- 1 -              Rev 3073/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3073/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika J. S. P. iz B., B., sa sjedištem u F., V., OIB: … (dalje: tužitelj), kojeg zastupa punomoćnik I. V., odvjetnik u P., protiv tužene-protutužiteljice M. M. I. iz P., OIB: … (dalje: tužene), koju zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-412/18-2 od 26. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-716/17-47 od 22. siječnja 2018., u sjednici održanoj 2. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju 53.100,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 39.887,50 kuna (toč. I.). Odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva kojim se tražilo da se naloži tuženici isplatiti tužitelju daljnji iznos od 19.900,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznom kamatom, zatezne kamate na dosuđeni iznos iz točke I. izreke presude po stopi kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, kao i preostali iznos parničnog troška od 26.362,50 kuna (toč. II.). Ujedno je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev kojim se nalaže tužitelju isplatiti tuženici iznos od 120.800,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zateznim kamatama, kao i parnični trošak u iznosu od 45.000,00 kuna (toč. III.).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženica je pravodobno podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženice nije osnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 73.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti na ime raskida Ugovora o najmu od 9. travnja 2010. (dalje: Ugovor) i Dodatka broj 1. Ugovoru od 9. travnja 2010. (dalje: Dodatak) sklopljenog između tužitelja i tuženice te protutužbeni zahtjev tuženice za isplatom iznosa od 120.800,00 eura u kunskoj protuvrijednosti na ime izgubljene zarade te troškova građevinskih radova koji su bili potrebni za uspostavu ranijeg stanja nekretnine u odnosu na koju je sklopljen predmetni Ugovor.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj strana udruga registrirana u Republici Hrvatskoj, u kojoj je poslovala od 2003., obavljanjem ugostiteljske djelatnosti smještaja grupa turista u unajmljenim objektima, za koje je vodio knjige stranih gostiju i plaćao boravišnu pristojbu,

 

- da je tuženica vlasnica k.č. 521/1 zgrada i dvorište, upisane u z.k.ul. 535 k.o. P.,

 

- da je rješenjem bivše Općine P., Općinskog komiteta za urbanističke, građevinske, stambene i komunalne djelatnosti od 7. srpnja 1986. odobrena upotreba izgrađenog vikend objekta - prizemnice u P. kbr. 56B na k.č.br. 529/1 k.o. P. izgrađenoga prema izdanoj građevinskoj dozvoli od 19. listopada 1966.,

 

- da je između parničnih stranaka 9. travnja 2010. sklopljen Ugovor o najmu kojim se tuženica kao vlasnica kuće V. M. u P. obvezala iznajmiti svoj objekt, osim trećeg kata i vrta, tužitelju kao najmoprimcu sa svrhom smještaja grupa mladih i grupa obitelji iz raznih zemalja, a obvezala se prije početka trajanja najma u potpunosti dovršiti građevinske radove u skladu s tlocrtom utvrđenim s najmoprimcem,

 

- da je tim ugovorom najam ugovoren za razdoblje od 15. lipnja do 15. rujna za pet sezona, od 2010. do 2014., ugovorena je godišnja najamnina za 2010. godinu u iznosu od 9.500,00 eura, a za ostale sezone po 16.000,00 eura, te je ugovoren i način plaćanja, tako da bi akontacija bila plaćena do 15. travnja 2010., a dodatak za sezonu 2011., te najamnina za preostale tri sezone do 15. lipnja godine za koju se najamnina plaća,

 

- da je Dodatkom broj 1. Ugovora o najmu sklopljenim 16. rujna 2010., ugovoreno da će najmodavac povećati kapacitet kuće do 15. svibnja 2011. na ukupno 50 osoba, a ugovoren je i najam za još jednu, šestu sezonu (2015.) s tim da je najamnina za sezonu 2010. ugovorena u iznosu od 9.500,00 eura, a za ostalih pet sezona u iznosu od po 19.800,00 eura,

 

- da je navedenim dodatkom ugovoru o najmu tuženica potvrdila prijem akontacije od 17.500,00 eura i drugog dijela akontacije od 10.000,00 eura, a ugovoreno je da će treći dio od 30.000,00 eura biti plaćen 16. rujna 2010., a četvrti od 15.000,00 eura dovršetkom kategorizacije objekta, te je ugovoreno vrijeme plaćanja doplatka za sezonu 2011. i najamnine za preostale četiri godine,

 

- da je prema priloženim općim nalozima, isplatnicama i potvrdama tužitelj isplatio tuženici 17.500,00 eura 13. travnja 2010., 10.000,00 eura 4. lipnja 2010., 30.000,00 eura 16. rujna 2010. i 15.000,00 eura 17. prosinca 2010., što ukupno iznosi 72.500,00 eura,

