- 1 -              Rev-x 937/2017-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 937/2017-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. b. d.d. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik R. T., odvjetnik u Odvjetničkom društvu T. i p. d.o.o. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3926/16-2 od 11. travnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3051/07-84 od 27. siječnja 2016., u sjednici održanoj 2. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži nalaganje tuženiku skidanje s liste neurednih dužnika, odnosno sa „crne liste“ i naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda u iznosu od 60.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, te materijalne štete zbog izgubljene zarade u iznosu od 960.000,00 EUR u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju Z. b. na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom (stavak I izreke). U stavku II izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 530.425,00 kuna. Ujedno je riješeno da se tužitelj oslobađa plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati podnesenu reviziju tužitelja, preinači pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda tj. da prihvati tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, podredno ukine nižestupanjske presude i rješenje te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik se protivi navodima revizije te predlaže da se ista odbije kao neosnovana te u cijelosti potvrdi drugostupanjska presuda i obveže tužitelja na naknadu prouzročenih parničnih troškova tuženiku.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima tužitelja u reviziji nižestupanjski sudovi nisu učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. ZPP na koju se sadržajno ukazuje u reviziji. Prema ocjeni ovog suda, drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke o odbijanju žalbe valjano očitovao o žalbenim prigovorima usmjerenim na izbor dokaza, njihovu provedbu i poglavito njihovu ocjenu, kao što je to učinio u odnosu na sve ostale žalbene navode tužitelja koji su od odlučnog značenja za odluku o predmetu spora.

 

U obrazloženju drugostupanjske odluke navedeni su valjani razlozi zbog kojih taj sud prihvaća činjenično stanje kakvo je utvrdio prvostupanjski sud kao i razlozi iz kojih se može provjeriti primjena materijalnog prava, odnosno razlozi iz kojih je moguće provjeriti na kojim je utvrđenjima i uvjerenjima taj sud temeljio svoju ocjenu o osnovanosti žalbe protiv prvostupanjske presude.

 

Naime, u prvostupanjskom postupku je proveden opsežan dokazni postupak o kojem je svoju ocjenu u pobijanoj drugostupanjskoj odluci iznio drugostupanjski sud. Također, drugostupanjski sud je utvrdio kako je prvostupanjski sud valjano ocijenio sve provedene dokaze, a posebno iskaze svjedoka i stranaka i druge isprave koje prileže spisu i da je pritom dao valjane razloge zbog čega je neke od njih kao vjerodostojne prihvatio, a drugima nije poklonio vjeru. Na taj način se drugostupanjski sud pravilno i jasno očitovao o prigovorima tužitelja u odnosu na izbor i ocjenu dokaza pred prvostupanjskim sudom.

 

Kako u revizijskim navodima tužitelja, a koji se odnose na prigovore načina na koji je sud cijenio dokaze, ni ovaj revizijski sud ne nalazi protivnosti niti bilo kakve suprotnosti zapisnicima koji te isprave sadrže, to cijeneći sadržaj obrazloženja prvostupanjske odluke, ovaj sud ocjenjuje kako drugostupanjska presuda sadrži odgovore na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, pa u njoj, kao ni u prvostupanjskoj presudi nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se sadržajno ukazuje.

 

S obzirom na navedeno, preostali navodi revizije kojima se prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud ocijenio provedene dokaze zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP).

 

Prema tome nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 368. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da ga tuženik ukloni sa liste neurednih dužnika i zahtjev za naknadu štete zbog povrede časti i ugleda i izgubljene dobiti.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je bivša zaposlenica tuženika S. B. krivotvorila tužiteljev potpis i preotvorila njegov tekući račun br. ... kod tuženika i na njemu napravila dugovanje od 297.087,24 kune, zbog kojeg duga se tužitelj u razdoblju od 23. ožujka 2004. do 23. rujna 2005. nalazio na listi neurednih dužnika kod Hrvatske udruge banaka (dalje: HUB),

 

- da je tužitelj maknut sa te liste 23. rujna 2005., odmah nakon što je uputio tuženiku zahtjev za ispravkom pogrešnog upisa,

 

- da je osim po navedenom tekućem računu, tužitelj 23. lipnja 2005. stavljen na istu listu HUB-a i zbog dugovanja po tekućem računu broj ... otvorenom kod tuženika u drugoj poslovnici, na kojoj je i danas jer dug nije podmirio, zatim da je po kreditnoj partiji br. ... bio na istoj listi 23. studenoga 2005., sa koje je po tom računu uklonjen 23. prosinca 2005., te

 

- da su ga i druge banke u razdoblju od 23. svibnja 2005. do danas stavile na listu neurednih dužnika HUB-a, zbog nepodmirenih dugovanja,

 

- da se zahtjev za skidanje s liste neurednih dužnika podnosi banci inicijatoru stavljanja na listu neurednih dužnika sukladno čl. 3. Uputa za korištenje podataka o evidenciji u sustavu razmjene informacija o neurednim dužnicima pri HUB-u,

 

- da tužitelj nikakvom relevantnom dokumentacijom nije dokazao osnovanost svojih tvrdnji da se prije rujna 2005. obraćao tuženiku i drugim bankama sa zahtjevima za podizanje kredita.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi utvrđuju da tuženik nije pasivno legitimiran u odnosu na zahtjev da tužitelja skine sa liste neurednih dužnika, jer je takav zahtjev trebao podnijeti banci koja je bila inicijator stavljanja na listu neurednih dužnika, dok je u odnosu na zahtjev za naknadu štete utvrdio da tužitelj nije dokazao postojanje zakonskih pretpostavki odgovornosti tuženika za naknadu štete zbog povrede časti i ugleda u smislu odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO) i izmakle koristi iz čl. 189. st. 1. ZOO, odgovornost tuženika, štetu, postojanje uzročno posljedične veze između stavljanja tužitelja na listu neurednih dužnika zbog duga koji je počinila zaposlenica tuženika i nedobivanja kredita u drugim bankama tijekom 2005.

