- 1 -              Revd 3386/2020-2

Broj: Revd 3386/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K.-S. d.o.o., OIB …, R., U. 30, kojeg zastupa punomoćnik M. M. odvjetnik u R., protiv prvotuženika O. B. H. d.d., OIB …, Z., U. d. r. 3 (Poslovni centar I. i P., R., R. 16), kojeg zastupa punomoćnik D. K.-A. odvjetnik u R. i drugotuženika R. d.o.o., OIB …, R., Ž. f. 1, kojeg zastupa punomoćnik M. V. odvjetnik u R., radi činidbe i zabrane, odlučujući o prijedlogu prvotuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-375/2018-2 od 24. srpnja 2020., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovnog broja P-752/2016-19 od 13. studenog 2017., u sjednici vijeća održanoj 2. veljače 2021.

r i j e š i o   j e :

              I. Prijedlog prvotuženika za dopuštenje revizije se odbacuje.

              II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

              Prvotuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.

              Tužitelj je podnio odgovor na taj prijedlog, predlažući prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti, podredno odbiti i zahtijevajući trošak sastava tog podneska.

              Ovaj je sud prijedlog za dopuštenje revizije razmotrio sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP).

              Prvo prijedlogom postavljeno pravno pitanje se ne može kvalificirati kao materijalnopravno niti postupovnopravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a; njime, onakvima kakvo je koncipirano u samom pitanju, stranka zapravo samo upire na (eventualnu) pogrešnu primjenu odredba parničnog postupka počinjenu pred drugostupanjskim sudom, a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije (one u smislu odredbe čl. 382., u svezi 385.a ZPP-a), pa se u okviru nje ne može razmatrati. Osim toga, podnositelj prijedloga nije dokazao važnost tako postavljenog pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a.

              Drugo prijedlogom postavljeno pravno pitanje počiva na premisi da su suvlasnici zgrade predstavniku suvlasnika dali određenu ovlast (u pitanju se ne navodi za konkretno koju radnju, ali iz ostalog sadržaja prijedloga bi proizlazilo da podnositelj prijedloga misli na ovlast za raskid ugovora o upravljanju). Međutim, upravo je utvrđenje suda u pobijanoj odluci da mu ta ovlast nije dana, pa samim time to pitanje nema utjecaja na odluku u sporu jer se ne temelji na podudarnom činjeničnom utvrđenju u odnosu na pobijanu odluku.

              Trećim prijedlogom postavljenim pravnim pitanjem se propituje je li sporni upravitelj zgrade ovlašten podnijeti tužbu za naknadu štete, što je također nebitno za odluku u ovom sporu, jer predmet spora nije zahtjev za naknadu štete.

              Iz četvrtog podnesenog pravnog pitanja bi proizlazilo da podnositelj problematizira mogućnost otkaza ugovora u smislu čl. 45. st. 1. al. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZVDSP), koji regulira mogućnosti smjene upravitelja po odluci suda u slučaju grubog zanemarivanja dužnosti upravitelja, što odgovara sadržaju toga pitanja, ali i obrazloženju prijedloga u pogledu toga pitanja (v. str. 4. odlomak 4. prijedloga za dopuštenje revizije). Međutim, nižestupanjski sudovi nisu u pogledu opstojnosti ili otkaza ijednog od sklopljenih ugovora o upravljanju shvaćanje utemeljili na toj odredbi ZVDSP-a, niti na činjeničnom utvrđenju da bi se radilo o „izvanrednom otkazu“ zbog grubog zanemarivanja dužnosti upravitelja. Konačno, a u pogledu ovoga pitanja, podnositelj prijedloga nije dokazao važnost tako postavljenog pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a.

              S obzirom na to da u konkretnom slučaju, u pobijanoj odluci, kao prvotuženik nije imenovana podružnica, nego, kako je u uvodu ove odluke označeno „O. B. H. d.d., OIB …, Z., U. d. r. 3“, samo sa daljnjom naznakom „(Poslovni centar I. i P., R., R. 16)“, niti zadnje pitanje, kojim se propituje postojanje pravne i stranačke sposobnosti podružnice trgovačkog društva, nema utjecaja na odluku u sporu. U tom smislu valja i uputiti na odluku ovoga suda poslovnog broja Rev-x 1000/2011-2 od 8. travnja 2015.

              Slijedom svega navedenog, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje podnošenja revizije određene odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a, pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješiti kao u izreci ovoga rješenja, pod točkom I.

              Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom prijedloga.

Zagreb, 2. veljače 2021.