Poslovni broj: 17 Gž-590/2019-5

 

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

 

Poslovni broj: 17 Gž-590/2019-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. T. iz Z., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. O., odvjetniku u Z., …, protiv tuženika H. osiguravajuća kuća d.d., Z., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima Ž. O., I. P. i F. O., odvjetnicima u Z. odvjetničkom uredu Ž. O., I. P. i F. O., Z., …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-998/18-35 od 31. kolovoza 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 13. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-998/18-35 od 31. kolovoza 2018. u pobijanom dijelu pod točkom I., stavak 2. izreke i pod točkom II., stavak 2. izreke.

 

              II.              Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-998/18-35 od 31. kolovoza 2018. u pobijanom dijelu pod točkom I., stavak 1. izreke i pod točkom II., stavak 1. izreke, te se u tom dijelu sudi:

 

                            Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem isti glasi:

 

                            "Nalaže se tuženiku H. osiguravajućoj kući d.d. iz Z., …da isplati tužitelju Z. T. iz Z., … iznos od 185.400,00 kuna (stoosamdesetpettisućačetiristokuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 6. ožujka 2014. do 31. kolovoza 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana".

 

                            Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 18.750,00 kn.

 

              III.              Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 3.906,25 kn.

 

              IV.              Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 3.906,25 kn.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 185.400,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 6. ožujka 2014 do isplate (točka I., stavak 1 izreke). Tužbeni zahtjev je odbijen za iznos od 30.010,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2009. do isplate, te za iznos od 31.004,02 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. veljače 2015. do isplate, kao i u odnosu na isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 185.400,00 kn za razdoblje od 1. travnja 2009. do 5. ožujka 2014. (točka I., stavak 2. izreke). Tuženiku je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 29.964,19 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31. kolovoza 2018. do isplate (točka II. stavak 1. izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 9.988,06 kn odbijen kao neosnovan (točka II., stavak 2. izreke).

 

Protiv odbijajućeg dijela presude žali se tužitelj iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Žalbu protiv dosuđujućeg dijela presude podnio je i tuženik također iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP, te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom naknade za osiguranje temeljem ugovora o osiguranju od odgovornosti odvjetnika A. H..

 

U prvostupanjskom postupku sud prvog stupnja je utvrdio da se štetna radnja sastoji se od propuštanja punomoćnika odvjetnika da dostavi dokaze o pravnom sljedništvu za tuženika u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj Pn-4396/07 nakon što ga je na dostavu istih u roku od 30 dana pozvao sud raspravnim rješenjem od 4. srpnja 2007., a koje propuštanje je trajalo od 4. srpnja 2007. kada je donijeto raspravno rješenje, pa do 17. ožujka 2009. kada je glavna rasprava zaključena. Obzirom da je odvjetnik A. H. tijekom navedenog razdoblja propuštanja nesporno bio član odvjetničkog društva zajedno sa S. T. sud prvog stupnja smatra da je zajedno sa njim odgovara za štetu sukladno odredbi čl. 33. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine", br. 9/94, 117/08, 50/09, 75/08, 18/11 – dalje: ZO)

 

Međutim, takvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja je pogrešno. Naime, konkretnom slučaju tužitelj, kao oštećenik dakle, kao osoba koja nije subjekt ugovora o osiguranju, temeljem ugovora o osiguranja od odgovornosti odvjetnika zahtijeva isplatu naknade za osiguranje (osigurnine). Slijedom toga, za rješenje spora između stranaka mjerodavna je odredba čl. 965. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO). koja propisuje vlastito pravo oštećenika i neposrednu tužbu. Odredbom čl. 965. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze.

 

Dakle, obveza tuženika kao osiguratelja za isplatom osigurnine odnosno naknade za pretrpljenu štetu, proizlazi iz ugovora sklopljenim sa osiguranikom (odvjetnikom) s time da je njegova obveza, sukladno odredbi čl. 965. st. 1. ZOO, ograničena odredbama sklopljenog ugovora o osiguranju.

 

Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

U konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi da obveza tuženika proizlazi iz ugovora o osiguranju kojeg je tuženik kao osiguratelj sklopio sa odvjetnikom A. H. kao ugovarateljem osiguranja i osiguranikom. Međutim, iako je tuženik već u odgovoru na tužbu osporio osnovu tužiteljeva tužbenog zahtjeva kao i svoju pasivnu legitimaciju, tužitelj tijekom postupka nije predložio da se pribavi ugovor o osiguranju temeljem kojeg bi mu tuženik bio dužan isplatiti osigurninu, što je bilo nužno obzirom da tuženik, za razliku od štetnika, kao osiguratelj odgovara u granicama sklopljenog ugovora o osiguranju. Dapače, tužitelj čak niti u obliku činjenične tvrdnje nije istaknuo temeljem kojeg to točno ugovora o osiguranju (određenog po datumu sklapanja i broju) zahtijeva isplatu osigurnine. To je posljedično dovelo do toga da u postupku tužitelj nije dokazao kada je ugovor o osiguranju sklopljen, kada je osiguranje počelo trajati i kad je eventualno prestalo, te da li je odvjetnik A. H. u vrijeme počinjenja propuštanja uopće bio osiguran od odgovornosti kod tuženika. Okolnost što je u jednom razdoblju propuštanja bio član odvjetničkog društva zajedno sa odvjetnikom S. T. s kojim sukladno odredbi čl. 33. ZO solidarno odgovara za eventualnu štetu ne znači da postoji i obveza tuženika za isplatom osigurnine.

