REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU
P-91/2010
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari po tužbi
tužiteljice-protutužene T. T., O. …., iz V., koju zastupa
punomoćnik E. Š., odvjetnik u S., protiv tuženika pod 8 D. S.,
nepoznatog prebivališta i boravišta, kojeg zastupa privremena zastupnica M. P.,
odvjetnica u S., radi utvrđenja i uknjižbe prava suvlasništva na nekretnini te po protutužbi
ranije označene tužene pod 6-protutužiteljice D. B.-V. iz Z.,
radi predaje nekretnine u suposjed, nakon održane glavne i javne
rasprave zaključene 16. prosinca 2020 u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i privremene
zastupnice tuženika, na ročištu radi objave dana 1. veljače 2021.
p r e s u d i o j e
Utvrđuje se da je tužiteljica T. T. rođ. M. pok. F., O.
…, u odnosu na tuženika pod 8 D. S. suvlasnica nekretnine oznake čest.
zgr. 948/1 ZU 1500 KO V. za 1/16 idealnog dijela te je ovlaštena temeljem ove presude
provesti uknjižbu prava suvlasništva označene nekretnine u zemljišnim knjigama i drugim
javnim očevidnicima na svoje ime, uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika za 1/16
dijela nekretnine.
r i j e š i o j e
I Utvrđuje se kako je povučena protutužba od 14. travnja 2010. u odnosu na protutužiteljicu D. B.-V..
II Nalaže se tuženiku D. S. u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici parnični
trošak u iznosu od 17.888,00 kn.
Obrazloženje
Dana 11. siječnja 2010. tužiteljica je ustala protiv ranije označenih tuženika pod 1-9 tužbom radi utvrđenja isključivog prava vlasništva nekretnine oznake čest. zgr. 948/1 ZU 1500
KO V. i upisa tog prava u zemljišnoj knjizi, uz prethodno brisanje suvlasničkih dijelova
upisanih na ime tuženika. Navodi kako je duže od pedeset godina, računajući i svoje pravne
prednike, u samostalnom posjedu predmetne nekretnine koja u naravi predstavlja staru
obiteljsku kuću sa gustirnom u V. i tome dodaje kako je ovaj isključivi posjed stečen
temeljem usmenog sporazuma o diobi sklopljenog između njezinih pravnih prednika i drugih
upisanih suvlasnika prije više desetljeća.
Podnescima od 19. listopada 2015. i 24. travnja 2018. tužiteljica je označila sve tuženike
i njihove adrese te konačno postavila tužbeni zahtjev.
Dana 14. travnja 2010. zaprimljena je protutužba ranije označenih tuženika pod 5 S.
K. i pod 6 D. B.-V. sa zahtjevom radi predaje u suposjed
nekretnine koja je predmet tužbe, a zavedena pod poslovnim brojem P-1490/2016, nakon čega
je sud izvanraspravnim rješenjem od 7. ožujka 2016. taj spis pripojio predmetnom radi
zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.
Presudom na temelju priznanja, presudom zbog ogluhe i rješenjem broj P-91/2010 od
27. listopada 2020. prihvaćen je tužbeni zahtjev u odnosu na ranije označene tuženike pod 1
D. S. ud. R., pod 2 D. S. rođ. S. pok. R., pod 3 D.
C. rođ. S. pok. R., pod 4 M. M. rođ. S. pok. R. i pod 7
M. R. rođ. R., a utvrđeno povlačenje tužbe u odnosu na ranije označene tuženike
pod 5 S. K., pod 6 D. B.-V. i pod 9 I. Ž. te istodobno
utvrđeno povlačenje protutužbe u odnosu na ranije označenog tuženika pod 5-protutužitelja
S. K.. Međutim, kod donošenja ove odluke sud nije utvrdio povlačenje protutužbe
i u odnosu na protutužiteljicu D. B.-V., iako ta činjenica jasno proizlazi iz
stanja u spisu. Naime, označena protutužiteljica i ranije označeni tuženik S. K. bili
su zastupani po istim punomoćnicima, odnosno po I. R. i V. G. K.,
odvjetnicima u S., koji su u svom podnesku od 29. kolovoza 2016. iskazali pristanak na
povlačenje tužbe i istodobno povukli protutužbeni zahtjev u odnosu na protutužitelja S.
K., a očito tom prilikom propustili označiti povlačenje protutužbe i u odnosu na D.
