1              Poslovni broj: Gž Ob-45/2021-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž Ob-45/2021-2

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji mr. sc. Seniji Ledić, u izvanparničnoj pravnoj stvari predlagatelja Centra iz Z., Podružnica P. i 1. protustranke P. B., OIB: …, iz Z., trenutno na adresi R., 2. protustranke maloljetne I. B., OIB: … iz Z., u udomiteljskoj obitelji R. G. iz Z., koju zastupa posebna skrbnica M. T. iz Centra Z., radi lišenja prava na roditeljsku skrb, odlučujući o žalbi 1. protustranke P. B. protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1 Ob-2011/19-12 od 15. listopada 2020., 1. veljače 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1 Ob-2011/19-12 od 15. listopada 2020. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanim je rješenjem 1. predlagateljica P. B. lišena prava na roditeljsku skrb u odnosu na maloljetno dijete I. B. rođenu …

Protiv tog rješenja žalbu podnosi 1. protustranka P. B. zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), čija je primjena utemeljena na odredbi članka 346. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 103/15 i 98/19 i 47/20, dalje u tekstu: ObZ), s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači odbijanjem prijedloga.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

Nije u pravu žaliteljica kada ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavka 1. ZPP u vezi s odredbom članka 360. ObZ tvrdeći da maloljetnoj I. B. nije omogućeno izraziti svoje mišljenje tijekom postupka. Odredba članka 360. stavka 1. ObZ doista propisuje obvezu suda omogućiti djetetu da izrazi svoje mišljenje u postupcima u kojima se odlučuje o osobnim pravima i interesima djeteta, osim ako se dijete tome protivi. Tu obvezu, prema stavku 2. istog članka sud će ispuniti omogućavanjem djetetu da izrazi mišljenje na prikladnom mjestu i u nazočnosti stručne osobe, ako procijeni da je to s obzirom na okolnosti slučaja potrebno, a iznimno od stavka 2. ovoga članka, djetetu mlađem od četrnaest godina sud će omogućiti da izrazi svoje mišljenje putem posebnog skrbnika ili druge stručne osobe (stavka 3. članak 360. ObZ).

Kako je maloljetna I. B. dijete u dobi od devet godina, sud je pravilno  postupio kada je mišljenje djeteta utvrdio putem stručne osobe - psihologinje K. V. K. koje je sadržano u izvješću predlagatelja Klasa: 552-06/18-07/18 Ur. broj: 534-119-08/04-19-16 od 26. kolovoza 2019. na kojemu je, među ostalim, utemeljen predmetni prijedlog.

Žaliteljica ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijano rješenje i postupak koji je prethodio njegovu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet je postupka prijedlog prema 1. protustranci P. B. radi lišenja prava na roditeljsku skrb u odnosu na maloljetno dijete I. B.

Iz sadržaja spisa proizlazi da je maloljetna I. B. rođena ..., a u to vrijeme je njezina majka 1. protustranka P. B. već bila u potpunosti lišena poslovne sposobnosti, i to rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1-1765/08 od 30. ožujka 2009. Cijelu je trudnoću bila hospitalizirana u Psihijatrijskoj bolnici Rab (uz iznimku poroda u bolnici u Rijeci) pod dijagnozom nespecifične neorganske psihoze i lake mentalne retardacije. U bolnicu je upućena 21. travnja 2009. rješenjem Županijskog suda u Zagrebu u trajanju od šest mjeseci temeljem rješenja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu koji je utvrdio da je u neubrojivom stanju počinila kazneno djelo iz članka 215. Kaznenog zakona. Prisilni joj je smještaj u Psihijatrijskoj bolnici Rab produljivan rješenjima Županijskog suda u Rijeci do 21. travnja 2014. Nakon otpusta je bila smještena u udomiteljsku obitelj 16. rujna 2015., ali je 30. rujna 2015. ponovno hospitalizirana do 6. studenoga 2015. i potom odbila povratak u udomiteljsku obitelj prijeteći suicidom te se neko vrijeme smjestila kod prijatelja.

