Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-670/20-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Mirjane Čačić, članica vijeća te sudske savjetnice Alme Beganović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice M. R. iz Z., protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Z., radi obračuna naknade za uređenje voda, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 5 UsIgr-266/19-9 od 21.listopada 2019., na sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2021.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 5 UsIgr-266/19-9 od 21.listopada 2019. godine.
Obrazloženje
Osporenom presudom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-325-08/15-01/1259,URBROJ: 517-07-2-2-19-2 od 20. svibnja 2019. i rješenja Hrvatskih voda, Vodnogospodarskog odjela za slivove j. J., Vodnogospodarske ispostave za m. s., S. p. i o., KLASA: UP/I-325-08/14-89/01092, URBROJ: 374-3404-2-14-01 od 3. ožujka 2014. godine. Rješenjem tuženika je odbijena žalba tužiteljice na prvostupanjsko upravno rješenje kojim joj je utvrđena obveza plaćanja naknade za uređenje voda za stambeni prostor od 30m2, na lokaciji K. G. O. 42, G. O., u mjesečnom iznosu od 6,00kn, počevši od 1. siječnja 2014.
Tužiteljica presudu osporava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći, kao i u tužbi, da se naknada za uređenje voda smije naplaćivati samo na lokacijama na kojima se može naplaćivati komunalna naknada, dakle na području koje je, barem minimalno, opremljeno komunalnom infrastrukturom, kako to propisuje članak 92. stavak 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Na konkretnoj lokaciji, kao i u cijelom selu ništa od toga ne postoji, što sud nije utvrđivao. Ujedno osporava zaključak iz osporene presude da u ovoj stvari nije nastupila zastara te tvrdi da je ona nastupila krajem 2017. godine. Predlaže usvojiti žalbu i udovoljiti tužbenom zahtjevu.
Tuženik, u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu pozivom na navode obrazloženja svojeg rješenja.
Žalba nije osnovana.
Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS-a) iz razloga na koje tužiteljica upire u žalbi.
To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene presude proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, osnovano zaključio da je tužiteljica obveznik plaćanja naknade za uređenje voda.
Prema odredbama Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva („Narodne novine“, br. 153/09, 90/11, 56/13, dalje ZoFVG), koji se ovdje primjenjuje, naknadu za uređenje voda plaćaju vlasnici za sve nekretnine, osim za poljoprivredno zemljište i to po jedinici površine. Naknadu za uređenje voda obračunavaju Hrvatske vode te je i naplaćuju, osim u slučaju iz članka 17. ovoga Zakona, a obračunava se rješenjem o obračunu naknade za uređenje voda koje donose Hrvatske vode. Rješenje o obračunu naknade može se donijeti i na neodređeno vrijeme, a mijenja se po zahtjevu stranke ili po službenoj dužnosti, ako se izmijeni obveznik, osnovica ili drugi obračunski elementi naknade.
Očevidnik, na osnovi kojeg se vrši obračun, vode Hrvatske vode ili jedinice lokalne samouprave.
Prema članku 17. ZoFVG-a, u situaciji, kad se radi o nekretninama za koje se obračunava i naplaćuje komunalna naknada prema propisima o komunalnom gospodarstvu, tada jedinice lokalne samouprave, uz tu naknadu, naplaćuju i naknadu za uređenje voda te se ta naknada obračunava prema podacima iz očevidnika za obračun komunalne naknade, a jedinice lokalne samouprave naplaćuje naknadu za uređenje voda putem uplatnica za komunalnu naknadu, uz koje zasebno iskazuju iznos, obračunske elemente i način obračuna naknade za uređenje voda, za što joj pripada naknada od 5% iznosa koji je dužna proslijediti Hrvatskim vodama.
U konkretnom slučaju, naknada za uređenje voda je utvrđena od strane Hrvatskih voda i to na temelju očevidnika za obračun komunalne naknade, koji predstavlja javnu ispravu. Podaci iz očevidnika imaju, u upravnom i sudskom postupku, dokaznu snagu javne isprave. Prema odredbi članka 19. ZoFVG-a, tijela odnosno osobe koje vode katastar dužne su dostaviti Hrvatskim vodama u digitalnom obliku sve podatke koji su nužni za vođenje očevidnika, do 15. ožujka svake godine, a izmjena podataka u očevidniku može se izvršiti na temelju dokaza sukladno Zakonu o općem upravnom postupku.
Stoga, iako je tužiteljica uspjela pobiti rješenje o utvrđenju komunalne naknade, činjenica da je prvostupanjsko javnopravno tijelo predmetnu naknadu utvrdilo na temelju očevidnika obveznika komunalne naknade je dostatna za ocjenu da je to rješenje doneseno u skladu sa zakonom.
Prema navedenom, na tužiteljici je obveza da dokaže da nije ili ne treba biti evidentirana u očevidniku obveznika komunalne naknade - javnoj ispravi, jer za to, kako se čini, a zbog nedostatka minimalne komunalne opremljenosti lokacije, ima osnove u budućnosti.
Za sada, dok god je tužiteljica evidentirana u očevidniku obveznika komunalne naknade, rješenje o obvezi plaćanja naknade za uređenje voda se ne može ocijeniti nezakonitim, a time ni rješenje tuženika niti pobijana presuda.
Nadalje, glede prigovora zastare, prvostupanjski sud citira odredbe Općeg poreznog zakona, koje se odnose na relativnu zastaru prava na utvrđenje obveze, koja iznosi tri godine i računa se od prvog dana po isteku godine u kojoj je trebalo utvrditi obvezu. Kako je tužiteljici predmetna obveza utvrđena u ožujku 2014. za 2014. godinu i nadalje, pravilno je ocijenjeno da zastara prava na utvrđivanje ove obveze, u vrijeme kad je utvrđena, nije nastupila.
Visina vodne naknade pravilno je utvrđena na osnovi članka 2. stavka 3. Uredbe o visini naknade za uređenje voda („Narodne novine“, broj 82/10.) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja.
S obzirom na takvo stanje stvari ne nalazi se da bi pobijanom presudom bio povrijeđen zakon na štetu tužiteljice pa je, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu trebalo odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 29. siječnja 2021.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić, v.r.