 

- da je rješenjem Državnog inspektorata, Područne jedinice R., Ispostave – Odsjeka inspekcijskog nadzora u P. od 22. srpnja 2010. tužitelju zabranjeno obavljanje ugostiteljske djelatnosti - pružanja usluga smještaja u stambenoj kući u M., sve dok od nadležnog ureda ne ishodi rješenje kojim je utvrđeno da prostor, uređaji i oprema udovoljavaju propisanim uvjetima za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, te da je rješenjem Povjerenstva za žalbe Državnog inspektorata od 8. rujna 2010. odbijena žalba i izmijenjena izreka prvostupanjskog rješenja tako da se zabranjuje tužitelju obavljanje ugostiteljske djelatnosti, odnosno pružanje usluga smještaja, s obrazloženjem da udruge, osim iznimaka propisanih zakonom, ne mogu obavljati ugostiteljsku djelatnost,

 

- da je rješenjem županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za prostorno uređenje i gradnju P. od 25. studenoga 2010. odbijen zahtjev tuženice za izdavanje građevinske dozvole za rekonstrukciju-dogradnju i nadogradnju stambene građevine na k.č.br. 529/1 i dio k.č.br. 529/5 k.o. P., podnesen 2. veljače 2005., s obrazloženjem da podnositeljica zahtjeva nije ispunila propisane uvjete za izdavanje građevinske dozvole, odnosno nije dostavila dokaz o izvršenom formiranju građevne čestice u skladu s Detaljnim planom uređenja P. važećim u vrijeme podnošenja zahtjeva, dokaz o legalnoj izgrađenosti postojeće stambene građevine i dokaz da predmetna čestica ima priključenje na javnu prometnu površinu,

 

- da je tuženica imala uporabnu dozvolu za prizemlje svoje zgrade u P., dobila je i kategorizaciju na temelju koje je registrirana kao iznajmljivač apartmana u prizemlju, a da za dograđeni dio kuće nije imala građevinsku ni uporabnu dozvolu, pa nije nikad ni podnijela zahtjev za kategorizaciju,

 

- da je tuženica nakon preuređenja objekta u travnju 2011. ishodila kategorizaciju za sobe umjesto dotadašnje koja je bila za apartmane, a u lipnju 2011. napravljena je ortofoto snimka kao pretpostavka za provođenje postupka legalizacije nezakonito izgrađenih zgrada,

 

- da je dopisom od 28. travnja 2011. tužitelj obavijestio tuženicu da se za objekte koji služe za smještaj gostiju traži da imaju kategorizaciju, a kako prema obavijesti tuženice samo prizemlje može biti kategorizirano, kapacitet se smanjuje s dogovorenih 50 na 20 kreveta što smanjuje cijenu najma na 7.920,00 eura,

 

- da je dopisom od 12. prosinca 2011. tužitelj obavijestio tuženicu da mu je Državni inspektorat zabranio obavljanje ugostiteljske djelatnosti pružanja usluga smještaja zbog nepostojanja valjane dokumentacije, da je nužno da tuženica kao najmodavac izvrši kategorizaciju predmetnog objekta i da pribavi rješenje nadležnog ureda da objekt ispunjava propisane uvjete za obavljanje djelatnosti, te da se registrira kao osoba koja obavlja ugostiteljsku djelatnost, s prijedlogom da najkasnije do 1. travnja 2012. pribavi potrebne isprave za kategorizaciju i obavljanje ugostiteljske djelatnosti te da se u tom smislu zaključi aneks ugovora o najmu,

 

- da je rješenjem županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za prostorno uređenje i gradnju Pula od 8. kolovoza 2011. obustavljen postupak izdavanja lokacijske dozvole za izvedeno stanje stambene građevine izgrađene na k.č.br. 529/1 k.o. P., pokrenut 1. prosinca 2010. na zahtjev tuženice, jer je podnositeljica kao investitor odustala od zahtjeva,

 

- da je zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju (ozakonjenje) predmetne građevine sagrađene na k.č. br. 529/1 k.o. P. podnesen 3. prosinca 2012.,

 

- da su tužitelj i njegov zakonski zastupnik prekršajnim nalogom od 24. listopada 2013. oglašeni krivima, jer je inspekcijskim nadzorom izvršenim 15. srpnja 2010. u M. utvrđeno da tužitelj kao strana udruga obavlja ugostiteljsku djelatnost pružanja usluge smještaja stranim gostima bez rješenja nadležnog ureda (ministarstva) kojim je propisano da ugostiteljski objekt ispunjava minimalne uvjete za vrstu, odnosno vrstu i kategoriju za pružanje usluge smještaja, a tužitelju je oduzeta i imovinska korist u iznosu od 32.778,44 kune,

