- 1 -              Rev-x 456/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 456/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Č., iz R., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. B. K. i A. A., odvjetnici u M. L., protiv tuženika Grada Malog Lošinja, OIB: …, kojeg zastupaju  punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. K. i M. M., odvjetnici u M. L., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3845/2015-2 od 16. prosinca 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju broj P-3781/15-9 od 23. listopada 2015., u sjednici održanoj 2. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3845/2015-2 od 16. prosinca 2015. i sudi:

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju broj P-3781/15-9 od 23. listopada 2015.

 

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime daljnjih troškova postupka iznos 1.171,90 kuna u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva u ½ dijela č.zgr. 393 upisane u zk.ul. 3546 k.o. S. ta da je tuženik dužan trpjeti da se u zemljišnim knjigama izvrši prijenos prava vlasništva na ime tužitelja, dok je pod toč. II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.145,10 kn.

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev, dok je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 937,50 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prihvati revizija i preinači pobijana presuda na način da potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. st. 1. ZPP).

 

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva stečenog dosjelošću na ½ dijela č.zgr. 393 upisane u zk.ul. 3546 k.o. S., a koji suvlasnički dio predstavlja optantsku imovinu.

 

Revident navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da u obrazloženju pobijane presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su proturječni.

 

              Neosnovani su revizijski navodi da je pred drugostupanjskim sudom počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz razloga što sud, pozivajući se na upis iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu, nije utvrdio da u trenutku prijenosa prava vlasništva tužitelja na temelju kupoprodajnog ugovora izvršenog 1978. u zemljišnoj knjizi nije bila upisana zabrana zabilježbe otuđenja. Naprotiv, drugostupanjski sud je utvrdio da je zabrana otuđenja upisana 15. kolovoza 1979. rješenjem posl.br Z-624/79 na predmetni ½ dijela nekretnine upisane tada na M. A. i M. A. A., jer da se radilo o optantskoj imovini koja je prešla u društveno vlasništvo 18. prosinca 1954. sa zaključkom da nije bilo potrebno izvršiti prijenos u zemljišnim knjigama, jer je prijenos u zemljišnim knjigama imao samo deklaratoran karakter.

 

Stoga pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

Postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP tužitelj ne obrazlaže, pa ovaj sud postupajući po odredbi čl. 386. ZPP tvrdnju o postojanju te povrede nije uzeo u obzir.

 

Ne postoji stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Međutim osnovan je razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/0, 141/06 i 146/08, dalje: ZVDSP), jer je drugostupanjski sud rok za dosjedanje računao od 8. listopada 1991. pa do podnošenja tužbe, a ne do dana zaključenja glavne rasprave.

 

Međutim, pogrešno revident smatra da rok dosjedanja treba računati do dana zaključenja glavne rasprave, jer je o tom pitanju ovaj sud zauzeo pravno shvaćanje na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 14. veljače 2019. „da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe“.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da su 23. rujna 1925. kao vlasnici upisani A. M. žena A. rođena B. (dalje A. M.) i A. P. žena N. rođena B. (dalje A. P.); da su temeljem rješenja o nasljeđivanju iza A. M. pod br. O-52/79 od 12. svibnja 1979. ½ predmetne nekretnine naslijedili A. M. (suprug) i A. M. (sin);   da je 15. kolovoza 1979. sporna nekretnina iz zk.ul. 2899 upisana u novi zk.ul. 3546 k.o. S.; da se temeljem kupoprodajnog ugovora 17. travnja 1978. zaključenog između A. P. kao prodavatelja cijele nekretnine i U. V. kao kupca, U. V. uknjižio kao suvlasnik u ½ dijela, te da je stupio u posjed cijele nekretnine; da je iza U. V. kao suvlasnika u ½ predmetne nekretnine temeljem rješenja o nasljeđivanju uknjižen Z. V. te da je 2. rujna 2002. kupoprodajnim ugovorom Z. V. kao prodavatelj prodao tužitelju kao kupcu cijelu nekretninu, a temeljem kojeg ugovora se tužitelj uknjižio kao suvlasnik u ½ dijela nekretnine, dok se tuženik 11. ožujka 2004. kao suvlasnik uknjižio u predmetnoj ½ dijela nekretnine (na suvlasničkom dijelu A. M. iz T. i A. M. A.).

 

Pošavši od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, uz utvrđenje da predmetna nekretnina nikada nije bila društveno vlasništvo, a cijeneći činjenicu da su pravni prednici tužitelja temeljem izdane specijalne punomoći od 9. studenoga 1977. svoje suvlasničke dijelove prenijeli na raspolaganje A. P., a ona 17. travnja 1978. cijelu nekretninu prodala U. V., zaključio da tuženik nije mogao steći pravo suvlasništva predmetne nekretnine od A. M. i A. A. (supruga i sina) M., jer da  u vrijeme stjecanja predmetnog suvlasničkog dijela više nisu bili stvarni suvlasnici predmetne nekretnine budući da su njihovi suvlasnički dijelovi prodani U. V. 17. travnja 1978. Ujedno je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj dokazao kvalificiran posjed cijele nekretnine preko svojih pravnih prednika od 1978., pa da je posjedovanjem više od deset godina na temelju čl. 28. st. 2. ZVDSP te čl. 159. st. 2. ZVDSP stekao pravo vlasništva cijele predmetne nekretnine, i to prije nego se tuženik uknjižio na predmetnom ½ suvlasničkom dijelu nekretnine, slijedom čega je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim.

