1

Poslovni broj: UsI-2589/20-7

 

  

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8    

         

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužiteljice I. G. iz S., koju zastupa opunomoćenica O. P. Z., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na dohodak, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 22. siječnja 2021. godine, u nazočnosti tužiteljice i opunomoćenice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 29. siječnja 2021. godine, 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/19-01/17, URBROJ: 513-04-20-3 od 29. srpnja 2020. godine.

              II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

Tužiteljica je podnijela tužbu ovom sudu dana 2. listopada 2020. godine protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/19-01/17, URBROJ: 513-04-20-3 od 29. srpnja 2020. godine, kojim je odbijena žalba tužiteljice protiv poreznog rješenja Ministarstva, KLASA: UP/I-410-23/2018-02/8587, URBROJ: 513-07-22-01/2018-03 od 27. rujna 2018. godine. Potonjim rješenjem je u točki I. izreke odbijen prigovor tužiteljice, kao porezne obveznice, koji je izjavljen protiv privremenog poreznog rješenja Ministarstva, KLASA: UP/I-410-23/2018-02/8587, URBROJ: 513-07-22-01/18-01 od 27. lipnja 2018. godine, dok je tužiteljica prema točki II. izreke poreznog rješenja dužna uplatiti razliku poreza na dohodak i prireza, utvrđenog privremenim poreznim rješenjem u iznosu od 176.180,86 kn, u roku od 15 dana od dana dostave ovog rješenja na navedene račune. U točki III. izreke poreznog rješenja se navodi da na nepravodobno uplaćen iznos poreza i prireza obračunava se i plaća zatezna kamata, a prema točki IV. izreke žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

Tužiteljica navodi da su razlozi prvostupanjskog rješenja pogrešni, te da tuženik u svom rješenju nije dao valjane i argumentirane razloge zbog kojih odbija žalbu tužiteljice, već se u suštini samo pozvao na razloge prvostupanjskog rješenja. Naime, predmet ovog upravnog spora je utvrđivanje dohotka za 2017. godinu. Tužiteljica je dana 5. svibnja 2017. godine podnijela JOPPD obrazac, oznake izvješća 17125, oznake primitka 4026-primici od kojih se utvrđuje drugi dohodak, s time da ga je primatelj ostvario neposredno iz inozemstva ili od fizičke osobe. Tužiteljica je iskazala ukupan primitak u iznosu od 1.548.681,40 kn, obračunati doprinosi za MO u iznosu od 80.507,64 kn, porezna osnovica u iznosu od 1.468.173,76 kn, te obračunati porezi i prirezi u iznosu od 352.361,70 kn. Dakle, tužiteljica je ostvarila dohodak iz inozemstva, koji je ostvaren isplatom na račun tužiteljice. Ista je bila dužna sukladno članku 81. stavku 1. Zakona o porezu na dohodak sama obračunati i uplatiti pripadajuće doprinose, porez na dohodak i prirez. Tužiteljica je to učinila, te podnijela JOPPD. Međutim, JOPPD obrazac je baziran na pogrešnom izračunu doprinosa za obvezna osiguranja, poreza na dohodak i prirez, jer ostvareni dohodak nije ostvaren u naravi već u novcu, što dokazuje i obavijest o priljevu sredstava na račun. Osnova isplate ovog dohotka temelji se na činjenici da je tužiteljica