Potom je uslijedio savjetodavni rad Centra za socijalnu skrb s 1. predlagateljicom te su po službenoj dužnosti 20. studenoga 2015. pokrenuti postupci za priznavanje prava na zajamčenu minimalnu naknadu, doplatak za pomoć i njegu, pučku kuhinju, a tijekom 2015. ostvarila je maksimalan iznos od 2.500,00 kuna. 1. predlagateljici je u međuvremenu vraćena poslovna sposobnost najprije djelomično rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1 Ob-761/14 od 30. studenoga 2015., a potom i potpuno rješenjem istog suda poslovni broj R1 Ob-876/2017 od 25. listopada 2018. time da je skrbništvo nad njom prestalo 13. veljače 2019. I nakon studenoga 2015. kasnije joj je zbog duševne bolesti bio određivan prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi, a zadnji put je bila otpuštena iz bolnice 22. studenoga 2019.

Kako se P. B. u vrijeme rođenja maloljetne I. B. nalazila na dugotrajnom liječenju i kako je bila narušenog zdravstvenog stanja i nije bila u mogućnosti brinuti o svom maloljetnom djetetu, a otac djeteta je bio nepoznat, maloljetna I. B. je kao dijete bez odgovarajuće roditeljske skrbi 6. listopada 2011. bila smještena u Dječji dom Z., dok je od 19. kolovoza 2012. smještena u udomiteljsku obitelj R. i A. G. kojoj je povjerena na čuvanje i odgoj rješenjem Centra i kod koje se u kontinuitetu nalazi i danas. U cijelom razdoblju od rođenja djeteta, majka je dijete viđala vrlo rijetko, prvi put kada je dijete bilo u dobi od četiri godine (2015.), a zadnji put prije godinu dana, prema iskazu danom u ovom postupku na ročištu od 10. veljače 2020., dakle početkom 2019., u iskazu navodi da ju nije mogla viđati jer se bojala prijetnji "nekih dečki" zbog čega nije dolazila, time da dijete ima pravo viđati samo pod nadzorom. Trenutno je nezaposlena, živi u Rijeci s nepokretnom majkom o kojoj brine, a traži najam stana u Zagrebu od gradskih službi po osnovi socijalnih prava.

1. predlagateljica kao majka izražava želju da maloljetno dijete živi s njom jer smatra da je to njeno pravo kao biološkog roditelja, usmjerena je na ostvarenje svog prava da dobije u najam gradski stan, ali kod nje izostaje objektivna procjena o potrebama djeteta i nema jasnu ideju kako bi brinula o djetetu da joj i bude povjereno. Majka zanemaruje emocionalnu reakciju djeteta, koje se više ne želi s njom viđati i naziva je drugom mamom, a zanemaruje i činjenicu da je dijete prilikom organiziranih osobnih odnosna pod nadzorom bilo u interakciji s udomiteljima i voditeljem mjere nadzora, dok je 1. protustranka samo pasivno promatrala što se događa.

Iz sadržaja spisa nadalje proizlazi da je Centar po službenoj dužnosti pokrenuo postupak radi utvrđivanja očinstva maloljetne I. B., u tom je postupku iz sredstava državnog proračuna platio vještačenje DNA metodom utvrđivanja očinstva nakon čega je pravomoćno utvrđeno da muškarac kojeg je 1. protustranka imenovala kao mogućeg oca nije otac (presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P2-780/12-11 od 3. travnja 2013.). Njoj je također omogućeno da prima informacije o djetetu i dok je bila hospitalizirana zbog duševne bolesti. Pored toga, u postupku je utvrđeno da 1. protustranka ima još jednu kći A. K. koja je rođena ... i koja stanuje s ocem, dok je majci oduzeto pravo da stanuje s njom.

Posebna skrbnica djeteta je podržala predmetni prijedlog radi lišenja prava na roditeljsku skrb imajući na umu da dijete od desetog mjeseca života odrasta u udomiteljskoj obitelji, s udomiteljima ima uspostavljenu čvrstu emocionalnu vezu koju nema s biološkom majkom i ne iskazuje želju za susretima s majkom. Prijedlog je podržan i zbog toga što majka nema riješene stambene uvjete, nezaposlena je, često se nalazi na liječenju u psihijatrijskim bolnicama, dijete nikada nije stanovalo s majkom, a njihovi kontakti su samo povremeni i majka nije uspjela ostvariti emocionalnu povezanost s djetetom.

