- 1 -              Revd 286/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 286/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zadra, Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica R. B., diplomirana pravnica zaposlena kod tužitelja, protiv tuženika J. d.o.o., Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik F. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K., V. i p. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-3277/2019-2 od 30. rujna 2020. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru posl. br. P-231/2016-36 od 9. travnja 2019., u sjednici održanoj 2. veljače 2021.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u odluci kojom je tuženik obvezan platiti tužitelju 362.907,49 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu.

 

Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.

 

Prijedlog tuženika da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 30. rujna 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

 

1) “Da li se posjednik koji drži da je temeljem samog zakona stekao pravo vlasništva nekretnine i koji protiv uknjiženog vlasnika vodi vlasničku parnicu na utvrđenje i uknjižbu, može smatrati poštenim posjednikom do trenutka pravomoćnosti presude kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev, odnosno da li uknjiženi vlasnik za to razdoblje do pravomoćnosti presude u vlasničkoj parnici ima pravo na naknadu temeljem čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima?”,

 

2) “Da li se za vrijeme trajanja vlasničke parnice posjednik smatra poštenim posjednikom prema uknjiženom vlasniku u smislu primjene odredbi čl. 164. i čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?”,

 

kada:

 

a) odgovor na ta pitanja, koja se odnose na pravni standard poštenja posjeda, daju već i same odredbe čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV-a), kojima je uređen „pravni položaj nepoštenoga posjednika“, a kojima je propisano: (stavak 1.) „Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.“ i (stavak 6.) „Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.“, sve u svezi s odredbom čl. 18. st. 3. ZV-a, prema kojoj: „Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.“,

 

u smislu kojih je (u situaciji kakva je ovdje, prema činjeničnom utvrđenju kojeg revizijski sud ne može preispitivati - ograničen ovlastima iz odredaba čl. 385. ZPP-a i u prijedlogu postavljenim pitanjima: da je tuženik vršio posjed prijepornog poslovnog prostora na temelju sklopljenog ugovora o zakupu, onog koji je prestao po sili zakona 1997., po čemu je u posjedu toga prostora bez osnove koja bi mu davala pravo da ovog nastavi ili zadrži) jedino i razumnim prihvatiti da je u okolnostima konkretnog slučaja već i prestankom zakupnog odnosa tuženik znao ili bar „s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed“ - i da je (time) poštenje njegova posjeda prestalo još 1997., u svakome slučaju čak i znatno prije nastupa utuženog razdoblja (obzirom da je do 1997. koristio prostor samo kao zakupnik, ugovorna stranka, dakle - znajući da nije vlasnik, po čemu, kada je izgubio tu ugovorenu i jedinu osnovu posjeda, nije samo po sebi mogao znati, jasno - gledajući u granicama logičnog i pravnorelevantnog, „nešto drugo ili više“, o nekome drugome pravu na posjed),

 

b) okolnost što je u nekome drugom predmetu prihvaćeno drugačije činjenično utvrđenje i na takvome utemeljeno drugačije shvaćanje, ne može promijeniti prethodno izneseno, a jedino pravilno shvaćanje: uostalom, odgovor na pitanje trenutka u kojem neki posjed iz poštenog prelazi u nepošten ovisi od raspravljenosti predmeta spora, okolnosti svakog konkretnog slučaja, ponuđenih dokaza za utvrđenje neke činjenice u svakome predmetu pojedinačno - i ne može za sve slučajeve, pa i između istih stranaka, uvijek biti jednoznačan,

 

c) prijedlog u svezi postavljenih pitanja, gledano prema prethodno iznijetom shvaćanju i okolnostima ovoga slučaja (kada odluka o predmetu spora i odgovor na postavljena pitanja ne ovise o onome što je samo tuženik htio, mislio ili držao, kao ni o tome je li tuženik prijeporni prostor vodio kao svoje osnovno sredstvo), ne sadrži nikakve a pogotovo ne i navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (što je odlučno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

d) taj prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

e) revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga nisu važna za odluku o predmetu spora (iako se dio njih odnosi samo na taj konkretni predmet), a pogotovo nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

Zagreb, 2. veljače 2021.