Poslovni broj: 69 Pž-108/2021-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 69 Pž-108/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari prvopredlagatelja osiguranja L. B. d.o.o., OIB ..., V., i drugopredlagatelja osiguranja E. B. d.o.o., OIB ..., P., oba zastupana po punomoćniku D. B., odvjetniku u Z., protiv protivnika osiguranja S. d.o.o., OIB ..., B., radi osiguranja nenovčane tražbine određivanjem privremene mjere, odlučujući o žalbi protivnika osiguranja protiv rješenja Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Ovr-25/2020-4 od 16. studenog 2020. i o žalbi protivnika osiguranja protiv rješenja Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Ovr-25/2020-6 od 23. studenog 2020., 29. siječnja 2021.

r i j e š i o j e

I. Preinačava se rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Ovr-25/2020-4 od 16. studenog 2020. i rješava:

Odbija se kao neosnovan prijedlog za određivanje privremene mjere od 9. studenog 2020.

II. Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Ovr-25/2020-6 od 23. studenog 2020., bez potrebe vraćanja na ponovan postupak.

III. Nalaže se predlagateljima osiguranja, u roku od osam dana, naknaditi protivniku osiguranja troškove postupka osiguranja u iznosu od 19.921,87 kn (devetnaesttisuća-
devetstodvadesetjedna kuna i osamdesetsedam lipa).

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev protivnika osiguranja za naknadu troškova osiguranja u iznosu od 4.687,50 kn (četiritisućešestoosamdesetsedam kuna i pedeset lipa).

Obrazloženje

Rješenjem od 16. studenog 2020. poslovni broj Ovr-25/2020-4, Trgovački sud u Bjelovaru je radi osiguranja nenovčane tražbine prvopredlagatelja i drugopredlagatelja osiguranja, odredio privremenu mjeru kojom se zabranjuje protivniku osiguranja da poduzme radnje naplate zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika M. P. iz Z. poslovni broj OV-3507/20 od 21. travnja 2020., koja zadužnica glasi na iznos od 1.000.000,00 kn na poslovnom računu predlagatelja E. B. d.o.o., P., kao i na svim drugim računima navedenog drugopredlagatelja osiguranja (točka 1. izreke), određeno je da će se o privremenoj mjeri obavijestiti Agencija (točka 2. izreke), naloženo je Agenciji obustava naplate svih naloga vjerovnika ili trećih osoba radi naplate zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika M. P. iz Z. poslovni broj OV-3507/20 od 21. travnja 2020., koja zadužnica glasi na iznos od 1.000.000,00 kn (točka 3. izreke), naloženo je predlagateljima osiguranja pokretanje parnice radi povrata sredstava osiguranja-citirane zadužnice u roku od 15 dana od dana donošenja ovog rješenja (točka 4. izreke) i određeno je da privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja parničnog postupka iz točke 4. ovog rješenja ili do drugačije odluke suda (točka 5. izreke).

Iz obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio, jer je ocijenio da su predlagatelji osiguranja učinili vjerojatnim postojanje svoje tražbine u smislu čl. 346. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17; dalje: OZ). odnosno da su poštivali rokove otplate prema sporazumu od 22. listopada 2020. i da nisu dospjeli u zakašnjenje, zbog čega je protivnik osiguranja kao vjerovnik neosnovano pustio na naplatu spornu zadužnicu poslovni broj OV-3507/20. Ocijenio je da bi blokada računa drugopredlagatelja koja je prouzročena predajom sporne zadužnice na naplatu onemogućila daljnje poslovanje drugopredlagatelja te da bi u smislu odredbe čl. 344. t. 2. OZ-a, protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu, jer u svom posjedu ima još četiri bjanko zadužnice.

Protiv navedenog rješenja protivnik osiguranja je podnio žalbu iz svih dopuštenih razloga navodeći da prvopredlagatelj osiguranja L. B. d.o.o. nije aktivno legitimiran u ovom postupku, jer se radi o zadužnici koju je predalo društvo E.-B. d.o.o., a ne L. B. d.o.o. Ukazuje da predlagatelji osiguranja nisu učinili vjerojatnim ispunjenje pretpostavki iz odredbe čl. 346. OZ-a te da prvopredlagatelj kao dužnik ni drugopredlagatelj kao jamac platac nisu sukladno Sporazumu od 22. listopada 2020. platiti ugovorene rate duga i da je stoga cijeli dug dospio na naplatu. Predlagatelji osiguranja nisu u ugovorenom roku do 2. studenog 2020. podmirili prvu ratu u iznosu od 500.000,00 kn te su tek nakon što je zadužnica predana na naplatu, dostavili protivniku osiguranja ugovor o cesiji od 26. listopada 2020. Ističe da predlagatelji osiguranja nisu dokazali da su Ugovor o cesiji dostavili protivniku osiguranja prije 2. studenog 2020., već tek 4. studenog 2020. u popodnevnim satima, nakon što je protivnik osiguranja podnio zadužnicu na naplatu.

