- 1 -              Rev 2127/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2127/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. P. iz R. S., D. M., ..., 2. G. O. iz R. S., Z., ..., 3. S. P. iz R. S., I., ..., 4. D. P. iz B., ... i 5. G. P. iz A., S., ... B. S. L., sve zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-2996/16-2 od 27. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-794/12-45 od 13. listopada 2016., u sjednici održanoj od 2. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbacuje se revizija tužitelja protiv odluke o troškovima postupka kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijeni su zahtjevi tužitelja da im tuženica naknadi nematerijalnu štetu svakom tužitelju u iznosu od 220.000,00 kn s pripadajućim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (točka I. izreke). Naloženo je tužiteljima naknaditi tuženici troškove parničnog postupka od 109.200,00 kn (toč. II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnijeli su tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka. Predložili su ovom sudu da prihvati reviziju, ukine pobijane odluke i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana dok revizija tužitelja protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. ZPP).

 

Suprotno tvrdnji revidenta sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da u pobijanoj presudi o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih iskaza ili zapisnika pri čemu presuda nema nedostataka i može se ispitati.

 

Navode revidenta koji tvrdnjama o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog prava preispituju i osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova ovaj sud nije dužan razmatrati (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

Revidenti osporavajući pravilnu primjenu čl. 8. ZPP iznose svoju ocjenu dokaza, međutim prvostupanjski sud je ocjenu izvedenih dokaza izveo na način predviđen čl. 8. ZPP, koju ocjenu dokaza je prihvatio i drugostupanjski sud stoga ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju.

 

Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev za naknadu nematerijalne štete koju su pretrpjeli tužitelji zbog nasilne smrti majke koju da su usmrtili pripadnici Hrvatske vojske 8. kolovoza 1995. u mjestu D.

 

Nižestupanjski su sudovi, uz utvrđenja da je vođen kazneni postupak protiv M. Š., pripadnika Hrvatske vojske zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva koji postupak je obustavljen zbog nedostatka dokaza, da se pregledom posmrtnih ostataka pokojne D. P. nije mogao utvrditi uzrok smrti (nije bilo znakova nasilnih ozljeda), da tijekom ovog postupka saslušani svjedoci nisu imali saznanja o štetnom događaju, nižestupanjski sudovi su zaključili da tužitelji nisu dokazali da su njihovu majku ubili pripadnici Hrvatske vojske, niti je dokazano da je prednica tužitelja preminula nasilnom smrću stoga su nižestupanjski sudovi sukladno pravilu o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP odbili tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Nižestupanjski su sudovi uz utvrđenje da je tužba podnesena 22. veljače 2012., da je tužiteljica stradala u kolovozu 1995., da su tužitelji za smrt majke saznali 2000. zaključili da je petogodišnji zastarni rok u vrijeme podnošenja tužbe 22. veljače 2012. istekao stoga su ocijenili da je osnovan prigovor zastare jer se primjenjuje zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 dalje: ZOO).

 

Revidenti ističu da se u odnosu na zastaru trebao primijeniti čl. 377. ZOO.

 

Odredbom čl. 377. st. 1. ZOO propisano je da kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

 

Međutim čl. 377. ZOO može se primijeniti samo kad je pravomoćnom kaznenom presudom utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja, a što ovdje nije slučaj.

 

U postupku koji je prethodio reviziji nije dokazano da je prednica tužitelja ubijena od strane pripadnika Hrvatske vojske (nije dokazano niti da je preminula nasilnom smrću) stoga su na sporno pitanje zastare potraživanja s naslova naknade štete sudovi pravilno primijenili odredu članka 376. ZOO prema kojoj odredbi potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (st. 1.), u svakom slučaju potraživanje naknade štete zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (st. 2.).

 

Suprotno navodima revidenata pobijane presude nisu protivne Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih prava u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i čl. 51. Dodatnog protokola, a svrha kojih je zaštita civilnog stanovništva od ratnih zločina, kraj činjenice da u postupku nije dokazano da bi štetni događaj bio posljedica počinjenog kaznenog djela ratnog zločina, a koji se dokazuje pravomoćnom sudskom presudom, koje u konkretnom slučaju nema (tako i u Revx-442/2014 od 11. ožujka 2015.).

 

Prema tome, budući da u ovom slučaju nije utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom ne može se primjenjivati dulji rok zastare koji je predviđen za kazneno gonjenje stoga revidenti neosnovano prigovaraju primjeni odredbe čl. 376. ZOO.

 

Revidenti u reviziji ustraju da je do štete tužiteljima došlo počinjenjem protupravnog djelovanja od strane Hrvatske vojske te da nije potrebno individualno utvrđenje počinitelja kaznenog djela već da tuženica odgovara prema objektivnim kriterijima, dakle da je dovoljno da je do stradavanja došlo uslijed protupravnog djelovanja i to počinjenog od strane vojske.

 

Nižestupanjski sudovi, u postupku koji je prethodio reviziji, nisu mogli utvrditi da su upravo pripadnici Hrvatske vojske 8. kolovoza 1995. ubili pokojnu majku tužitelja, naprotiv utvrđeno je da se ne može utvrditi da je pok. prednica tužitelja stradala nasilnom smrću (tužitelji svoj zahtjev temelje na tome da su čuli da im je majka ubijena iz puškomitraljeza od strane pripadnika Hrvatske vojske).

 

U ovom slučaju ne postoji uzročno posljedična veza pripadnika hrvatske vojske s konkretnim činom navodnog ubojstva, a niti je dokazana pretpostavka za dosuđenje naknade da je navodno ubojstvo, ako je počinjeno (jer nije niti dokazano da se radi o ubojstvu), počinjeno u obavljanju službe (čl. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatski oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03 - dalje: ZORH).

 

Revidenti ističu da je trebalo primijeniti Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed teroristički akata i javnih demonstracija ("Narodne novine" broj 117/03 - dalje: ZOŠT).

 

Međutim u ovom sporu nije bilo moguće utvrditi na koji način je došlo do smrti prednice tužitelja, naime nije utvrđeno da se radi o nasilnoj smrti, a sama smrt, za koju nije dokazano da se radi o ubojstvu, bez da se utvrdi pod kojim okolnostima je do smrti došlo, ne predstavlja teroristički akt koji bi davao pravo na naknadu štete.

 

Revizijske navode kojim se osporavaju činjenična utvrđenja ovaj sud nije razmatrao sukladno čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revidenti osporavaju i odluku o troškovima parničnog postupka.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

 

Stoga revizija tužitelja na odluku o troškovima postupka nije dopuštena pa je temeljem odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 2. veljače 2021.