B.-V.. Ovo iz razloga što označena stranka nije imala pravnog interesa ustrajati u
protutužbenom zahtjevu postavljenom radi predaje u suposjed nekretnine, a što jasno proizlazi
iz ugovora o diobi suvlasničke imovine od 16. srpnja 2015. (listovi 24-28 spisa) koji je sklopljen
između tužiteljice i S. K., a iz čijeg sadržaja proizlazi kako su D. B.-
V. i ranije označeni tuženik I. Ž. darovali upravo K. svoje upisane
suvlasničke dijelove predmetne nekretnine. Osim toga, dana 30. svibnja 2017. zaprimljen je
podnesak odvjetnika I. R. i V. G. K. kojim vraćaju sudu poziv za
ročište i skreću pozornost kako S. K. i D. B.-V. nisu više stranke
u ovom postupku. S tim u vezi i u skladu s odredbom iz čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom
postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08,
57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), valjalo je utvrditi povlačenje protutužbe i u odnosu
na protutužiteljicu D. B.-V., kako je i odlučeno u točki I izreke rješenja.
Slijedom iznijetog, o predmetnoj tužbi valjalo je odlučiti isključivo u odnosu na tuženika
D. S., nepoznatog prebivališta i boravišta, kojem je sud rješenjem od 20. svibnja 2016.
postavio privremenu zastupnicu M. P., odvjetnicu u S., koja se u svom odgovoru od
12. srpnja 2016. usprotivila tužbi, ističući kako tužiteljica nije priložila dokaze na okolnost
osnovanosti svojih navoda i stjecanja suvlasničkog prava predmetne nekretnine u odnosu na
ovog tuženika.
U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom ugovora o darovanju od 19. studenog
2009., rješenja o nasljeđivanju broj O-967/07 od 7. svibnja 2007., broj O-1372/08 od 24. srpnja
2008., broj O-1887/91 od 13. travnja 1995., broj O-2815/10 od 21. listopada 2010. i broj O-
363/86 od 25. travnja 1986., rješenja U. za katastar S., I. V. od 29. srpnja 2008.,
rješenja od 20. kolovoza 2015. i djelomičnog rješenja od 21. svibnja 2007., vlasničkih listova
od 12. studenog 2007., 2. studenog 1995. i 14. ožujka 2016., kupoprodajnog ugovora od 5. rujna
1996., ugovora o diobi suvlasničke imovine od 16. srpnja 2015., O. o nasljedstvu
K. suda u V. broj O-46/33 i O-134/53 od 19. lipnja 1954., očevidom održanim na licu
mjesta uz sudjelovanje sudskog vještaka za geodeziju T. Č. i pregledom njegovog
nalaza od 6. prosinca 2017. s prilozima, pregledom povijesnog vlasničkog lista od 20. studenog
2017., diobe od 13. ožujka 1955., oporuke pred M. narodnim sudom u V. broj R-30/45
od 2. travnja 1945., saslušanjem svjedoka J. F. i M. Z. te tužiteljice kao
parnične stranke.
Tužiteljica i privremena zastupnica tuženika zatražili su naknadu parničnog postupka.
Tužbeni zahtjev je osnovan.
Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi ima li tužiteljica valjanu pravnu osnovu
za stjecanje prava vlasništva na nekretnini koja je predmet spora, a u odnosu na koju je upisan
kao suvlasnik tuženik i s tim u vezi ovlaštenje upisati to suvlasničko pravo u zemljišnoj knjizi
uz prethodno brisanje tuženikovog prava.
Odredbom iz članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
(„NN“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09
dalje: ZV) propisano je kako se stjecanje, promjene, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do
stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku
stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Kako se u tužbi navodi
samostalan posjed predmetne nekretnine po tužiteljici i njezinim pravnim prednicima temeljem
usmenog sporazuma o diobi suvlasničke zajednice, u konkretnom slučaju valjalo je utvrditi jesu
li se ostvarile pravne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva temeljem pravnog posla
sukladno odredbama Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), koji je bio u primjeni u vrijeme
te diobe.
Prema pravnom pravilu paragrafa 380. OGZ za stjecanje prava vlasništva bila je
potrebna valjana pravna osnova (titulus) i pravni način stjecanja (modus), a prema pravilu
paragrafa 431. OGZ prijenos prava vlasništva na nekretninama provodio se na nekretninama
uknjižbom u zemljišnim knjigama kao načinom stjecanja, a sve temeljem ovjerene isprave u
propisanoj formi. Ovome valja dodati kako je sudska praksa jedinstveno tumačila navedena
pravna pravila na način da se vlasništvo nekretnina moglo steći ne samo upisom u zemljišne
knjige, nego i na temelju ugovora, uključujući i onog sklopljenog u usmenoj formi, ukoliko je
isti faktički proveden pri čemu se predaja posjeda tumačila kao pravni način stjecanja (modus).