 

Slijedom iznijetog, tužitelj u postupku nije dokazao osnovu svoga tužbenog zahtjeva, pa je stoga sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio.

 

Nadalje, sud prvog stupnja je visinu štete koju je pretrpio tužitelj propuštanjem odvjetnika utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka dr. M. A. i dr. R. S. koji su isti dali u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl. broj Pn-4396/07 (raniji broj Pn-2586/87). Međutim, sukladno čl. 4. ZPP, sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave.

 

Dakle, načelo neposrednosti iz čl. 4. ZPP je jedno od osnovnih načela parničnog postupka. Ono zahtijeva od suda da dokazi na temelju kojih se odnosi odluka u parničnom postupku budu izvedeni pred sudom i pred sucem koji donosi odluku. Navedeno načelo nije međutim, apsolutno i od striktne primjene istog moguća su odstupanja, bilo da ista predviđena zakonom kao što je u slučaj kod osiguranja otkaza (čl. 273. st. 2. ZPP) ili izvođenja dokaza putem zamoljenog suca (čl. 224. st. 1. ZPP), bilo da su s odstupanjima od navedenog načela suglasne obje parnične stranke u postupku.

 

U odnosu na izvođenje dokaza vještačenjem načelo neposrednosti znači da se u parničnom postupku nalaz i mišljenje sukladno čl. 260. st. 1. ZPP iznosi usmeno na glavnoj raspravi s time da sud može odrediti da se nalaz i mišljenje podnese i pisano prije glavne rasprave. Dakle, sukladno čl. 260. st. 1. ZPP, vještak svoj nalaz i mišljenje daje usmeno, a može ga dati i u pisanom obliku prije rasprave, dakle, pisano i usmeno, ali ne samo pisano.

 

To nadalje znači da nalaz i mišljenje vještaka koji je dan u drugom postupku ima značaj privatne isprave, te kao dokazno sredstvo nema značaj nalaza i mišljenja (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 797/01 od 25. rujna 2001. i Revd-1840/2020 od 1. prosinca 2020.). Stoga nalaz i mišljenje vještaka dr. M. A. i dr. R. S. kao privatna isprava koju tuženik nije mogao osporavati ili ispitivati jer je ista nastala u postupku u kojem tuženik nije sudjelovao, ne može u konkretnom slučaju predstavljati dokaz na temelju kojeg bi se mogla na nedvojben način utvrditi visina štete. Slijedom toga, nije bilo osnove da sud prvog stupnja visinu štete koja je prouzročena tužitelju utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja vještaka koje je podnijeto u drugom parničnom postupku. S druge strane, tužitelj na kojem leži teret dokaz da dokaže sve odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost njegova tužbenog zahtjeva nije u postupku predložio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem radi utvrđivanja visine štete. Slijedom toga, tužitelj u postupku, osim osnove, nije dokazao niti visinu tužbenog zahtjeva.

 

Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 373. t. 3. ZPP, presudu suda prvog stupnja preinačiti u pobijanom dosuđujućem dijelu, te tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbiti.

 

S druge strane, a obzirom da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost njegova tužbenog zahtjeva, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužitelja odbiti kao žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I., stavak 2. izreke.

 

Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. ZPP u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi.

 

Tuženiku su tako sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: OT) dosuđeni troškovi zastupanja na ročištima održanim dana 19. svibnja 2015., 8. srpnja 2015., 14. listopada 2015. i 4. srpnja 2018. u iznosu od po 2.500,00 kn (Tbr. 9.1. OT) za svako ročište, te trošak sastava odgovara na tužbu i podnesaka od 19. svibnja 2015. u iznosu od po 2.500,00 kn (Tbr. 8.1. OT) za svaki podnesak, što ukupno iznosi 15.000,00 kn. Tome je pridodan i porez na dodanu vrijednost od 25 % koji iznosi 3.750,00 kn, tako da su tuženiku dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 18.750,00 kn.

 

Tuženiku su temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP dosuđeni i troškovi žalbenog postupka i to trošak sastava žalbe u iznosu od 3.125,00 kn (Tbr. 10.1 OT), uz porez na dodanu vrijednost od 25 % u iznosu od 781,25 kn, što sveukupno iznosi 3.906,25 kn.

 

Tužitelju nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

 

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 13. siječnja 2021.

 

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj