilježnice iz O., koju zastupa punomoćnica A. K.-K., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. D., Z. D., A. K.-K., D. K., M. Ć. P. i Z. Z. iz O., uz sudjelovanje u postupku kao umješača na strani tuženice C. o. d.d. iz Z., Filijala Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-204/2017-2 od 12. listopada 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-2002/2007-46 od 2. svibnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 2. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćene su kao osnovane žalbe tuženice i umješača na strani tuženice a žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana i prvostupanjska presuda je:

 

a) potvrđena "u pobijanom odbijajućem dijelu" (u točki II. izreke, u odluci kojom je odbijen "preostali dio tužbenog zahtjeva" na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju 97.859,60 kn),

 

b) preinačena "u pobijanom dosuđujućem dijelu (pod toč. I. izreke)“ tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju 630.816,16 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama tekućim od 16. ožujka 2007. do isplate,

 

c) preinačena u odluci o troškovima postupka (pod toč. III. izreke) tako da je tužitelju naloženo da tuženici naknadi trošak parničnog postupka od 85.798,75 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju "iz svih revizijskih razloga navedenih u članku 385. ZPP-a, a posebice radi bitnih povreda pravila parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava“. Prijedlog tužitelja je da se osporena presuda preinači i njegov zahtjev usvoji, a podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta da “je obrazloženje suda u direktnoj suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem, procesnim materijalom i dokumentacijom u spisu, pa čak i sa navodima odnosno žalbenim navodima stranaka”, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevu tužitelja od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti (ona je određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), a kako je njome drugostupanjski sud nakon ocjene svakog za odluku o predmetu spora odlučnog dokaza - kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, odgovorio i na sve ovdje (za odluku o predmetu spora) relevantne žalbene navode, nije ostvarena bitna povreda (na koju revident opisno upućuje) iz odredbe čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda o postupcima tuženice kao javne bilježnice, o razlozima što je sačinila prijeporne potvrde, o po njoj izvršenom priopćenju odnosno dostavi, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom svojeg shvaćanja provedenih dokaza, koje shvaćanje sugerira prihvatiti), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), ovaj ih sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga neke ostvarene postupovne povrede.

 

U odnosu na to je za istaći i da sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza, da su pravilno ocijenjeni - prema njegovom shvaćanju pravnog standarda pravilno, nisu imali razloga odbiti tužbeni zahtjev - već (da) su morali istinitim i pravilnim prihvatiti samo ono što on navodi i njegovu ocjenu provedenih dokaza, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo tužitelja.

 

Revident pogrešno navodi i da je drugostupanjski sud propustio postupiti u smislu odredbe čl. 394.a ZPP-a, prema kojoj: „Sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda.“, te suditi u smislu pravnog shvaćanja iz rješenja revizijskog suda posl. br. Rev-2109/2012-2 od 4. listopada 2016., u njemu naznačenog kao odlučnog za odluku u ovome predmetu.

 

U ponovljenom suđenju, po donošenju navedene odluke revizijskog suda, postupljeno je prema danoj uputi revizijskog suda, bar u onome bitnome - u onome što je relevantno za odluku o predmetu spora, toliko da se o tome predmetu sada može donijeti valjana i zakonita odluka: revizijski sud u toj svojoj prethodnoj, „ukidajućoj“ odluci, dao je uputu koje bi radnje u ponovnom postupanju trebalo provesti i u smislu kojih pravnih shvaćanja - a ne i da bi zahtjevu tužitelja trebalo udovoljiti, pa drugostupanjski sud nije relativizirao primjenu odredbe čl. 394.a ZPP-a samo time što zahtjev tužitelja nije ocijenio osnovanim i prihvatio.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženice naknaditi mu štetu isplatom 728.675,76 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj drži da mu utuženi iznos pripada zbog ponašanja ili propusta tuženice u postupanju kao javne bilježnice, odnosno zbog njezinog nezakonitog i nepravilnog rada kao javne bilježnice:

 

- na temelju odredaba čl. 42. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", br. 78/93., 29/94. i 162/98. - dalje: ZJ-a), prema kojima: (stavak 1.) "Javni bilježnik je dužan naknaditi štetu koju je drugom prouzročio povredom svoje službene dužnosti.", (stavak 2.) "Za prouzrokovanu štetu javni bilježnik odgovara po općim pravilima za naknadu štete po kojima se odgovara za štetu koju su počinile službene osobe. Država ne odgovara za štetu koju počini javni bilježnik.", u svezi s odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO-a), koje se ovdje primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), i to odredbe čl. 154. st. 1., prema kojoj: "Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje." te odredbe čl. 155., prema kojoj: "Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta)“.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (kako je to konstatirano i u prethodnoj odluci ovoga suda posl. br. Rev-2109/2012-2 od 4. listopada 2016.):