 

Naime, da bi postojala odgovornost tuženika za utvrđenu štetu, morale bi postojati i opće pretpostavke te odgovornosti, i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekte obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročna veza između štetne radnje i štete.

 

Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZOO tko drugome uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Prema odredbi čl. 200. st. 1. ZOO za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

 

Odredbom čl. 189. st. 1. ZOO propisano je da oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i naknadu izmakle koristi.

 

Slijedom navedenog, da bi tužitelj uspio u sporu, treba dokazati u skladu sa odredbom čl. 7. i 219. ZPP da je na strani tuženika postojao propust ili štetna radnja koja bi bila protupravna odnosno nezakonita i nepravilna i u adekvatnoj uzročnoj vezi sa utuženom štetom. Izostankom tog propusta ili te radnje i uzročne veze ne postoji ni pretpostavka odštetne odgovornosti tuženice za štetu propisana odredbom čl. 154. st. 2. ZOO. U ovom slučaju tužitelj takvo protupravno postupanje tuženice i uzročnu vezu nije dokazao, a sama njegova tvrdnja da šteta koja je uzrokovana isključivo protupravnom radnjom tuženika, ne može imati vrijednost dokaza za suprotno shvaćanje.

 

Naime, tužitelj u smislu čl. 154. st. 1. ZOO nije dokazao postojanje protupravne štetne radnje u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na skidanje tužitelja sa crne liste HUB-a jer je tuženica u odnosu na njegov tekući račun ... postupila po tužiteljevom zahtjevu od 8. kolovoza 2005. isti proslijedila HUB-u koji je u rujnu 2005. donio odluku o skidanju tužitelja sa navedene liste po tom spornom računu, dok u odnosu na ostale račune je utvrđeno da je tužitelj osnovano na listi neurednih dužnika HUB-a u razdoblju od 23. svibnja 2005. do danas zbog dugovanja koja je imao po drugim računima kod tuženika i u drugim bankama, a koja nije podmirio.

 

Naime, pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da tuženik nije pasivno legitimiran u odnosu na zahtjev da tužitelja skine sa liste neurednih dužnika iako je tužitelj u razdoblju od 23. ožujka 2004. do 23. rujna 2005. bio na listi neurednih dužnika HUB-a zbog dugovanja koje je na njegovom tekućem računu broj ... nezakonitim radom učinila zaposlenica tuženika S. B. koja je pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-235/05 od 4. rujna 2007. oglašena krivom zbog krivotvorenja, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženik odmah po tužiteljevom zahtjevu za ispravkom pogrešnog upisa od 8. kolovoza 2005. isti zahtjev proslijedio HUB-u koji je u rujnu 2005. donio odluku o skidanju tužitelja sa navedene liste po spornom računu. Međutim, u odnosu na ostale račune pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da se tužitelj osnovano nalazio na listi neurednih dužnika HUB-a u razdoblju od 23. svibnja 2005. do danas zbog dugovanja koja je imao po drugim računima kod tuženika i u drugim bankama, a koja nije podmirio. Slijedom navedenog, pravilna je također ocjena nižestupanjskih sudova, imajući na umu takva činjenična utvrđenja i navedene okolnosti da nije ispunjena pretpostavka za postojanje protupravnosti štetne radnje kao jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu tuženika.

 

Nadalje, pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da tužitelj nije dokazao ni postojanje uzročno posljedične veze između nedobivanja kredita od tuženika i drugih banaka zbog stavljanja na listu neurednih dužnika po spornom tekućem računu broj ... zbog duga koji je učinila zaposlenica tuženika i štete koju u ovom postupku potražuje s osnova povrede prava osobnosti i izgubljene zarade, jer tužitelj nije dokazao niti da se obraćao drugim bankama radi dobivanja kredita prije rujna 2005., kada je i bio skinut s liste neurednih dužnika po spornom računu, niti je dokazao da bi ispunjavao uvjete za dobivanje kredita kod banaka da nije bio na listi neurednih dužnika po spornom računu i da bi tražene kredite zaista i dobio. Također, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazao niti štetu niti njezinu visinu, s obzirom da sama činjenica da se tužitelj tek nalazi na listi neurednih dužnika ne znači kreditnu nesposobnost klijenta, već odobravanje kredita ovisi o poslovnoj politici svake banke i kreditna sposobnost klijenta ne ovisi o tome je li se nalazio na tzv. crnoj listi ili ne, već da je to samo dokaz neurednog izvršavanja obveza klijenta.

 

Zbog svega navedenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP).

 

Zagreb, 2. veljače 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.