- 1 -              Revd 3619/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3619/2020-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja N. Č. iz Z., M. O. 8, OIB …, drugotužitelja V. Č. iz Z., M. O. 8, OIB …, trećetužitelja D. Č. iz Z., M. O. 8, OIB … i četvrtotužiteljice D. Č. iz Z., M. O. 8, OIB …, svi zastupani po punomoćniku M. K. odvjetniku u Z., protiv tuženika R. S.. S.-J.-W. e., M. 23, A-8083, St. S. im R., Republika Austrija, OIB …, zastupanog po punomoćnici M. B. odvjetnici u Z., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o prijedlogu svih tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-2091/2019-3 od 7. siječnja 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja P-971/2017-56 od 30. studenog 2018. ispravljena rješenjem tog suda poslovnog broja P-971/17 od 5. veljače 2019., u sjednici vijeća održanoj 2. veljače 2021.

 

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Prijedlog prvotužitelja N. Č., drugotužitelja V. Č., trećetužitelja D. Č. i četvrtotužiteljice D. Č. za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

              Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.

 

              Prvenstveno se napominje se da su te stranke podnesak naslovili kao reviziju i predložili donijeti odluku svojstvenu za taj pravni lijek. Međutim, u preostalom sadržaju podneska tužitelji su, između ostalog naveli „(…) temeljem odredbe čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), a vezano uz odredbu čl. 117. st. 4. Prijelazne i završne odredbe ZPP-a iz NN 70/19, tužitelji podnose ovaj prijedlog za dopuštenje revizije (…)“. Iz citiranog je razvidno da, unatoč pogrešnom imenovanju podneska (kao revizije), tužitelji podnose pravno sredstvo prijedloga za dopuštenje revizije, pri čemu valja imati na umu da bi podnošenje revizije u ovom stupnju postupka bilo nedopušteno jer se nisu ostvarili uvjeti za podnošenje revizije po čl. 382. i 382.a Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19).

 

              Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da je prijedlog za dopuštenje revizije nedopušten.

 

              Prvenstveno je za primijetiti da tužitelji u prijedlogu za dopuštenje revizije preispituju valjanost predmetnog ugovora o kreditu u svjetlu, kako navode „Zakona o ništetnosti“. Međutim, propis takvog naziva nije donesen pa tako niti javno objavljen. S obzirom na sadržaj pitanja, već je ova neodređenost u pogledu potpune nejasnoće i neodređenosti pravnog propisa u odnosu na kojeg se preispituje činjenično-pravna situacija (a u odnosu na kojeg i na koju bi ovaj, revizijski sud u postupku povodom eventualno dopuštene revizije trebao izraziti svoje pravno shvaćanje) dovoljna da bi se postavljeno pravno pitanje ocijenilo nejasnim i nedorečenim i da bi se već na osnovu toga prijedlog odbacio, jer postavljeno pravno pitanje ne predstavlja pitanje u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a.

 

              Međutim, iz daljnjeg sadržaja prijedloga, a osobito obrazloženja drugostupanjske odluke, koju tužitelji sada osporavaju, za nazrijeti je da se tužitelji referiraju na Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 72/17), pa je ovaj sud razmotrio postavljeno pitanje i u svjetlu takve činjenice (iako je, kako je već obrazloženo, za naglasiti da je već slijedom prethodnih utvrđenja prijedlog valjalo odbaciti).

 

              U tom smislu valja navesti da je Europski sud u presudi u predmetu Anica Milivojević protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, od 14. veljače 2019. (predmet C-630/17), referirajući se na potonji Zakon odlučio da „Članak 56. UFEU-a treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, učinak kojega je, među ostalim, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnikâ i vjerovnikâ s poslovnim nastanom u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.“.

 

              Navedena interpretativna presuda djeluje prema svima, što znači da je ona pravno obvezujuća kako za sud u kojem je postavljeno prethodno pitanje, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima.

 

              Dakle, ne može se više govoriti o tome da bi Ugovor o kreditu bio ništetan zbog toga što je sklopljen u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, sve u smislu potonje navedenog Zakona.

 

              Ovaj je, revizijski sud, takvo pravno shvaćanje već usvojio (tako npr. u odluci Rev 1564/2018-2 od 9. listopada 2019.), pa se u pogledu postavljenog pravnog pitanja nameće zaključak da nema nepodudarnosti pravnih shvaćanja izraženog u pobijanoj odluci sa praksom revizijskog suda, te da postavljeno pitanje nema važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

              Slijedom svega navedenog, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje podnošenja revizije određene odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a, pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješiti kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 2. veljače 2021.