- 1 -              Kž-eu 3/2021-4

 

 

 

 

 

Broj: Kž-eu 3/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog V. V., zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona Republike Italije i drugih, odlučujući o žalbi osuđenog V. V. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 31. prosinca 2020. poslovni broj Kv-eu-7/2020-4, u sjednici održanoj 2. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se žalba osuđenog V. V. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijskog suda u Puli-Pola, pod točkom 1., pod alinejom 1., utvrđeno je da je osuđenik V. V. presudom Prizivnog suda u Trstu od 18. prosinca 2017. broj 1415/17, pravomoćnom 10. travnja 2019. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, šest mjeseci i 20 dana zbog počinjenja jednog kaznenog djela iz čl. 216. st. 1. toč. 1., čl. 223. i čl. 219. Kraljevske uredbe broj 267/1942, a obzirom da mu je tom presudom opozvana odgoda izvršenja te kazne izrečena presudom Suda u Trstu poslovni broj 43/2007 od 1. veljače 2007., pravomoćne 17. listopada 2007., kao i da je, pod alinejom 2., presudom Prizivnog suda u Trstu poslovni broj 1415/17 od 18. prosinca 2017., pravomoćnoj 10. travnja 2019., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina zbog počinjenja šest kaznenih djela i to, pod a) jednog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona Republike Italije, čl. 216. st. 1. toč. 1., čl. 216. st. 1. toč. 2., čl. 219. st. 1., čl. 219. st. 1. toč. 1., čl. 223. Kraljevske uredbe broj 267/1942, pod b) jednog kaznenog djela iz čl. 216. st. 1., iz čl. 219. st. 1., i čl. 223. Kraljevske uredbe 267/1942, i pod c) četiri kaznena djela iz čl. 110. Kaznenog zakona, čl. 10. Zakonodavne uredbe 74/2000.

 

Pod točkom 2. je utvrđeno da kazneno djelo označeno u prvoj alineji točke 1. presude sadrži bitna obilježja kaznenog djela prouzročenja stečaja iz čl. 249. st. 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. - u daljnjem tekstu: KZ/11.,) za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, te da kaznena djela označena u drugoj alineji točke 1. presude sadrže bitna obilježja kaznenih djela po KZ/11. i to djela opisana pod a) i b) kaznenog djela prouzročenja stečaja iz čl. 249. st. 1. i 3. KZ/11., a djela opisana pod točkom c) kaznenog djela utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11., a za koja je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina.

 

U točci 3. je na temelju čl. 89. i čl. 91. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“, broj 91/10., 81/13., 124/13., 26/15., 102/17., 68/18., 70/19. i 114/20. - u daljnjem tekstu: ZPSKS-EU) priznata presuda Prizivnog suda u Trstu poslovni broj 1415/17 od 18. prosinca 2017., pravomoćna 10. travnja 2019., pa je osuđeniku V. V. temeljem čl. 51. KZ/11. i čl. 91. st. 5. ZPSKS-EU za kazneno djelo iz čl. 216. st. 1. toč. 1., čl. 223. i čl. 219. Kraljevske uredbe broj 267/1942 opisano u presudi prvostupanjskog suda u Trstu poslovni broj K-43/2007, od 1. veljače 2007., pravomoćne 17. listopada 2007., a kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, šest mjeseci i 20 dana uz odgodu izvršavanja kazne, a koja odgoda kazne je opozvana presudom Prizivnog suda u Trstu od 18. prosinca 2017., poslovni broj 1415/17, pravomoćnoj 10. travnja 2019., utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, šest mjeseci i 20 dana, dok mu je za šest kaznenih djela i to jednog iz čl. 110. Kaznenog zakona Republike Italije, čl. 216. st. 1. toč. 1., čl. 216. st. 1. toč. 2., čl. 219. st. 1., čl. 219. st. 1. toč. 1., čl. 223. Kraljevske uredbe broj 267/1942, jednog iz čl. 216. st. 1., iz čl. 219. st. 1., i čl. 223. Kraljevske uredbe 267/1942, i četiri iz čl. 110. Kaznenog zakona, čl. 10. Zakonodavne uredbe 74/2000, opisanih u presudi Prizivnog suda u Trstu poslovno broj 1415/17 od 18. prosinca 2017., pravomoćne 10. travnja 2019., utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina, te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina i pet mjeseci, koja kazna se ima izvršiti.

 

Točkom 4. presude je osuđeniku V. V. na temelju čl. 54. KZ/11. u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i pet mjeseci uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode i to vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. srpnja 2011. do 2. kolovoza 2011. i u kućnom pritvoru od 3. kolovoza 2011. do 20. rujna 2012., kao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u tijeku postupka predaje po europskom uhidbenom nalogu od 22. svibnja 2020. do 9. lipnja 2020.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio osuđeni V. V. osobno kao i po braniteljici Z. Z. L., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede konvencijskih prava, te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupka. S obzirom da se podnesene žalbe u sadržajnom smislu međusobno nadopunjuju razmatrane su kao jedinstvena žalba osuđenika.

 

Na žalbu osuđenika odgovor je podnio državni odvjetnik sa prijedlogom da se ista odbije.

 

Spis predmeta je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Naime, protivno navodima u žalbi, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 91. ZPSKS-EU za priznanje strane presude i određivanje izvršenja kazne, kao i da ne postoje razlozi za obligatorno odbijanje priznanja strane presude iz čl. 94. st. 1. toč. 1.-5. ZPSKS-EU, pa je osnovano pobijanom odlukom priznao presudu Prizivnog suda u Trstu poslovnog broja 1415/17 od 18. prosinca 2017., pravomoćne 10. travnja 2019. te je nad osuđenikom valjano odredio izvršenje jedinstvene kazne zatvora u trajanju u trajanju od šest godina i pet mjeseci, u koje vrijem mu je uračunato i vrijeme za koje je bio lišen slobode.