Rješenjem poslovni broj Ovr-25/2020-6 od 23. studenog 2020. prvostupanjski sud je ispravio uvod, izreku i obrazloženje rješenja od 16. studenog 2020. poslovni broj Ovr-25/2020-4, na način da umjesto pogrešno navedenog naziva drugopredlagatelja osiguranja „E. B. d.o.o., OIB ..., P.“ ima ispravno stajati „E.-B. d.o.o., OIB ..., P.“.

Iz obrazloženja proizlazi da je sud tako odlučio na temelju odredbe čl. 342. ZPP-a, odnosno, jer je očitom omaškom u pisanju pogrešno naveden naziv drugopredlagatelja osiguranja.

Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio protivnik osiguranja navodeći da su predlagatelji osiguranja kao ime tvrtke naveli E. B. d.o.o., i da stoga sud ne može ispravljati presudu protivno onome što je naveo predlagatelj osiguranja.

 

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalbe protiv oba rješenja su osnovane.

Pobijana rješenja su ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u vezi s odredbom čl. 21. OZ-a u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Pri donošenju pobijanih rješenja ostvarena je bitna povreda odredaba postupka propisana odredbom čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. U odnosu na rješenje od 16. studenog 2020. poslovni broj Ovr-25/2020-4, izreka proturječi razlozima rješenja i o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Međutim, prema stanju spisa sve bitne činjenice moguće je utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu (čl. 373.a. ZPP-a)

U odnosu na rješenje poslovni broj Ovr-25/2020-6 od 23. studenog 2020.
prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a,
jer izreka rješenja proturječi razlozima rješenja.

U odnosu na rješenje od 16. studenog 2020. poslovni broj Ovr-25/2020-4.

Odredbom čl. 346. OZ-a utvrđeno je da se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

Stavkom 2. čl. 346. OZ-a je propisano da se odredbe čl. 344. st. 2. i 3. ovog Zakona primjenjuju se i pri određivanju privremenih mjera radi osiguranja nenovčanih tražbina.

Analognom primjenom navedenih odredaba predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ako učini vjerojatnim da bi predloženom privremenom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu, dok je st. 3. tog članka propisano da se smatra da navedena opasnost postoji ako bi se tražbina imala ostvariti u inozemstvu.

Načelno je samo iznimno dopušteno privremenom mjerom zabraniti naplatu po zadužnici, jer je zadužnica isprava koja ima specifična svojstva. Naime, odredbom iz čl. 214. OZ-a zadužnica je određena kao privatna isprava potvrđena kod javnog bilježnika kojom se daje suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, isplaćuje vjerovniku. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja. Zbog navedenih svojstava zadužnice, intervencija suda u naplatu po zadužnici mora imati naročito opravdani razlog kako mjerama ne bi bilo dovedeno u pitanje funkcioniranje instituta zadužnice.

Da bi sud privremenom mjerom intervenirao u postupak naplate po zadužnici predlagatelj osiguranja koji je izdavatelj zadužnice mora prije svega učiniti vjerojatnim svoju tražbinu usmjerenu na vraćanje zadužnice ili trajnu zabranu naplate iznosa iz zadužnice odnosno mjenice. Trajnu zabranu naplate iz zadužnice predlagatelj može tražiti ako zadužnica ima nedostataka koji se tiču same zadužnice kao isprave ili načina na koji je ona pribavljena (npr. nema propisani sadržaj, ako je neovlašteno popunjen sadržaj zadužnice od strane trećega ili ako je vjerovnik iz zadužnice pribavio ispravu o zadužnici silom, potajno ili prijevarom) odnosno ako dužnik iz zadužnice učini vjerojatnim da tražbina u vezi s kojom je zadužnica izdana nije ni nastala ili da je u cijelosti prestala nakon obvezivanja zadužnicom. Dakle, predlagatelj osiguranja mora učiniti a) vjerojatnom svoju nenovčanu tražbinu na vraćanje zadužnice ili zabranu naplate po zadužnici pri čemu zahtjev mogu temeljiti na različitim osnovama i b) vjerojatnost da tražbina u vezi s kojom je zadužnica izdana nije ni nastala ili da je u cijelosti prestala nakon obvezivanja zadužnicom odnosno mjenicom.

