- 1 -              Rev 572/2014-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 572/2014-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenka Žabčić članice vijeća i Marina Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Splita, koga zastupa punomoćnik Z. P., odvjetnik u S., protiv tuženika D.-c. d.o.o. S., koga zastupa punomoćnik V. Č., odvjetnik u S., radi utvrđenja ništavosti ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja, protiv presude Županijskog suda u Splita, br. Gžp-67/11 od 19. rujna 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, br. P-1089/08 od 2. rujna 2009., u sjednici od 2. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se revizija i dopuna revizije tužitelja kao neosnovane.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

 

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi ništavim ugovor o međusobnim pravima i obvezama u pogledu troškova komunalnog opremanja i troškova uklanjanja postojećih građevina i uređaja za potrebe izgradnje stambene poslovne građevine B., dijela koji se grad prema provedbenom programu društveno poticane stanogradnje, sklopljen dana 24. ožujka 2005., između Grada Splita i D.-K. d.o.o. S., pod posl.br. Grada Splita br. …, ur.br. … (toč.1/I izreke) kao i zahtjev koji, traži da tuženik vrati tužitelju primljeni iznos od 21.000.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe do isplate po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g. a od 1.1.2008.g. po stopi od 17% godišnje, a u slučaju promjene zatezne polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, sve u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe (toč.1/II izreke), kao i naknadu troška (toč.1/III izreke).

 

              Ujedno je odbijen i podredni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu 19.793.620,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. travnja 2005. do isplate, te iznos od 1.206.379,40 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1.studenoga 2005. do isplate (toč. 2/I izreke) kao i sa zahtjevom za naknadom troška (toč. 2/II izreke). Odbijen je i podredni zahtjev za poništenjem ugovor o međusobnim pravima i obvezama u pogledu troškova komunalnog opremanja i troškova uklanjanja postojećih građevina i uređaja za potrebe izgradnje stambene poslovne građevine B., dijela koji se grad prema provedbenom programu društveno poticane stanogradnje, sklopljen dana 24. ožujka 2005., između Grada Splita i D.-K. d.o.o. S., pod posl.br. Grada Splita br. …, ur.br. … (toč. 3/I izreke) uz naknadu isplate iznosa od 19.793.620,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. travnja 2005. do isplate, te iznos od 1.206.379,40 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1.studenoga 2005. do isplate (toč. 2/I izreke) kao i sa zahtjevom za naknadom troška (toč. 3/II izreke), kao i sa troškom postupa. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženika naknadi parnični trošak od 1.184.010,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen glavni tužbeni zahtjev (toč. 1. izreke) te u dijelu kojim su odbijen podredni tužbeni zahtjevi (točka 2. i 3. izreke), dok je preinačena odluka o parničnom trošku (toč. II izreke). Odlučeno je da se tuženiku ne dosudi trošak odgovora na žalbu.

 

              Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju i dopunu revizije zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev bilo glavni ili jedan od podrednih ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

              Tuženik je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude u dijelu odluke o trošku postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu.

 

              U odgovoru na reviziju i dopunu revizije tužitelja, tuženik je dao odgovor u kojem ističe da tužiteljevi navodi nisu osnovani. Predlaže odbiti reviziju i priznati mu trošak sastava odgovora na reviziju.

 

              Revizija i dopuna revizije tužitelja nisu osnovane.

 

              Revizija tuženika nije dopuštena.

 

              Sukladno čl. 392.a st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11 i 25/1325/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), ovaj revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Budući da tužitelj ističe da drugostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP a da istovremeno na navodi u čemu se sastoje navede povrede, to sukladno čl. 386. ZPP, ovaj revizijski sud navedene prigovore nije uzeo u obzir.

