- 1 -              I Kž 10/2021-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 10/2021-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. M., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 8. listopada 2020. broj K-16/20, u sjednici održanoj 2. veljače 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru optuženi T. M. je na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) oslobođen od optužbe da bi na način i pod okolnostima opisanim u presudi počinio kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, državni odvjetnik tvrdi kako se pobijana presuda ne može ispitati zbog toga što je prvostupanjski sud u istoj propustio iznijeti razloge o odlučnim činjenicama, a one koje je iznio da su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Međutim, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja u pobijanoj su presudi izneseni svi razlozi o odlučnim činjenicama, a konkretne okolnosti koje žalitelj iznosi u pogledu ove žalbene osnove u biti se odnose na pravilnost  utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u nastavku.

 

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao u tom dijelu pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te nije našao da bi bila počinjena neka bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa žalba državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

 

U pravu je, međutim, državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da je na tako pogrešno utvrđenom stanju temeljio oslobađajuću presudu protiv optuženika.

 

Naime, svoju je presudu sud prvog stupnja temeljio na obrani optuženika kojim negira kazneno djelo te na iskazu oštećenog A. M. sa rasprave pred prvostupanjskim sudom, zaključujući kako se iz njihovih podudarnih iskaza može zaključiti da su se njih dvojica predmetne večeri potukli, no ne i da bi optuženik počinio razbojništvo nad oštećenikom. Prvostupanjski sud, također, uzima u obzir i iskaz svjedoka I. T., kojemu se inkriminirane noći oštećenik pojavio na vratima, krvav, tražeći da se zove policija, te zaključuje kako je njegov iskaz prihvatljiv, no da se u bitnim dijelovima razlikuje od iskaza oštećenika iz ranijeg tijeka postupka.

 

U odnosu na ovako iznesena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, s pravom državni odvjetnik upućuje kako se zaključak o pomanjkanju dokaza za osuđujuću presudu temelji prvenstveno na pogrešnoj ocjeni iskaza oštećenika. Naime, činjenica je da je oštećenik u ovome postupku zakonito ispitan pred policijskim istražiteljima PP B. te je tada opisao događaj koji mu se desio 1. prosinca 2019. kada ga je optuženik u mjestu P., izvan automobila udario dva puta šibom po rukama i šakom u glavu te mu uzeo mobitel, osobnu iskaznicu i torbicu s novcem. Tom prilikom je iskazao i kako ga je nakon prijave događaja nazvao optuženik (tada u bijegu), ispričao se i zamolio da povuče prijavu protiv njega, nakon čega je oštećenik napisao izjavu u kojoj stoji da je u trenutku podnošenja kaznene prijave bio pijan i drogiran. U ovome iskazu, što ispravno upućuje žalitelj, oštećenik jasno tereti optuženika za razbojništvo nad njim. Međutim, iskazujući na raspravi, oštećenik potpuno mijenja iskaz, navodeći da je doduše bilo tučnjave s optuženikom, no da je on s mjesta događaja pobjegao noseći torbicu, koja mu je u bijegu do kuće I. T. negdje ispala.

 

Iako je prvostupanjski sud suočio oštećenika sa očitim proturječjima u njegovim iskazima, zadovoljio se njegovim paušalnim obrazloženjem kako ne zna zbog čega je promijenio iskaz, iako je očito da je to učinio kako bi pokušao pogodovati optuženiku. Pri tome, prilikom ocjene dvaju iskaza oštećenika, sud gubi iz vida da je iskaz pred policijskim istražiteljima u bitnim dijelovima suglasan iskazu svjedoka I. T., koji čak i ne zna tko je osoba koja je oštećenika tukla i uzela mu mobitel i novčanik, no iskazuje o onome što mu je oštećenik ispričao da mu se dogodilo, a što sa velikom vjerojatnosti upućuje da se radilo o razbojništvu nad oštećenikom.

 

Osim toga, u pravu je žalitelj kada tvrdi da se sud nije sa potrebnom pažnjom osvrnuo na okolnost motiva optuženika da od oštećenog zahtijeva da povuče kaznenu prijavu protiv njega, a niti na činjenicu da je optuženik čak šest mjeseci od događaja bio nedostupan policiji i organima kaznenog progona, te je lišen slobode tek po raspisanoj tjeralici. Jednako tako, sud nije od oštećenika, kada je iskazivao na raspravi na način da od optuženika otklanja kaznenu odgovornost, zatražio objašnjenje iz kojeg razloga prilikom provođenja očevida nakon događaja 1. prosinca 2019. nije uputio djelatnike policije da na putu kojim je bježao od optuženika (cca 200-300 m), lociraju njegovu torbicu, ukoliko mu je ista doista i ispala kako je naveo u iskazu pred sudom.

 

Slijedom svega iznesenog, za sada se čini da je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako nema dovoljno dokaza iz kojih bi se na nedvojbeni način moglo zaključiti da je optuženi T. M. počinio kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11.

 

Stoga je žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja trebalo prihvatiti, te ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja koji će novu raspravu održati pred potpuno izmijenjenim vijećem.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud voditi računa o okolnostima na koje mu je ovdje ukazano, te će provesti sve do sada izvedene dokaze, ali i nove ukoliko ih ocijeni opravdanim. Prvostupanjski sud će potom nakon provedene svestrane analize i ocjene rezultata dokaznog postupka iznova ocijeniti ima li pouzdanih dokaza o učinu terećenog kaznenog djela te će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu koju će, sukladno odredbi članka 459. stavka 5. ZKP/08., i valjano obrazložiti.

 

Iz naprijed navedenih razloga, na temelju članka 483. stavak 1. ZKP/08. i članka 484. stavak 1. ZKP/08., valjalo je riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 2. veljače 2021.