U opisanim je okolnostima sud procijenio da bi za psihološki razvoj djeteta i njezinu emocionalnu stabilnost osobni odnosi s majkom predstavljali značajan rizik jer se dobro uklopila u udomiteljsku obitelj, a osim toga i sama protustranka iskazuje da udomitelji o maloljetnoj I. dobro brinu te je majku lišio prava na roditeljsku skrb. Pritom je sud imao na umu interes i dobrobit djeteta, ali i načelo razmjernosti vodeći računa i o zadiranju u pravo roditelja.

Za sada se, međutim, još uvijek ne mogu prihvatiti razlozi suda prvog stupnja o osnovanosti prijedloga za lišenje prava na roditeljsku skrb.

Naime, postupak radi lišenja prava na roditeljsku skrb je složen i posebno osjetljiv s aspekta prava na poštivanje obiteljskog života podnositeljice kao majke zajamčenog odredbom članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99, 14/02 i 1/06, dalje u tekstu: EKLJP) i članka 35. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14, dalje u tekstu: Ustav), ali i s aspekta obveze države da u okolnostima konkretnog slučaja osigura ostvarivanje najboljih interesa djeteta u skladu s odredbom članka 3. Konvencije o pravima djeteta ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 12/92, dalje u tekstu: Konvencija) imajući na umu i načelnu zabranu odvajanja djeteta od roditelja u skladu s odredbom članka 9. Konvencije koje je dopušteno samo iznimno, i to uz uvažavanje najboljih od interesa djeteta.

Lišenjem prava na roditeljsku skrb sud se kao tijelo javne vlasti na sasvim izravan i vrlo ozbiljan način miješa u pravo podnositeljice na njezin obiteljski život jer je smisao ove mjere potpuno onemogućiti roditelja u njegovoj skrbi za dijete kada je njegovo postupanje štetno za dijete i kada je to nužno za zaštitu djetetovih najboljih interesa jer je najbolji interes djeteta temeljno načelo u pitanju odlučivanja o pravima djeteta. Određivanje takve mjere je, međutim, prihvatljivo jedino ukoliko je nužno, pa je u tom smislu u ovom postupku potrebno naći pravičnu ravnotežu između pojedinačnog interesa podnositeljice kao majke, s jedne strane i interesa države da zaštiti najbolji interes djeteta, s druge.

Pritom valja imati na umu da se ova krajnja mjera ograničavanja roditelja na ostvarivanje prava na roditeljsku skrb određuje u slučajevima u kojima aktivnosti i mjere svih nadležnih tijela prema roditelju nisu poručile rezultat koji bi zadovoljio zahtjeve najboljeg interesa djeteta jer određivanje ove mjere znači da roditelji doista ne izvršavaju sadržaj roditeljske skrbi na način na koji su dužni to činiti. U tom smislu lišenje prava na roditeljsku skrb nije sankcija roditelju nego mjera kojom se štiti najbolji interes i dobrobit djeteta.

Međutim, iz sadržaja prvostupanjskog spisa proizlazi da je prvostupanjski sud u predmetu R1 Ob-2010/19 donio rješenje R1 Ob-2010/19-7 od 3. veljače 2020. kojim je P. B., u trajanju od godine dana, oduzeto pravo na stanovanje s maloljetnom I. B. iz Z., a briga o svakodnevnoj skrbi o maloljetnom djetetu povjerena je udomiteljskoj obitelji R. G. time da zbog izostanka interesa P. B. za susrete s maloljetnom I. B. nisu određeni susreti i druženja.

ObZ se temelji, između ostalih, i na načelu razmjerne i najblaže intervencije u obiteljski život (članak 7.) prema kojem su mjere kojima se zadire u obiteljski život prihvatljive ako su nužne te se njihova svrha ne može uspješno ostvariti poduzimanjem blažih mjera uključujući i preventivnu pomoć, odnosno potporu obitelji.

U vezi s mjerama za zaštitu prava i dobrobiti djeteta ovo je načelo detaljnije razrađeno u odredbi članka 128. ObZ koja tijelu koje provodi postupak prilikom izbora mjere prikladne za zaštitu prava i dobrobiti djeteta nameće obvezu voditi računa da se odredi ona mjera kojom se najmanje ograničava pravo roditelja na ostvarivanje skrbi o djetetu, ako je takvom mjerom moguće zaštiti prava i dobrobit djeteta.