 

- da je tužitelj tijekom 2011. godine koristio usluge smještaja u objektu tuženice i protutužiteljice u manjem opsegu od ugovorenog, a sama tuženica je u odgovoru na tužbu navela da je to bilo 50% od ugovorenoga,

 

- da tužitelj nije dostavio u spis dokaze o troškovima koje je imao zbog neispunjenje ugovora od strane tuženice, odnosno troškovima otkazivanja i smještaja grupa u druge objekte.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su zaključili da tuženica nije ispunila sve svoje ugovorne obveze, jer nije sagradila etažu u dvorištu kako se obvezala, niti je ishodila kategorizaciju objekta, što je prema Dodatku bio preduvjet za isplatu akontacije, koju je unatoč tome primila, te da tužitelj od 2012. uopće nije koristio objekt za smještaj gostiju kako je bilo ugovoreno.

 

Nadalje nižestupanjski sudovi zaključuju da je sukladno odredbi čl. 362. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje:ZOO) ugovor raskinut po samom zakonu krivnjom tuženice, te da je tuženica sukladno odredbi čl. 368. ZOO u obvezi vratiti tužitelju ono što je primila po osnovi raskinutog ugovora, a što se ne odnosi na iskorištene usluge smještaja. Zahtjev tužitelja za naknadu štete ocijenjen je neosnovanim obzirom tužitelj postojanje štete nije dokazao, a protutužbeni zahtjev odbijen je obzirom tuženica nije dokazala da joj je štetnom radnjom tužitelja nastala neka šteta koja nije bila posljedica raskida ugovora zbog neispunjenja uzrokovanog njenom krivnjom.

 

Suprotno navodima revizije tuženice sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu. Također revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

 

U reviziji se prigovara načinu na koji su nižestupanjski sudovi utvrdili i ocijenili odlučne činjenice glede tužbenog i protutužbenog zahtjeva i njihove osnovanosti odnosno tvrdnje da sudovi nisu pravilno utvrdili pitanje krivnje za raskid i neizvršavanje ugovornih obveza po predmetnom ugovoru, pa su to prigovori činjenične naravi kojima se ne može dovesti u pitanje pravilnost nižestupanjskih odluka. Navedenim revizijskim prigovorima tuženica zapravo prigovara ocjeni izvedenih dokaza iznoseći svoju ocjenu dokaza. To su prigovori činjenične naravi, a zbog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se uopće ne može podnijeti u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Prema odredbi čl. 360. ZOO, u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim zakonom raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

 

Sukladno odredbi čl. 362. st. 1. ZOO kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje. Ali ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje (st. 2.). Ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora (st. 3.).

 

Sukladno odredbi čl. 361. st. 1. ZOO kada je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, a dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

 

Prema čl. 368. st. 1. ZOO raskidom ugovora obje su strane oslobođene od svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (čl. 368. st. 2. ZOO).

 

Prema pravnom shvaćanju ovog suda, a imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja.

 

U konkretnom slučaju, a kako to ispravno cijene nižestupanjski sudovi, prema odredbama sklopljenog Ugovora i Dodatka, ispunjenje obveze u određenom roku ne predstavlja bitan sastojak ugovora. Međutim, tuženica svoju obvezu nije ispunila niti u naknadnom i objektivno primjerenom roku određenom od tužitelja, pa je Ugovor i Dodatak shodno odredbi čl. 362. st. 3. u svezi s odredbom čl. 361. st. 1. ZOO raskinut po samom zakonu u trenutku kad je istekao naknadni rok za ispunjenje. Raskidom ugovora ugovorne strane su oslobođene obveza koje su imale temeljem ugovora koji je raskinut, ali kako to pravilno navode i nižestupanjski sudovi, pa tužitelj sukladno odredbi čl. 368. st. 2. i 5. ZOO ima pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao na ime ispunjenja ugovora, kako je to pobijanom odlukom tužitelju i priznato.

 

S obzirom na iznijeta utvrđenja i po pravnom stajalištu revizijskog suda pravilan je i zaključak nižestupanjskih sudova da je protutužbeni zahtjev tuženice neosnovan, jer kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi tuženica nije dokazala da joj je štetnom radnjom tužitelja nastala neka šteta koja ne bi bila posljedica raskida ugovora.

 

Slijedom navedenog, ispitavši pravilnost primjene materijalnog prava, revizijski sud ocjenjuje da u ovoj pravnoj stvari nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojeg je revizija podnesena radi čega je valjalo na temeljem čl. 393. ZPP reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 2. veljače 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.