 

Iako osuđenik u uvodu žalbe navodi kako istu podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, iz sadržaja žalbe proizlazi da u suštini osporava samo pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je ovaj drugostupanjski sud ispitao pobijanu presudu u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. te nije našao da bi u presudi bile ostvarene bitne povrede odredbi kaznenog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, a niti da bi na štetu osuđenika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Osuđenik žalbom, nadalje, dovodi u pitanje zakonitost provedenog postupka pred prvostupanjskim sudom upućujući kako mu je najprije nadležno tijelo države izdavateljice odnosno Državno odvjetništvo u Trstu, a potom i prvostupanjski sud, propustilo dostaviti obavijest s potvrdom u smislu članka 6.4. Okvirne odluke Vijeća 2008/909/PUP, o tome da je država izdavateljica odlučila proslijediti presudu radi priznanja Republici Hrvatskoj. Tvrdi da je takvim postupanjem došlo do povreda konvencijskih prava osuđenika i to prava na slobodu i sigurnost te prava na pravično suđenje.

 

U odnosu na ove žalbene tvrdnje osuđenika, valja uputiti na kronologiju postupka koji se pred prvostupanjskim sudom vodi protiv osuđenika obzirom da je isti prvobitno iniciran izdanim europskim uhidbenim nalozima Glavnog državnog odvjetništva pri Prizivnom sudu u Trstu i to radi predaje zbog izvršenja kazni zatvora iz presude Prizivnog suda u Trstu poslovni broj 1415/17 od 18. prosinca 2017., pravomoćne 10. travnja 2019. Tek obzirom na posebne uvjete za izvršavanje europskog uhidbenog naloga iz čl. 22. st. 4. ZPSKS-EU, u pogledu suglasnosti tražene osobe, ovdje osuđenika, s izdržavanjem kazne u Republici Hrvatskoj, koju suglasnost je osuđenik u ovome postupku i dao, prvostupanjski sud je odgodio odlučivanje o europskim uhidbenim nalozima, te je od nadležnog pravosudnog tijela Republike Italije zatražio da dostavi potvrdu iz čl. 4. Okvirne odluke Vijeća 2008/909/PUP od 27. studenog 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima u kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u Europskoj uniji u primjerenom roku. Imajući u vidu takav razvoj događaja u  konkretnom predmetu, osuđeniku nije trebalo posebno predati navedenu potvrdu jer mu je  bilo poznato da je, temeljem njegove suglasnosti za izdržavanjem kazne zatvora u Republici Hrvatskoj, iniciran postupak radi priznavanja, a potom i izvršenja kazne iz pravomoćne presude. Stoga, povrede na koje upućuje osuđenik u ovome dijelu nisu ostvarene.

 

Nadalje, promašeni su žalbeni prigovori osuđenika kada tvrdi da je prvostupanjski sud propustio priznati i presudu Suda u Trstu poslovni broj 43/2007 od 1. veljače 2007., pravomoćne 17. listopada 2007., obzirom da je tom presudom proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 216. st. 1. toč. 1., čl. 223. i čl. 219. Kraljevske uredbe broj 267/1942. Naime, u skladu sa Glavom VII. ZPSKS-EU u postupku pred nadležnim domaćim sudom, u situaciji identičnoj ovoj sa osuđenim V. V., vrši se priznavanje samo onih presuda kojima je izrečena kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode. U konkretnom slučaju, nedvojbeno je kako je izvršenje kazne zatvora u trajanju jedne godine, šest mjeseci i 20 dana za citirano kazneno djelo određeno presudom Prizivnog suda u Trstu poslovni broj 1415/17 od 18. prosinca 2017., kojom mu je opozvana ranija uvjetna osuda. Stoga je prvostupanjski sud, ispravno, priznao samo ovu presudu iz 2017., čije priznanje je i zatražila Republika Italija.

 

Žalitelj, nadalje, u podnesenoj žalbi iznosi svoje viđenje postupaka koji su se protiv njega vodili u Republici Italiji, smatrajući da su ti postupci bili iscenirani, nezakoniti i duboko nepravični prema osuđeniku. No, suprotno prigovoru žalitelja, u postupku priznanja i izvršenja strane sudske odluke, koji se provodi na temelju odredbi ZPSKS-EU, nadležni domaći sud nije ovlašten preispitivati zakonitost postupanja nadležnih pravosudnih tijela u postupku koji je prethodio ovom postupku, budući da nadležni sud, kada zaprimi stranu presudu radi priznanja i izvršenja, provjerava samo jesu li ostvareni uvjeti iz čl. 91. st. 1. ZPSKS-EU te potom postupa sukladno st. 2. do 8. navedenog članka. Ukoliko sud prvog stupnja utvrdi da ne postoje uvjeti iz čl. 94. st. 1. ZPSKS-EU kada mora odbiti priznanje strane presude, odnosno uvjeti iz čl. 94. st. 2. ZPSKS-EU kada sud može, ali i ne mora, odbiti priznanje presude i izvršenje kazne, donosi odluku o priznanju presude i izvršenju kazne.

 

Stoga je i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi odluka o priznavanju strane sudske presude kojom je optuženiku izrečena kazna zatvora te je osnovano određeno izvršenje kazne iz presude koju je priznao, i to u trajanju šest godina i pet mjeseci, a koja kazna u najvećoj mogućoj mjeri, obzirom na odredbe KZ/11., odgovara kazni iz dostavljene presude.

 

Slijedom izloženog proizlazi da žalbom osuđenika nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude, pa je valjalo njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

Uzevši u obzir sve izneseno te kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede na čije postojanje ovaj drugostupanjski sud, sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 2. veljače 2021.