 

Međutim, drugostupanjski sud je koristeći ovlaštenja iz čl. 373. toč. 3. i čl. 373. a ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, pri čemu je ocijenio da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da predmetna nekretnina nikada nije bila u društvenom vlasništvu, utvrdivši iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka da je rješenjem posl.br. Z-624/79 15. kolovoza 1979. zabilježena zabrana otuđenja, te iz rješenja Ureda državne uprave Primorsko goranske županije od 29. listopada 2003. kojim se utvrđuje da je predmetna nekretnina prešla u društveno vlasništvo 18. prosinca 1954., zaključio da se radi o optantskoj imovini koja je u društveno vlasništvo prenesena 18. prosinca 1954. na temelju čl. 1. Sporazumom o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. ("Sl. list SFRJ" broj 8/65). Uz to je drugostupanjski sud izrazio i pravno shvaćanje da nije bilo potrebno u zemljišnim knjigama izvršiti prijenos na društveno vlasništvo, jer je prijenos u zemljišnim knjigama imao samo deklaratoran karakter. Nadalje sud je zaključio da posjed tužitelja nije bio zakonit, jer prednici tužitelja nisu imali zakonitu osnovu za stjecanje prava vlasništva. Iako je posjed tužitelja bio pošten drugostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz razloga što na strani tužitelja nakon 8. listopada 1991. nisu ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predmetne nekretnine, jer se vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. ne računa u rok za stjecanje dosjelosti s obzirom da je nekretnina bila u društvenom vlasništvu, a nakon toga da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz čl. 159. st. 4. ZVDSP do podnošenja tužbe 1. srpnja 2003. računajući pritom kao potreban dvadesetogodišnji rok.

 

Drugostupanjski sud je pravilno utvrdio da je predmetna ½ dijela nekretnine 18. prosinca 1954., na temelju Sporazuma između FNRJ i Republike Italije prešla u društveno vlasništvo kao slobodna optantska imovina. Naime, Sporazumom o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. godine ("Sl. list SFRJ" broj 8/65.) i to člankom 1. slobodna optantska imovina, izuzev dobara navedenih u prilogu A Sporazuma (a iz spisa proizlazi da ista nije na popisu priloga A Sporazuma), koja ostaje u vlasništvu optanata u okviru jugoslavenskog zakonodavstva, prešla je u društveno vlasništvo s danom 18. prosinca 1954. godine (tako i u odluci poslovni broj: Revx-852/12 od 22. ožujka 2017.).

 

Sporni dio nekretnine je, dakle, "po samom zakonu" (međunarodnom ugovoru) postao društveno vlasništvo, pa za stjecanje prava vlasništva istih modus stjecanja (upis u zemljišne knjige) nije potreban (tako i u odluci poslovni broj: Rev 1085/02-2  27. listopada 2004.).

 

Međutim zaključak drugostupanjskog suda da posjed tužitelja nije bio zakonit kao i zaključak o neuračunavanju vremena posjedovanja koje je proteklo do 8. listopada 1991. ne može se prihvatiti.

 

Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda koji zakonitost posjeda tužitelja temelji na činjenicama da je pravni prednik tužitelja U. V. predmetnu nekretninu u cijelosti kupio 17. travnja 1978. u kojem trenutku u zemljišnim knjigama nije bilo zabilježbe zabrane otuđenja, da je od tada cijela nekretnina bila u posjedu obitelji V. (prvo U., a potom njegovog nasljednika Z.), a od 2002. da je u cijelosti  u posjedu tužitelja, da je Z. V. upoznao tužitelja s činjenicom da je njegov pravni prednik U. V. kupio predmetnu nekretninu u cijelosti od A. P. koja je imala specijalnu punomoć za suvlasnički dio tada knjižne suvlasnice A. M. te da je po isplaćenoj ugovorenoj kupoprodajnoj cijeni U. V. i stupio u posjed cijele nekretnine iako se potom u zemljišnim knjigama uknjižio samo u ½ dijela iza dotadašnje knjižne suvlasnice A. P.

 

U odnosu na uračunavanje vremena posjedovanja koje je proteklo prije 8. listopada 1991. Europski sud za ljudska prava (dalje ESLJP) izrazio je shvaćanje u odluci „Trgo protiv Hrvatske“ a koje se odnosi na primjenu i učinke odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP; prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana (odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine 137/99)).

 

U presudi Trgo protiv Hrvatske izraženo je shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od četrdeset godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, stupanjem na tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine.

 

U presudama Radomilja i drugi te Jakeljić protiv Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999., kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog Suda, kojom je odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP ukinuta.

 

Odredbom čl. 159. st. 4. ZVDSP određeno je da ako se nekretnina nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, tada je za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle za zakonit, istinit i pošten posjed 20 godina, a za pošten posjed 40 godina.

 

Posjed je zakonit ako posjednik ima valjan pravni temelj tog posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili potajice ili pak zlouporabom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s time da poštenje prestaje čim je posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada (čl. 18. ZVDSP).

 

Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj preko svojih pravnih prednika bio u kvalificiranom posjedu cijele nekretnine (dakle i spornog ½ dijela) od 1978., dakle i prije 8. listopada 1991., to su po ocjeni ovog suda ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 159. st. 4. ZVDSP na strani tužitelja za stjecanje vlasništva dosjelošću protekom dvadesetogodišnjeg roka dosjedanja.

 

S obzirom da je drugostupanjski sud preinačivši prvostupanjsku presudu (u kojoj je materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu), pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci pod toč. I.

 

O troškovima parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-, te je prema Tbr. 10/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: OT/12) tužitelju je dosuđen trošak revizijskog postupka u iznosu od 1.171,90 kn.

 

Zagreb, 2. veljače 2021.