 

- da se Ugovorom o kreditu broj … od 6. studenoga 1997. (dalje: Ugovor) „S. o." d.d. iz O., prednik tužitelja, kao davatelj kredita, obvezao dati kredit od 340.000,00 kn korisniku kredita F.-S. d.o.o. iz O., uz obvezu ovog da kredit vrati do 28. veljače 1998. s isplatom kamata po stopi od 15% godišnje,

 

- da je taj Ugovor sačinio (sastavio) prednik tužitelja i u njemu kao stranke ugovora naznačio sebe kao davatelja kredita - te korisnika kredita, koji su po ovlaštenim osobama jedini i potpisali predmetni Ugovor - iako u članku 7. Ugovora stoji: "S. o." d.d. O. i F.-S. O. suglasni su da se radi osiguranja po ovom ugovoru na "S. o." d.d. O. prenese vlasništvo B. K. i Ž. M. iz O. na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige KO O. ZK 14450, KČ BR: 5661." a u članku 9. " B. K. i Ž. M. iz O. izjavljuju da su suglasni da "S. o." d.d. O. neposredno na temelju ovog ugovora protiv njih zatraži i provede prisilnu ovrhu radi prodaje nekretnina a nakon dospijeća osiguranog potraživanja",

 

- da je sačinjeni Ugovor korisnik kredita F.-S. d.o.o., zastupan po Ž. M., podnio na (potvrdu) solemnizaciju tuženici kao javnoj bilježnici, a ova je Ugovor solemnizirala - iako ga B. K. (koji solemnizaciji nije prisustvovao) nije potpisao, potvrdivši da je ugovor ispitala i utvrdila da "po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svome sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta" - te da ga je sudionicima pravnog posla pročitala i upozorila ih na njegovu snagu izvršnog javnobilježničkog akta,

 

              - da je na temelju tog Ugovora prednik tužitelja 7. studenoga 1997. sačinio prijedlog za uknjižbu fiducijarnog prava vlasništva, kojeg je kao fiducijarni (u prijedlogu je naznačeno i "založni") dužnik potpisao i B. K. - a u njemu je i B. K. "izričito dozvolio fiducijarni prijenos vlasništva" njegovog suvlasničkog dijela navedene nekretnine uz zabilježbu da je prijenos izvršen radi osiguranja povrata kredita iz Ugovora,

 

              - da je na temelju istaknutih isprava (Ugovora i prijedloga) Općinski sud u Osijeku rješenjem posl. br. Z-9499/97 od 7. studenoga 1997. dopustio i izvršio prijenos prava vlasništva navedene nekretnine u zemljišnim knjigama u korist prednika tužitelja - uz zabilježbu da je upis dopušten u svrhu osiguranja povrata kredita, i to na čitavoj nekretnini (dakle: i na 1/3 suvlasnička dijela nekretnine B. K.),

 

              - da je 9. veljače 1999. prednik tužitelja zatražio od tuženice da provede postupak prema odredbama čl. 277. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 57/96. i 29/99. - dalje: OZ-a) i na temelju ovih izda potvrdu temeljem koje bi se brisala zabilježba da je prijenos izvršen radi osiguranja i izvršio upis punopravnog vlasništva u njegovu korist,

 

              - da je 12. veljače 1999. tuženica postupajući po zahtjevu prednika tužitelja pozvala B. K. i Ž. M. da se u smislu odredaba čl. 277. OZ-a izjasne zahtijevaju li prodaju prijeporne nekretnine "na kojoj je prenešeno pravo vlasništva radi osiguranja" - uz upozorenje na posljedice propuštanja obavijesti prema tim odredbama, pa je već u tome pozivu (zahtjevu) konstatirala da su i oni sklopili navedeni Ugovor broj … kao fiducijarni dužnici i da se upravo kao takvi (i po dospijeću tražbine) pozivaju na tu obavijest i postupanje prema tim odredbama OZ-a,

 

- da je 12. ožujka 1999. tuženica sačinila (prvu) potvrdu broj OU-106/99 iz smisla odredaba čl. 277. OZ-a (da se "smatra" da je "predlagatelj osiguranja postao punopravni vlasnik stvari..."), "ali samo u odnosu na Ž. M. kao fiducijarnog dužnika", pa je prednik tužitelja ("jer je od gruntovnice bio odbijen" za upis na cjelini nekretnine) "tražio dopunu potvrde i u odnosu na B. K.",