Pregledom priloženih vlasničkih listova, razvidno je kako je tužiteljica T. T.
upisana suvlasnica predmetne nekretnine oznake čest. zgr. 948/1 Z. 1500 K. V., dok je
tuženik D. S. upisan kao njezin suvlasnik za 1/16 dijela, iz čega proizlazi pasivna
legitimacija ove stranke, što u tijeku postupka i nije bilo sporno.
Pregledom povijesnog vlasničkog lista od 20. studenog 2017. i O. o nasljedstvu K. suda u V. broj O-46/53 i broj O-134/53 od 19. lipnja 1954., razvidno je kako su
nasljeđivanjem M. R. pok. M. i M. R. ud. M., kao suvlasnici
nekretnine čest. zgr. 948/1 Z. 1500 K. V. upisani njihovi nasljednici A. M. ud.
N. za 8/16 dijela, M. R. pok. M. za 4/16 dijela, M. R. rođ.
R. za 2/16 dijela, R. S. za 1/16 dijela te ovdje tuženik D. S. za 1/16
dijela.
Pregledom diobe od 13. ožujka 1955., razvidno je kako su gore označeni nasljednici,
odnosno upisani suvlasnici i to M. R. pok. M. za ¼ dijela, A. M. ud.
N. za ½ dijela te nasljednici pok. M. R. pok. M. (po punomoćniku A.
V. pok. N.) za ¼ dijela, u nazočnosti svjedoka razvrgnuli svoju naslijeđenu
suvlasničku zajednicu ždrijebanjem na način da je A. M. pripala nekretnina koju su
označili kao "vela kuća i mali vrt" za cijelo, dok je ostalim sudionicima pripala nekretnina
označena kao "mala kuća, veli vrt sa štalom na istom vrtu".
Pregledom rješenja o nasljeđivanju broj O-363/86 od 25. travnja 1986., razvidno je kako
je A. M. ud. N. naslijedio za cijelo sin F. M. pok. N., dok je njega
za cijelo naslijedila supruga N. M. rođ. A., kako to proizlazi iz rješenja o
nasljeđivanju broj O-967/07 od 7. svibnja 2007.
Pregledom ugovora o darovanju od 19. studenog 2009., razvidno je kako je N.
M. rođ. A. darovala svojoj kćerki T. T. rođ. M. nekretninu
oznake čest. zgr. 948/1, a u naravi stojnu kuću i gustirnu u V., uz napomenu
kako je tužiteljica isključiva majčina nasljednica, kako to proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju
broj O-2815/10 od 21. listopada 2010.
Pregledom rješenja o nasljeđivanju broj O-1372/08 od 24. srpnja 2008., razvidno je kako
su upisanog suvlasnika R. S. naslijedili ranije označeni tuženici pod 1 D.
S., pod 2 D. S., pod 3 D. C. i pod 4 M. M..
Prilikom očevida održanog na licu mjesta 2. listopada 2017. tužiteljica je kao predmet
spora otvorila i pokazala staru derutnu kamenu obiteljsku kuću u V., koja
se sastoji od tri etaže, odnosno prizemlja-konobe, kata i stambenog potkrovlja, međusobno
povezanih unutarnjim drvenim stubištem.
Sudski vještak za geodeziju T. Č. u svom je nalazu od 6. prosinca 2017.
identificirao pokazanu nekretninu utvrdivši kako je predmetni objekt položen na čest. zgr. 948/1
K. V.. Na njegov nalaz i mišljenje stranke nisu iskazale primjedbe, a sud ga prihvaća u
cijelosti kao stručno i objektivno.
Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka nedvojbeno je utvrđeno kako su
pravni prednici tužiteljice u odnosu na predmetnu nekretninu njezini roditelji N. M.
rođ. A. i F. (F.) M. pok. N. te baka A. M. ud. N..
Također je utvrđeno kako je označena tužiteljičina baka, s ostalim nasljednicima M.
R. pok. M. i M. R. ud. M., odnosno s ostalim upisanim suvlasnicima
nekretnine čest. zgr. 948/1 K. V. i to M. R. pok. M., M. R.