zaposlenik hrvatskog društva (F. d.o.o.) koje je sastavni dio međunarodne grupacije (G.). Kako matično društvo iz Belgije organizira program dugoročnih primanja zaposlenih cijele grupacije, to je tužiteljica ostvarila pravo na određenu kompenzaciju temeljem koje je i isplaćen navedeni primitak. Taj iznos dohotka, koji je ostvarila tužiteljica, baziran je na ostvarenju dugoročnih ciljeva (rast cijene dionica matičnog društva), ali se isplata ne odvija u dionicama, već u novcu. Dakle, ostvareni dohodak nije nikako dohodak u naravi, već isključivo se radi o dohotku ostvarenom u novcu, a samo je kao podloga za određivanje ukupnog iznosa naknade bilo relevantno pitanje kakvo je kretanje ostvarila dionica društva. Prema odredbama Međunarodnog standarda financijskog izvještavanja (MSFI) 2 – Plaćanja temeljena na dionicama, ovakva transakcija ima obilježje transakcije plaćanja temeljene na dionicama podmirene u novcu. Upravo je takav slučaj i naveden u točki 31. MSFI 2. Dakle, nisu tužiteljici dodijeljene same dionice, već je isplaćena novčana naknada. Samo primljeni iznos novca, kao izvor dohotka može biti temelj za obračun poreza na dohodak, koji se i uplaćuje upravo od ostvarenog dohotka, budući da se sukladno članku 11. OPZ porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti. Stoga ukupno doznačeni iznos novca od 150.227,42 eur (1.115.812,06 kn) predstavlja bruto naknadu od koje je primatelj, ovdje tužiteljica dužan obračunati i uplatiti pripadajuće doprinose, porez na dohodak i prirez. Pogreškom knjigovodstvenog servisa, a koji je pripremio izvorni JOPPD, ovo je tretirano kao neto iznos, te preračunano na bruto iznos kao da se radi o dohotku u naravi. Zbog pogreške u obračunu javnih davanja tužiteljica je sastavila novi JOPPD obrazac i isti podnijela nadležnoj ispostavi Porezne uprave 7. listopada 2018. godine, zajedno s objašnjenjem uočene pogreške nastale prilikom sastavljanja izvornog JOPPD obrasca. Tužiteljica smatra da bi se u konkretnom slučaju moglo utvrditi da li primitak kojeg je tužiteljica ostvarila realizacijom prava iz opcijskog ugovora, predstavlja dohodak od nesamostalnog rada, dohodak od kapitala ili drugi dohodak, da bi bilo potrebno utvrditi u kakvom je odnosu tužiteljica s društvom G., odnosno da li je ista zaposlenik navedenog društva, član uprave tog društva ili je zaposlenik tuzemnog društva, koje je povezano s društvom G.. Također, potrebno je utvrditi tko je isplatio primitak kojeg je tužiteljica ostvarila, odnosno na čiji je teret isplaćen, jer ukoliko bi se utvrdilo da je trošak dodjele ostvarenog primitka po osnovi realizacije prava iz opcijskog ugovora posredno teretio društvo u RH, navedeni primitak imao bi se smatrati dohotkom od nesamostalnog rada (plaće). Iz spisa predmeta nije moguće utvrditi u kakvom je odnosu tužiteljica s društvom G., niti na čiji je teret isplaćen primitak koji je tužiteljica ostvarila i tko je isti isplatio, slijedom čega tužiteljica smatra kako u konkretnom slučaju nije u potpunosti utvrđeno činjenično stanje. Tužiteljica se dalje poziva na članak 6., članak 170. stavak 1. OPZ, te na članak 98. stavak 5. ZUP-a.