 

              Predmet postupka je (prema glavnom tužbenom zahtjevu) zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništav Ugovor o međusobnim pravima i obvezama u pogledu troškova komunalnog opremanja i troškova uklanjanja postojećih građevina i uređaja za potrebe izgradnje stambeno poslovne građevine „B.“ dijela koji se gradi prema Provedbenom programu društveno poticajne stanogradnje kojeg su stranke zaključile 24. ožujka 2005. (dalje: Ugovor), jer smatra da je Ugovor protivan Ustavu i prisilnim propisima te da nema dopuštenu pravnu osnovu, a kako da Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (dalje: APN) i Ministarstvo za jave radove, obnovu i graditeljstvo RH nisu priznali troškove iz članka 4. tog Ugovora, pa da stoga Ugovor ne proizvodi pravne učinke. Kao posljedicu ništavosti, traži isplatu iznosa od 21.000.000,00 kn koji je isplatio tuženiku nakon sklapanja navedenog Ugovora. Podrednim zahtjevom tužitelj traži isplatu 21.000.000,00 kn s osnova neosnovanog obogaćenja, dok drugim podrednim tužbenim zahtjevom traži poništenje ugovora zbog mana volje pri njegovom sklapanju.

 

              Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:

 

- da je 14. veljače 2003. zaključen Predugovor o međusobnim pravima i obvezama u pogledu izgradnje građevine prema Programu društveno poticajne stanogradnje i to između Republike Hrvatske, Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo, Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN), K. d.o.o. (pravni prednik tuženika) i Grada Splita pri čemu je čl.4. predviđeno da troškovi uklanjanja postojećih objekata i uređaja sa zemljišta iz čl.2., ne spadaju u pripremne radnje, dok je odredbom članka 7. stavak 5. ugovoreno da će te troškove izvođaču isplatiti APN kao investitor u trenutku zaključenja ugovora o međusobnim pravima i obvezama,

 

- da je 31. siječnja 2005. Gradsko vijeće Grada Splita na 33. sjednici donijelo Zaključak kojim Grad preuzima obvezu rješavanja komunalnog opremanja lokacije za gradnju stanova POS-a na lokaciji B., tj. priznatih prava i stvarnih troškova komunalnog opremanja u iznos 137.725 EUR/m2,

 

- da je 21. veljače 2005. zaključen Ugovor između APN-a i Grada Splita kojim je u čl.2. ugovoreno da je Grad Split investitor izgradnje i uređenja komunalne infrastrukture, dok se čl.3. Grad Split obvezao izgraditi, odnosno osigurati priključenje na potrebnu komunalnu infrastrukturu,

 

- da su Grad Split i tuženik 24. ožujka 2005. sklopili Ugovor o međusobnim pravima i obvezama u pogledu troškova komunalnog opremanja i troškova uklanjanja postojećih građevina i uređaja za potrebe izgradnje stambeno poslovne građevine „B.“ kojim je u čl.4. ugovoreno:

„Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je D.-c. i. već izvršio dio radova i podmirio dio troškova na komunalnom opremanju navedene lokacije, i to kako slijedi:

1. troškovi rušenja tvorničkih građevina 408.187,16 EUR

2. troškovi priznatih prava nastalih rušenjem tvorničkih građevina iz točke 1. temeljem potvrda Grada klasa: …, ur.broj: … od 28. listopada 2004. 3.269.314,80 EUR

3. troškovi priključenja na elektroenergetski sustav 681.592,18 EUR

ukupno 4.359.094,14 EUR

Grad će temeljem članka 19. stavak 1. i članka 31. stavak 1. Zakona o društveno poticajnoj stanogradnji, po potpisu ovog Ugovora dostaviti specifikaciju gore navedenih troškova zajedno sa svim drugim troškovima iz privitka ovog Ugovora, APN-u odnosno Ministarstvu zaštite okoliša prostornog uređenja i graditeljstva.