rođ. R. (ranije označenom tuženom pod 7), R. S. (pravnim prednikom
ranije označenih tuženika pod 1-4) te ovdje tuženikom D. S., dana 13. ožujka
1955. razvrgnula njihovu naslijeđenu suvlasničku zajednicu na način da joj je pripala za cijelo
nekretnina koju su sudionici te diobe označili kao "vela kuća i mali vrt", dok je ostalim
nasljednicima pripala nekretnina označena kao "mala kuća, veli vrt sa štalom na istom vrtu". Iz
sadržaja ove diobe jasno proizlazi kako je ista bila neprovediva u zemljišnoj knjizi, budući nema
katastarskih oznaka nekretnina koje su bile predmet tog pravnog posla, međutim ostala dokazna
građa jasno upućuje na zaključak kako je tužiteljičina baka diobom stekla za cijelo upravo ovdje
spornu kuću položenu na čest. zgr. 948/1 KO V.. Naime, prilikom očevida održanog na licu
mjesta, sud je utvrdio kako je tužiteljica u posjedu ključa predmetnog objekta i kako je u
faktičkoj vlasti svih njegovih etaža, uz napomenu kako niti jedan tuženik na tu okolnost nije
dostavio dokaze koji bi ukazivali na suprotan zaključak. Nadalje, na okolnost posjeda
predmetne kuće, njegove kakvoće, kontinuiteta i dugotrajnosti, iskazivali su svjedoci J.
F. i M. Z., koji u osnovi potvrđuju tužiteljičine navode o posjedu njezine
obitelji i njezinom stanovanju do udaje. Dakle, poznato im je kako je T. T. od
djetinjstva živjela u predmetnoj kući sa svojim roditeljima i znaju da je u njoj ostala živjela
njezina majka, a potvrđuju i kako se sve vrijeme radilo o samostalnom, neometanom i
neosporavanom posjedu. Iskazi ovih svjedoka u skladu su s prethodno iznesenim utvrđenjima,
a svakako ih je valjalo cijeniti i iz razloga što se radi o susjedima i osobama u dobi od 48 i 63
godine, stoga je logično i očekivano da su prethodnih četrdeset-pedeset godina imali
neposredna i objektivna saznanja o nekretnini o kojoj su govorili, kao i o osobama koje su tu
nekretninu koristile, posebno iz razloga što predmet spora predstavlja kuću položenu na
dostupnom i frekventnom mjestu u centru grada V.. U svakom slučaju, njihovi iskazi drže se
uvjerljivim i vjerodostojnim te im sud poklanja vjeru u cijelosti.
Slijedom iznijetog, sud smatra kako je dioba iz 1955. sklopljena između svih suvlasnika
predmetne nekretnine te kako je proizvela očekivane pravne učinke, kako među njezinim
sudionicima, tako i njihovim nasljednicima, budući sve ukazuje na samostalan i miran posjed
tužiteljice i njezine obitelji koji kontinuirano traje znatno duže od pedeset godina. Ovome valja
dodati kako do zaključenja raspravljanja nije priložen niti jedan dokaz koji bi iznesena
utvrđenja kako osporio ili ih doveo u sumnju, a suprotno tome, ranije označeni tuženici pod 1-
3 priznali su tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, dok su se ranije označena tužena pod 4 i tužena
pod 7 M. R. rođ. R. oglušile i tako na pasivan način potvrdile izneseno
činjenično stanje. R. označeni tuženici pod 5 S. K., pod 6 D. B.-
V. i pod 9 I. Ž. također nisu dostavili nikakve dokaze na okolnost svojih
stvarnih vlasničko pravnih ovlaštenja u odnosu na spornu nekretninu, već su tuženici pod 6 i 9
darovali tuženiku pod 5 svoje suvlasničke dijelove, a on je svoje imovinsko pravne odnose s
tužiteljicom riješio ustupanjem svog suvlasničkog dijela, kako to proizlazi iz priloženog
ugovora o diobi suvlasničke imovine. Što se tiče službene katastarske evidencije, valja navesti
kako zbog svih iznesenih razloga sud smatra kako je ona u neskladu sa stvarnim posjedovnim
stanjem, što na žalost na otoku V. i nije neuobičajena pojava, budući su u posjedovnom listu
broj 3422 kao naslovnici čest. zgr. 948/1 označeni tužiteljičina majka i svi ovdje ranije označeni
tuženici i to temeljem nasljeđivanja i stanja u zemljišnoj knjizi, a ne osnovom utvrđene stvarne
faktičke vlasti na nekretnini. Konačno, bilo bi životno i logično da je netko od upisanih
suvlasnika, ukoliko se držao stvarnim suvlasnikom, prethodnih pedeset i više godina pokušavao
ostvariti svoje suvlasničke interese u odnosu na predmetnu nekretninu te bilo putem suda ili na
kakav drugi način zahtijevati od M. uvođenje u suposjed nekretnine, a isto tako bilo
bi očekivano da je netko od tih osoba iskazao otvoreno protivljenje tužiteljici ili njezinim
roditeljima, kao isključivim posjednicima nekretnine, međutim u spisu nema traga ni o vođenju
sudskog postupka, niti kakvog sukoba ili spora između suvlasnika, a o takvim okolnostima
svjedoci bi svakako imali određena saznanja.