 

              - da je na traženje prednika tužitelja, 25. listopada 1999. tuženica izdala (drugu) potvrdu broj OU-106/99 iz smisla odredaba čl. 277. OZ-a: njome je potvrdila da je prednik tužitelja postao punopravni vlasnik prijeporne nekretnine u njenoj cjelini, odnosno "da su ispunjeni uvjeti za brisanje zabilježbe da je prijenos obavljen radi osiguranja", uz prethodnu konstataciju da su B. K. i Ž. M. kao fiducijarni dužnici (i to po Ugovoru broj …) još 16. veljače 1999. obaviješteni o dospijeću tražbine i pozvani na postupanje u smislu odredaba čl. 277. OZ-a,

 

              - da je zemljišnoknjižni odjel prvostupanjskog suda rješenjem posl. br. Z-6024/99 od 5. srpnja 1999., dakle - sa datumom prije izdanja te druge potvrde, izvršio brisanje navedene zabilježbe da je prijenos obavljen radi osiguranja i na suvlasničkom dijelu nekretnine B. K., i to (prema upisu) pozivom da to čini "na temelju potvrde o učinjenom priopćenju temeljem čl. 277. Ovršnog zakona od 25. listopada 1999. broj OU-106/99" (dakle: potvrde izdane nakon što je rješenje doneseno) - te (time) prednika tužitelja uknjižio vlasnikom te nekretnine,

 

- da je predmetnu nekretninu tužitelj, sada kao njezin zemljišnoknjižni vlasnik, 20. studenoga 2001. prodao društvu A. d.o.o. iz O., jamčeći u sačinjenom ugovoru da je njegovo isključivo vlasništvo, pa se to društvo na temelju sklopljenog ugovora 11. prosinca 2001. uknjižilo vlasnikom kupljene nekretnine,

 

              - da je "nakon pet godina od nevaljanog zasnivanja fiducije na njegovih 1/3 dijela sporne nekretnine" B. K. zatražio da mu zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Osijeku dostavi rješenje posl. br. Z-9499/97 od 7. studenoga 1997., pa je po njegovom primitku u danom mu ruku protiv njega izjavio žalbu,

 

              - da je Županijski sud u Osijeku rješenjem posl. br. Gž-2440/02-2 od 14. studenoga 2002. preinačio prvostupanjsko rješenje posl. br. Z-9499/97 od 7. studenoga 1997. i odbio prijedlog za uknjižbu prijenosa prava vlasništva u korist prednika tužitelja (radi osiguranja) u odnosu na prijepornih 1/3 dijela nekretnine u suvlasništvu B. K., a sve s obrazloženjem da je tako odlučeno "zbog nezakonitog upisa odnosno nedostatka javne isprave ili privatne isprave na kojoj bi istinitost potpisa B. K. bila ovjerovljena",

 

              - da je ugovorom od 13. prosinca 2002. A. d.o.o. iz O. kupio od B. K. njegov ("nanovo upisan temeljem rješenja posl. br. Gž-2440/02-2 ") suvlasnički dio prijeporne nekretnine (od 1/3) za 343.516,90 kn i potom pokrenuo parnični postupak protiv tužitelja radi naknade štete zbog pravnih nedostataka na prodanoj stvari (obzirom da mu je prednik tužitelja prodao i suvlasnički dio nekretnine treće osobe: B. K.) i u tom sporu uspio - tako da mu je tužitelj "platio naknadu štete" u visini te s B. K. dogovorene kupoprodajne cijene.

 

              Uz činjenične zaključke iz ponovljenog postupka:

 

- da je „već 5. srpnja 1999. Općinski sud u Osijeku u predmetu Z-6024/99 izvršio brisanje zabilježbe da je prijenos prava vlasništva na prednika tužitelja izvršen radi osiguranja“: posljedično sa čime je „u vrijeme izdavanja dopune prve potvrde pod brojem OU-106/99 odnosno 25. listopada 1999. prednik tužitelja već bio uknjižen kao punopravni vlasnik predmetne nekretnine, tako da je u toj dopuni potvrde tuženica samo konstatirala već postojeće zemljišnoknjižno stanje“,

 

- da je u potvrdi od 12. ožujka 1999. tuženica potvrdila da Ž. M. nije postupio prema njezinoj obavijesti, odnosno da je nije u roku od 15 dana od primitka obavijesti izvijestio o zahtjevu da se nekretnina proda putem javnog bilježnika, te da se na temelju odredbe čl. 277. st. 5. OZ-a smatra da je prednik tužitelja postao punopravni vlasnik, osim ako u roku od 15 dana ne obavijesti da ne želi zadržati stvar umjesto isplate osigurane tražbine“,