Kod činjenice da je sud prije donošenja pobijane odluke o lišenju prava na roditeljsku skrb, donio citirano rješenje kojim se 1. predlagateljici oduzima pravo na stanovanje s maloljetnim djetetom, a brigu o svakodnevnoj skrbi o maloljetnom djetetu povjerava udomiteljskoj obitelji u trajanju do godine dana (članak 158. stavak 1. ObZ) koju je moguće i produljiti prema stavku 2. istoga članka, u postupku je nužno utvrditi je li izrečena blaža mjera (oduzimanja prava na stanovanje s maloljetnim djetetom i povjeravanja brige o svakodnevnoj skrbi djeteta udomiteljskoj obitelji) polučila rezultate koji bi zadovoljili zahtjeve najboljeg interesa djeteta ili ne. Tek ukoliko ova blaža mjere za zaštitu prava i interesa djeteta ne poluči rezultate kojima bi se mogli zaštititi prava i dobrobit maloljetnog djeteta, određivanje strože mjere bi moglo biti opravdano.

Stoga će sud u postupku utvrditi jesu li se kroz provedbu spomenute blaže mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta dogodile planirane promjene u obitelji u kojem će smislu utvrditi kakve su bile emocionalne reakcije djeteta prema majci nakon donošenja ove mjere i je li se između majke i djeteta razvio odnos međusobne privrženosti. Tek ukoliko se utvrdi da ni ova mjera nije polučila željene rezultate koji bi bili u skladu s najboljim interesom djeteta, moglo bi se utvrđivati jesu li ispunjene pretpostavke za određivanje predmetne najstrože mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta u skladu s odredbama članaka 170. i 171. ObZ i je li ova najstroža mjera kojom se zadire u obiteljski život nužna za zaštitu najboljeg interesa djeteta.

Kako to za sada nije utvrđeno, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno radi čega je pobijano rješenje valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak temeljem odredbe članka 380. točke 3. ObZ.

U nastavku će postupka sud prvog stupnja dopuniti činjenično stanje upravo na način ukazan ovim rješenjem te će nakon toga ponovno odlučiti o osnovanosti predmetnog prijedloga.

U odnosu na žalbene navode kojima 1. predlagateljica ukazuje da je njezino zdravstveno stanje temeljni razlog smještaja djeteta u udomiteljsku obitelj i da je majka diskriminirana po osnovi invaliditeta, odgovoriti je da tako ne proizlazi iz sadržaja spisa usprkos tome što je majka zbog prisilne hospitalizacije povezane s počinjenjem kaznenog djela u stanju neubrojivosti do koje je došlo očito zbog duševne bolesti zbog koje je i liječena, bila ograničena u izvršavanju svojih roditeljskih dužnosti. Dijete je u udomiteljsku obitelj smješteno nakon prvotnog smještaja u dječjem domu upravo u okolnostima dugotrajne kontinuirane prisilne hospitalizacije njezine majke i činjenice nepoznatog očinstva, s udomiteljima je razvila dobra odnos i dobro se uklopila u udomiteljsku obitelj koju čine udomitelji i njihovo dijete što znači da je u interesu djeteta bilo smještanje u udomiteljsku obitelj.

No nakon prestanka liječenja i nakon što je majci vraćena poslovna sposobnost, ona, usprkos pokušajima i potpori sustava socijalne zaštite, nije uspjela ostvariti emocionalno blizak kontakt s djetetom, a rezultati dokazivanja upućuju i da se dijete ne želi viđati s biološkom majkom. U takvim okolnostima, a u odnosu na negodovanje žaliteljice na odluke o viđanju djeteta i majke uz nadzor treće osobe, odgovoriti je žaliteljici da je takvo postupanje sustava sasvim prihvatljivo jer je dijete majku prvi put vidjelo u dobi od četiri godine, pa je upravo u interesu djeteta tako niske kronološke dobi koje svoju biološku majku ne poznaje i s kojom nema razvijenu emocionalnu vezu da se postupno upoznaje s njom uz nadzor osobe koju dijete poznaje kako bi se i majci i djetetu dala prilika za međusobno upoznavanje i razvijanje emotivne veze. Stoga takvim postupanje, po ocjeni žalbenog suda, prava predlagateljice kao majke, a isto tako i djeteta, nisu bila ugrožena, već naprotiv zaštićena.

 

Split, 1. veljače 2021.