Imajući u vidu navedeno, predlagatelji osiguranja tvrde da imaju nenovčanu tražbinu usmjerenu na zabranu poduzimanja radnje naplate sporne zadužnice. Budući da predlagatelji nisu tvrdili da zadužnica ima nedostataka koji se tiču same zadužnice kao isprave ili načina na koji je ona pribavljena, predlagatelji su bili dužni u visokom stupnju učiniti vjerojatnim da tražbina u vezi s kojom je zadužnica izdana nije ni nastala ili da je u cijelosti prestala nakon obvezivanja zadužnicom.

Iz spisa proizlazi:

- da je 22. listopada 2020. sklopljen Sporazum između protivnika osiguranja S. d.o.o. kao vjerovnika i prvopredlagatelja osiguranja L. B. d.o.o. kao dužnika te G. G. iz V., i društva drugopredlagtelja osiguranja E. B. d.o.o. kao jamaca-plataca. Navedenim sporazumom stranke suglasno utvrđuju kako dužnik ni jamci-platci nisu poštivali dogovoreni tempo isplate duga pa stranke suglasno utvrđuju da je iznos od 4.220.231,42 kn dospio na naplatu 31. listopada 2019., da je 20. kolovoza 2020. uplaćeno 100.000,00 kn, 22. rujna 2020. 50.000,00 kn, 23. rujna 2020. 15.000,00 kn, 1. listopada 2020. 55.231,42 kn, tako da ostaje dug u iznosu od 4.000.000,00 kn te na navedeni iznos teče zakonska zatezna kamata od 1. studenoga 2019. po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena. Navedeni iznos se dužnik i jamci-platci solidarno obvezuje platiti na sljedeći način:

- 2. studenog 2020 – 500.000,00 kn,

- 11. mjesec – 500.000,00 kn (koji iznos može podmiriti i u robi, merkantilni kukuruz
po cjeniku tvrtke S. d.o.o.),

- 1. prosinca 2020. – 500.000,00 kn (koji će se platiti cesijom s tvrtkom U. N. d.o.o. i B. d.o.o.),

- 2. siječnja 2021. – 500.000,00 kn (koji će se platiti cesijom s tvrtkom U. N. d.o.o. i B. d.o.o.),

- 1. veljače 2021. – 500.000,00 kn,

- 1. veljače 2021. – 500.000,00 kn,

- 1. travnja 2021.– 500.000,00 kn,

- 1. svibnja 2021. – 500.000,00 kn,

- da su stranke navedenim Sporazumom ugovorile da će nakon uplate zadnje rate sačiniti obračun te će preostali dio duga, odnosno kamate dužnik i jamci platiti najkasnije do 1. srpnja 2021.,

- da je člankom III. Sporazuma ugovoreno ukoliko bi dužnik ili jamci-platci zakasnili s isplatom bilo koje rate da cijeli dug dospijeva na naplatu odmah te da vjerovnik može koristiti primljene zadužnice zbog naplate svog potraživanja prema dužniku i jamcima-platcima,
- da su U. N. d.o.o. kao cesionar, B. d.o.o. kao cedent i E.-B. d.o.o. kao cesus sklopili 26. listopada 2020. Ugovor o cesiji kojim je cedent prenio svoje potraživanje prema cesusu u iznosu od 1.000.276,30 kn na cesionara i da time izmiruje obveze u iznosu od 1.000.276,30 kn,

- da je sporna zadužnica izdana od strane drugopredlagatelja kao jamca platca sukladno Sporazumu o utvrđivanju duga od 21. travnja 2020.

Pravilno ukazuje žalitelj da prvopredlagatelj L. B. d.o.o. nije aktivno legitimiran u ovom postupku. Naime, prvostupanjski sud u obrazloženju rješenja navodi da se radi o zadužnici izdanoj od strane drugopredlagatelja E. B. d.o.o., a ne prvopredlagatelja L. B. d.o.o. pa je stoga donošenjem navedenog rješenja u odnosu na prvopredlagatelja ostvarena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer izreka rješenja proturječi razlozima odluke i o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima odluke navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Za navedenu ocjenu nije odlučno što je prvopredlagatelj dužnik protivnika osiguranja i da je sporna zadužnica predana od strane drugopredlagatelja kao jamca platca, već je odlučno što prvopredlagatelj nije izdavatelj sporne zadužnice.