 

drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i preinačenjem prvostupanjske presude odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- „da je tuženica imala ovlast i da je mogla izdati dopunu prve potvrde od 12. ožujka 1999., jer je prije izdavanja te prve potvrde provela postupak propisan odredbom čl. 277. st. 1. i 2. OZ-a, u odnosu na prednika tužitelja, Ž. M. i B. K., i poslala im obavijest i poziv da se u roku od 15 dana od primitka obavijesti očituju, preko javnog bilježnika, zahtijevaju li da se stvar na kojoj je vlasništvo preneseno proda ili da se preneseno pravo unovči putem javnoga bilježnika, a protivnici osiguranja, dakle i B. K. nisu postupili prema odredbi čl. 277. st. 1. i 2.  OZ-a, pa je mogla izdati potvrdu o punopravnom stjecanju prava vlasništva prednika tužitelja prema odredbi čl. 277. st. 5. OZ-a“,

 

- da je „tuženica nakon prve potvrde od 12. ožujka 1999., mogla izdati (imala je ovlast izdati) i drugu potvrdu odnosno dopunu prve potvrde 25. listopada 1999., u smislu odredbe čl. 277. st. 5. OZ-a, a na traženje prednika tužitelja, jer je B. K. 7. studenoga 1997. potpisao (zajedno sa Ž. M.) prijedlog Općinskom sudu u Osijeku, Zemljišnoknjižnom odjelu da izvrši prijenos vlasništva u korist predlagatelja osiguranja, uz zabilježbu da je prijenos izvršen radi osiguranja povrata kredita i na njegovom dijelu predmetne nekretnine, a time je zahtijevao i pristao da se izvrši prijenos njegovog prava vlasništva na 1/3 dijela nekretnine u korist predlagatelja osiguranja - pravnog prednika tužitelja, kao i da se izvrši zabilježba da je prijenos izvršen radi osiguranja povrata kredita i na njegovom dijelu (1/3) predmetne nekretnine“,

 

- da („dakle“), iako B. K. nije potpisao Ugovor o kreditu, a u njemu se navodi kao fiducijarni dužnik, potpisom prijedloga zemljišnoknjižnom sudu radi izvršavanja prijenosa vlasništva u korist predlagatelja osiguranja, uz zabilježbu da je prijenos izvršen radi osiguranja povrata kredita i na njegovom dijelu nekretnine, on je svojom slobodnom voljom pristupio konkretnom pravnom poslu kao fiducijarni dužnik. Osim toga, iz iskaza svjedoka I. Š. (...) proizlazi da mu je B. K. rekao da je M. dao pristanak da može za podizanje kredita opteretiti njegov suvlasnički dio (1/3 dijela). Nakon toga, B. K. bio je obaviješten o dospijeću tražbine i pozvan je 12. veljače 1999. na izjašnjenje u smislu odredbe čl. 277. st. 1. i 2. OZ-a, ali se nije očitovao“,

 

- da su „Potvrde koje je tuženica izdala na temelju odredbe čl. 277. st. 5. OZ-a javne isprave. Za javne isprave se presumira da dokazuju istinitost onog što se u njoj potvrđuje ili određuje (čl. 230. st. 2. ZPP-a). Može se dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena“: a tužitelj „koji je tvrdio da B. K. nikada nije primio obavijest o dospijeću osigurane tražbine i zahtjev iz odredbe čl. 277. st. 1. OZ-a o davanju obavijesti da li da se stvar na kojoj je vlasništvo preneseno proda ili da se preneseno pravo unovči putem javnoga bilježnika, a slanje kojeg zahtjeva je pretpostavka mogućnosti postupanja po daljnjim odredbama istoga članka, pa i uvjet izdavanja potvrde i stjecanja punopravnog vlasništva, te da slijedom toga tuženica nije imala ovlasti i osnove za sastavljanje prijeporne potvrde da su ispunjeni uvjeti za brisanje zabilježbe da je prijenos obavljen radi osiguranja i za stjecanje punopravnog vlasništva, kao i da ta potvrda ima neistinit sadržaj, (...) nije dokazao svoje navode o neistinitosti potvrde od 25. listopada 1999., a teret dokaza je na njemu (čl. 7. i 219. ZPP-a). Tužitelj na ove okolnosti u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, nije predlagao saslušanje B. K. B. K. u žalbi na rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Z-9499/97 (list spisa 61.) nije osporavao ovu odlučnu činjenicu - primitak obavijesti tuženice u smislu odredbe čl. 277. st. 1. i 2. OZ-a“,