Ukoliko APN, odnosno Ministarstvo okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva ne prizna naprijed navedene troškove komunalnog opremanja kao stvarno nastale troškove, sukladno članku 19. Zakona o društveno poticajnoj stanogradnji i ukoliko APN ne postane suinvestitor, ovaj ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke te se smatra kao da nije ni zaključen.“

 

- da je Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva u očitovanju od 24. ožujka 2005. te APN u očitovanju od 25. ožujka 2005. naveli da su iskazani troškovi u okviru prodajne cijene stana na predmetnoj lokaciji propisane odredbama Zakona o društveno poticajnoj stanogradnji,

 

- da je tužitelj 24. listopada 2005. putem svog punomoćnika, zatražio od APN-a izjašnjenje da li ugovoreni troškovi predstavljaju troškove komunalnog opremanja sukladno čl.19. Zakona o društveno poticajnoj stanogradnji, odnosno da li se isti mogu priznati kao troškovi komunalnog opremanja u okviru obračuna cijene sukladno citiranom članku,

 

- da je u očitovanju APN-a od 15. studenoga 2005. navedeno da su troškovi navedeni u članku 4. Ugovora u okviru prodajne cijene stana na predmetnoj lokaciji propisane Zakonom o društveno poticajnoj stanogradnji, odnosno da se isti mogu priznati kao troškovi komunalnog opremanja u okviru obračuna cijene sukladno citiranom članku,

 

- da je u očitovanju APN-a od 15. studenoga 2005. navedeno da su troškovi navedeni u članku 4. Ugovora u okviru prodajne cijene stana na predmetnoj lokaciji propisane Zakonom o društveno poticajnoj stanogradnji, ali da struktura troška ne odgovara troškovima iz članka 7. istog Zakona i to u dijelu koji se odnosi na priznavanje troškova priznatih prava nastalih rušenjem tvorničkih građevina od 143,391 m3, a troškovi navedeni u članku 4. pod točkom 1 i 2 da ne spadaju u troškove komunalnog opremanja nego da se odnose na troškove pripreme zemljišta za izgradnju, a koji da ne mogu biti veći od 70,00 EUR/m2 NKP stana.

 

Na temelju takvog utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da su ispunjena oba odgodna uvjeta iz čl.4. Ugovora; prvi jer je da su Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva u očitovanju od 24. ožujka 2005. i APN u očitovanju od 25. ožujka 2005. određeno naznačili da su iskazani troškovi (u čl.4. Ugovora) u okviru prodajne cijene stana na predmetnoj lokaciji, propisane odredbama Zakona o društveno poticajnoj stanogradnji (čime nije osporena visina troškova niti nastanak troškova), te da je uz to ispunjen i drugi uvjet jer je APN stekao status suinvestitora (koja činjenica među strankama nije ni sporna).

 

U pobijanoj presudi drugostupanjski sud zaključuje da predmetni Ugovor nije ništav jer je čl.6.st.2. Zakona o društveno poticajnoj stanogradnji propisano da jedinica lokalne samouprave za izgradnju stanova osigurava odgovarajuće građevinsko zemljište, uređenje komunalne infrastrukture i priključke na infrastrukturu, odnosno podmiruje troškove koji se odnose na infrastrukturu i priključke, dok je stavkom 3. tog članka propisano da jedinica lokalne samouprave može osigurati financijska sredstva za pokriće dijela troškova građenja, posebice kada su ti troškovi povećani zbog posebnih uvjeta gradnje na određenoj lokaciji u kojem slučaju ta sredstva mogu niti bespovratna, dakle pored troškova iz čl.7. jedinica lokalne samouprave osigurava financijska sredstva i za pokriće drugih troškova (koji bi se u ovom slučaju odnosili na troškove rušenja postojećih građevina).

 

Uzevši u obzir utvrđeno činjenično stanje, s navedenim zaključkom suglasan je i ovaj revizijski sud.

 

Naime, stranke su u čl.4. Ugovora sporazumno utvrdile cijenu radova koje je tuženik izvršio te je tužitelj sukladno čl.6. Ugovora izvršio isplatu navedenih radova.