Na temelju iznijetog, tužiteljica je dokazala kako je njezina baka diobenim ugovorom iz
1955. stekla vlasništvo čest. zgr. 948/1 KO V. za cijelo, a to pravo prenosilo se nasljeđivanjem
na tužiteljičine roditelje i na kraju tužiteljicu, kao njihovu isključivu nasljednicu, uz napomenu
kako u vrijeme provođenja ostavinskih postupaka nakon smrti tužiteljičinih pravnih prednika,
predmetna nekretnina iz prethodno iznesenih razloga manjkavosti sadržaja ugovora o diobi,
nije bila upisana kao vlasništvo M. za cijelo, stoga je logično i da kao cjelina nije
mogla biti označena u njihovoj ostavinskoj imovini, odnosno rješenjima o nasljeđivanju kojima
su se okončavali ti ostavinski postupci. U svakom slučaju, predmetna tužba ima valjano
zakonsko uporište u citiranim pravnim pravilima OGZ i to u odnosu na sve tuženike u ovoj
pravnoj stvari pa tako i u odnosu na tuženika D. S., radi čega je tužbeni zahtjev
postavljen radi utvrđenja i uknjižbe tužiteljičinog suvlasničkog prava u odnosu na ovu stranku,
valjalo prihvatiti na način kako je i odlučeno u izreci presude.
Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP po kojoj je stranka
koja u cijelosti izgubi parnicu, dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. S tim u vezi,
tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 11. siječnja 2010. i tri obrazložena podneska (3.
svibnja i 4. studenog 2010. i 19. listopada 2015.) u iznosu od 2.500,00 kn za svako, a u skladu
s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika
(NN br. 142/12, dalje OT), uz napomenu kako su te radnje obavljene po punomoćniku u odnosu
na ranije označene tuženike pod 1-9, tako da se tuženika D. S. tereti za deveti dio tog
dijela, što znači da je tužiteljici za svaku označenu radnju priznat iznos od 278,00 kn
(2.500,00/9=278,00). Također joj je priznat trošak zastupanja na ročištu održanom 3. listopada
2016. u iznosu od 1.250,00 kn, a u skladu s Tbr. 9. toč. 2. i Tbr. 50. OT, uz napomenu kako se
radi o trošku u odnosu na četiri tuženika koja su preostala u toj fazi postupka (ranije označeni
pod 5, pod 6, pod 8 i pod 9), stoga je tuženika D. S. valjalo teretiti za četvrtinu tog
iznosa, odnosno 312,50 kn (1.250,00/4=312,50). Također joj je priznat trošak koji je učinjen
isključivo u odnosu na tuženika D. S. i to trošak sastava obrazloženog podneska od
17. ožujka 2016. te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (14.
studenog 2017., 23. veljače 2018. i 16. prosinca 2020.) u iznosu od 2.500,00 kn za svaku radnju,
a sve u skladu s Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. OT, kao i trošak zastupanja na ročištu
održanom 24. travnja 2018. u iznosu od 1.250,00 kn, a u skladu s Tbr. 9. toč. 2. i Tbr. 50. OT.
Dakle, priznat joj je iznos od 12.674,50 kn koji je valjalo uvećati za 25% PDV i trošak
vještačenja u zatraženom iznosu od 2.044,96 kn, dok trošak sudske pristojbe nije prihvaćen jer
nije zatražen u skladu s odredbom iz čl. 164. st. 2. ZPP po kojoj je stranka dužna u zahtjevu
određeno navesti troškove za koje traži naknadu, što tužiteljica u ovom slučaju nije uradila.
U odnosu na zahtjev privremene zastupnice tuženika postavljen radi naknade parničnog
troška sud nije odlučivao, budući je tužiteljica u odnosu na ovu stranku uspjela u cijelosti, tako
da tuženik nema pravo na naknadu troška, a trošak privremenog zastupnika kojeg je sud
postavio rješenjem snosi stranka koja izgubi spor i to kao dio parničnih troškova.
U skladu s iznesenim, tuženiku D. S. valjalo je naložiti naknadu parničnog
troška tužiteljice u iznosu od 17.888,00 kn, kako je i odlučeno u točki II izreke rješenja.
Split, 1. veljače 2021.
Sudac
Branko Malenica
Pravna pouka: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od
primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu u tri primjerka, a o njoj odlučuje
Županijski sud.
DNA
- pun. tužiteljice
- protutužiteljici D. B.-V.
- privr. zastupnici tuženika