 

- da („nadalje“) „tužitelj nije dokazao niti da je tuženica prilikom sastavljanja Ugovora o kreditu s navedenim sadržajem propustila postupiti u smislu odredbe čl. 58. ZJB-a“ (prema kojoj: „Ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava."): da je „ugovor o kreditu sastavio prednik tužitelja i kod tuženice pristupio radi solemnizacije. Ugovor o kreditu tuženica je solemnizirala, jer nije bilo razloga da solemnizaciju odbije. Okolnost što B. K. nije naveden kao potpisnik Ugovora i isti nije potpisao, ne čini ugovor nevaljanim, jer nije neuobičajeno da se nakon ugovora o kreditu sastavlja zaseban sporazum o osiguranju koji potpisuju fiducijarni dužnici ili da fiducijarni dužnik da izjavu kojom dozvoljava uknjižbu fiducijarnog vlasništva na nekretnini uz zabilježbu da je prijenos obavljen radi osiguranja, a radi osiguranja tražbine iz nekog pravnog posla.“,

 

- da za „postanak obvezno pravnog odnosa odgovornosti za štetu moraju biti ispunjene zakonske pretpostavke, a to su: postojanje štetnika i oštećenika; šteta mora nastati na strani oštećenika; mora postojati uzročna veza (kauzalni neksus), te protupravnost štetne radnje“: a da „u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze između radnje tuženice i štete na strani tužitelja“.

 

Takvo shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na razloge te revizije koji se odnose na osporenu presudu te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva “, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje (vezan mogućnošću razmatranja osporene presude samo u granicama određenih revizijskih razloga) u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-204/2017-2 od 12. listopada 2017.

 

Revizijski sud tek primjećuje:

 

- da je tužitelj, a da bi uspio u sporu, prije svega trebao dokazati ono osnovno, na čemu ustraje i u reviziji - činjenice uz koje ZOO vezuje odgovornost neke osobe za štetu koju drugi trpi u pravno priznatim oblicima štete: tek bi se u takvoj situaciji (kada bi to dokazao) na odnos stranaka imale primijeniti odredbe ZOO-a o odgovornosti za štetu koju on ovdje utužuje,

 

- da u okolnostima konkretnog slučaja i gledano u svijetlu činjeničnog utvrđenja - da tužitelj navedeno nije dokazao, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), drugostupanjski sud nije imao razloga udovoljiti zahtjevu tužitelja,

 

- da se dostava nekog pismena ne dokazuje isključivo dostavnicom ili povratnicom, sve obzirom da se može dokazivati (ako je dostavnica ili povratnica nestala) i drugim dokazima (kako je to određeno, primjerice, u smislu odredbe čl. 149. st. 11. ZPP-a),

 

- da tužitelja u povoljniju poziciju ne može dovesti okolnost što su se A. d.o.o. i prednik tužitelja pokorili presudi Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-1924/2005-35 od 27. rujna 2006., donesenoj u postupku kojeg je A. d.o.o. pokrenuo protiv prednika tužitelja radi naknade štete zbog pravnih nedostataka na prodanoj stvari (obzirom da mu je prednik tužitelja prodao i suvlasnički dio nekretnine treće osobe: B. K.), kao niti okolnost što je prednik tužitelja potom "platio naknadu štete" o kojoj je odlučeno tom presudom: to prije svega jer ta presuda ne vezuje tuženicu (obzirom da nije sudjelovala u njezinom donošenju), a potom i pogotovo što je u korist A. d.o.o., ako je bio pošteni stjecatelj (kako je to istakao i u „odgovoru zemljišno-knjižnog vlasnika na žalbu“ B. K. izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku posl. br. Z-9499/97 od 7. studenoga 1997. (list 71 do 73 i 75 do 77 spisa), djelovalo načelo povjerenja u zemljišne knjige - a vlasnikom kupljenog upisao se temeljem ugovora sačinjenog sa (tada) punopravnim vlasnikom nekretnine (koji je vlasnikom bio upisan i u zemljišnim knjigama),

 

- da ga iz istog razloga (pogotovo uz djelovanje navedenog načela povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga u korist A. d.o.o. kao stjecatelja) u tu povoljniju poziciju ne može dovesti niti okolnost što je A. d.o.o. (ili P. d.o.o., kao pravni slijednik A. d.o.o.) odabrao (nakon što je kupoprodajnu cijenu platio predniku tužitelja i upisao se vlasnikom kupljenog) kupiti od B. K. dio prijeporne nekretnine na kojeg se ovaj uspio (ponovno) upisati.

 

Zagreb, 2. veljače 2021.