 

Isplatu je izvršio jer su se ispunila dva odgodna uvjeta koji su bili predviđeni čl.4. Ugovora a to je da APN, odnosno Ministarstvo okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva priznalo naprijed navedene troškove komunalnog opremanja kao stvarno nastale troškove, sukladno članku 19. Zakona o društveno poticajnoj stanogradnji i da APN  postane suinvestitor (ispunjenje ovog drugog uvjeta nije sporno).

 

Člankom 19. st. 1. Zakona o društvenoj poticajnoj stanogradnji propisano je da prije pristupanja građenju na određenoj lokaciji, Agencija je dužna izraditi kalkulaciju predvidivih troškova izgradnje s prikazom financijske konstrukcije prema izvorima financiranja, okvirno utvrditi predvidivu prodajnu cijenu uz mogućnost valorizacije stanova ovisno o njihovom položaju u zgradi, te izraditi kalkulacije obročne otplate i povratnog priljeva sredstava od prodaje. Stavkom 2. tog članka propisano je da prodajna cijena stana po m2 korisne, odnosno prodajne površine ne može biti viša od etalonske cijene građenja m2 stana uvećane za 30%.

 

Budući da su Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva  u očitovanju od 24. ožujka 2005. te APN u očitovanju od 25. ožujka 2005. naveli da su iskazani troškovi u okviru prodajne cijene stana na predmetnoj lokaciji propisane odredbama Zakona o društveno poticajnoj stanogradnji – to je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je ispunjen i ovaj uvjet predviđen čl.4. Ugovora.

 

U tom smislu nije osnovan revizijski prigovor tužitelja da APN svojim očitovanjima od 24. ožujka i 25. ožujka 2005. nije priznato troškove iz čl.4. kao stvarno nastale troškove. Pri tome naknadno mišljenje APN od 15. studenoga 2005. u kojem je navedeno da su troškovi navedeni u članku 4. Ugovora u okviru prodajne cijene stana na predmetnoj lokaciji propisane Zakonom o društveno poticajnoj stanogradnji, ali da struktura troška ne odgovara troškovima iz članka 7. istog Zakona (što je prilično neozbiljno za jednu državnu instituciju koja ovakvim postupanjem dovodi do nereda i nesigurnosti postupcima društveno poticajne stanogradnje), nije od utjecaja na činjenicu da su u vrijeme isplate bila ispunjena oba odgodna uvjeta (uostalom i u naknadnom očitovanju od 15. studenoga 2005. APN je priznao da su troškovi u okviru prodajne cijene stana na predmetnoj lokaciji propisane Zakonom o društveno poticajnoj stanogradnji, a što je bitno zbog odredbe čl. 19. st. 2. Zakona).

 

Revizijski prigovori tužitelja da su stranke trebale u Ugovoru posebno predvidjeti troškove po čl. 6. st. 3. Zakona o društveno poticajnoj stanogradnji i da su stranke taksativno u Ugovoru navele troškove a da ti troškovi nisu nastali - nisu osnovani jer su stranke u ugovoru točno naznačile koje je poslove tuženik obavio (tužitelj ne spori obavljene poslove) niti je takvo ugovaranje stranaka protivno Zakonu, pri čemu je u okviru zakonom propisane cijene, a što je APN potvrdio u oba svoja dopisa.

 

Nije osnovan niti revizijski navod da je Ugovor protivan čl.31. Zakonu o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 82/2004 i 178/2004) jer se tom odredbom regulira pitanje plaćanja komunalnog doprinosa, odnosno da ga jedinice lokalne samouprave ne plaćaju. Navedena odredba ne priječi stranke da ugovore plaćanje troškova rušenja zatečenih ostataka tvorničkih hala.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog koje je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao i nadopunu revizije kao neosnovane.

 

Sukladno čl. 155. st. 1. ZPP tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju jer nisu bili potrebni za vođenje parnice.

 

U odnosu na reviziju tuženika kojom se pobija odluka o trošku, za istaknuti je sljedeće.

 

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

 

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 2. veljače 2021.