Slijedom iznesenog tužiteljica predlaže da sud poništi napadano rješenje i porezno rješenje Ministarstva, KLASA: UP/I-410-23/2018-02/8587, URBROJ: 513-07-22-01/2018-03 od 27. rujna 2018. godine, te traži naknadu troškova upravnog spora.

U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev.

Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.

Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/19-01/17, URBROJ: 513-04-20-3 od 29. srpnja 2020. godine (stranica 4-6 spisa), porezno rješenje Ministarstva, KLASA: UP/I-410-23/2018-02/8587, URBROJ: 513-07-22-01/2018-03 od 27. rujna 2018. godine (stranica 6-8 spisa), obrazac JOPPD od 5. svibnja 2017. godine (stranica 9-10 spisa), rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/19-01/451, URBROJ: 513-04-19-2 od 19. kolovoza 2019. godine (stranica 12-13 spisa), te privremeno porezno rješenje Ministarstva, KLASA: UP/I-410-23/2018-02/8587, URBROJ: 513-07-22-01/18-01 od 27. lipnja 2018. godine.

Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 29. srpnja 2020. godine, kojim je odbijena žalba tužiteljice protiv poreznog rješenja Ministarstva, KLASA: UP/I-410-23/2018-02/8587, URBROJ: 513-07-22-01/2018-03 od 27. rujna 2018. godine. Naime, uvidom u privremeno porezno rješenje za 2017. godinu utvrđeno je da je tužiteljici sukladno članku 51. i članku 54. stavku 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 115/16.) u posebnom postupku utvrđivanja godišnjeg poreza na dohodak, utvrđen ukupni godišnji dohodak u iznosu od 2.012.499,31 kn, ukupni godišnji osobni odbitak u iznosu od 96.600,00 kn, godišnja porezna osnovica u iznosu od 1.915.899,31 kn, godišnja obveza poreza i prireza u iznosu od 664.523,75 kn, te razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 176.180,86 kn. Uvidom u obrazloženje prvostupanjskog poreznog rješenja utvrđeno je da je tužiteljica dana 5. svibnja 2017. godine podnijela JOPPD obrazac… U svezi  s tim tuženik se poziva na članak 21. stavak 1. i 3., članak 39. stavak 2. i 3. točku 5. Zakona o porezu na dohodak, te na članak 54. stavak 2. točku 2. i članak 55. stavak 2. Pravilnika o porezu na dohodak Stoga tuženik zaključuje da je prema navedenim člancima Zakona i Pravilnika o porezu na dohodak nedvojbeno utvrđeno da isplata primitka na račun tužiteljice predstavlja drugi dohodak, obzirom da je primitak ostvaren iz inozemstva od društva G. NV iz B., u kojem nije zaposlena. Navod tužiteljice da je dohodak ostvaren u novcu, koji u konkretnom slučaju predstavlja tržišnu vrijednost primitka ostvarenog prodajom dionica povezanog društva iz inozemstva, ne mijenja činjenicu da se radi o drugom dohotku u naravi.

Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe članka 54. i članka 55. Pravilnika o porezu na dohodak, budući da Zakon o porezu na dohodak ne spominje dohodak od opcijske kupnje dionica, ako osoba nije u radnom odnosu ili član uprave društva. Tako članak 54. stavak 2. točka 1. Pravilnika o porezu na dohodak propisuje da se primicima u naravi od kojih se utvrđuje drugi dohodak smatraju i primici koje ostvaruju radnici tuzemnog društva dodjelom vlastitih dionica povezanog društva u tuzemstvu ili u inozemstvu ili realizacijom prava iz opcijskog ugovora sklopljenog s povezanim društvom u tuzemstvu ili u inozemstvu. Prema članku 55. stavku 2. Pravilnika predujam poreza na dohodak od drugog dohotka po osnovi primitaka u naravi utvrđuje se i plaća od osnovice koju čini tržišna vrijednost primitka uvećana za doprinose za obvezna osiguranja i uvećana za porez na dohodak i prirez porezu na dohodak. Dakle, 2017. godine takvi primici ne smatraju se dohotkom od kapitala. Isti se smatraju dohotkom od kapitala izmjenama Zakona o porezu na dohodak i Pravilnika o porezu na dohodak od 1. siječnja 2019. godine do danas. Prema članku 68. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 115/16.) dohotkom od kapitala smatraju se i primici u naravi članova uprave trgovačkih društava, a koje ostvaruju putem dodjele ili opcijske kupnje vlastitih dionica. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 106/18.) zakonodavac proširuje tako definiran dohodak od kapitala i dodaje i primitke u naravi koje poslodavci i/ili isplatitelji primitaka daju radnicima, a koje ostvaruju putem dodjele ili opcijske kupnje vlastitih dionica, te primici koje ostvaruju radnici i članovi uprave tuzemnog društva, odnosno fizičke osobe koje nisu u radnom odnosu s isplatiteljem putem dodjele vlastitih dionica povezanog društva u tuzemstvu ili inozemstvu ili realizacijom prava iz opcijskog ugovora sklopljenog s povezanim društvom u tuzemstvu ili inozemstvu. Dakle, porezni obveznik je realizirao svoju opciju na kupnju dionica u porezno nepovoljnom razdoblju za njega, tj. 2017. godine. Da je istu obavio 2019. godine obračunavao bi se porez po odbitku na dohodak od kapitala po stopi 24 %, tj. 20 % od 1. siječnja 2021. godine, a bez obveze obračunavanja doprinosa za mirovinsko osiguranje. Stoga se u konkretnom slučaju obračun ne može vršiti na način da je tržišna vrijednost ujedno i osnovica.

Uslijed iznijetog, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u izreci presude.

Sud je odbio tužiteljicu sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora, budući da članak 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10, 143/12,152/14. i 29/17.) propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stavak 3. citiranog članka propisuje da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano.

             

U Zagrebu, 29. siječnja 2021. godine

Sudac:

Ivan Levak,v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).