S obzirom na to da iz spisa proizlazi da je protivnik osiguranja spornu zadužnicu predao na naplatu Agenciji, to je razvidno da je mjera osiguranja koju su predlagatelji osiguranja tražili, pogrešna u smislu odredbe čl. 347. st. 1. OZ-a, jer se njom ne može postići svrha takva osiguranja, s obzirom na to da je bespredmetno zabranjivati protivniku osiguranja poduzimanje radnje naplate sporne zadužnice, kada je protivnik osiguranja tu radnju već poduzeo.

Nadalje, imajući u vidu navedena utvrđenja i odredbe Sporazuma od 22. listopada 2020., razvidno je da prvo i drugopredlagatelj nisu u ugovorenom roku podmirili prvu i drugu ratu u iznosu od po 500.000,00 kn već da su navedenim Ugovorom o cesiji platili treću i četvrtu ratu i to prije dospijeća tih rata. Naime, ni prvopredlagatelj ni drugopredlagatelj nisu ni tvrdili da su podmirili prvu ratu od 500.000,00 kn do 2. studenog 2020. niti da su podmirili drugu ratu u iznosu od 500.000,00 kn u studenom 2020., pa je stoga sukladno odredbi čl. III. Sporazuma cijeli dug dospio na naplatu. Slijedom toga protivnik osiguranja je imao pravo sukladno Sporazumu, predati zadužnicu na naplatu. Pri tome se napominje da nije odlučno što je drugopredlagatelj osiguranja sukladno Sporazumu sklopio Ugovor o cesiji, jer je Sporazumom određeno i ugovoreno da će se tek treća i četvrta rata u iznosu od po 500.000,00 kn platiti Ugovorom o cesiji pa je stoga treća i četvrta rata očito plaćena prije dospijeća, ali navedeno ne umanjuje činjenicu da prva i druga rata nisu plaćene i da plaćanje treće i četvrte rate upravo na ugovoreni način (cesijom) nije plaćanje prve i druge rate koje su ugovorene u novcu odnosno u robi (2. rata).

 

                                               Slijedom navedenog, predlagatelji osiguranja nisu učinili vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine na zabranu poduzimanja radnje naplate zadužnica kao što nisu učinili vjerojatnim i da tražbina u vezi s kojom je izdana zadužnica nije nastala ili da je prestala, jer je sud utvrdio vjerojatnim da postoji i dalje potraživanje protivnika osiguranja u iznosu ugovorenom Sporazumom od 22. listopada 2020. Isto tako, predlagatelji osiguranja nisu učinili vjerojatnim da je mjera osiguranja koju predlažu donijeti potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja mu prijeti, niti su učinili vjerojatnim da bi protivniku osiguranja nastala samo neznatna šteta.

Napominje se da je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda da bi određivanjem navedene mjere protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu, iz razloga što se predlagatelji osiguranja nisu ni pozivali na navedenu okolnost iz odredbe čl. 344. st. 2. OZ-a, odnosno nisu ni tvrdili ni učinili vjerojatnim da bi protivnik osiguranja tom mjerom pretrpio samo neznatnu štetu. Stoga ni prvostupanjski sud nije mogao sam utvrđivati navedenu okolnost.

Valjalo je stoga na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. t. 3. u vezi s čl. 380. t. 3. ZPP-a, unatoč počinjenoj bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, preinačiti prvostupanjsko rješenje kako je odlučeno u točki I. izreke.

U odnosu na rješenje od 23. studenog 2020. poslovni broj Ovr-25/2020-6.

Odredbom čl. 342. st. 1. ZPP-a je propisano da će pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnost prijepisa presude s izvornikom ispravit sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća u svako doba.

Iz prijedloga za određivanje privremene mjere proizlazi da su predlagatelji osiguranja naznačili drugopredlagatelja kao E. B. d.o.o. iz P., OIB ...

Slijedom navedenog, unatoč tome što su predlagatelji u tvrtki drugopredlagatelja propustili između naziva „E.“ i „B.“ naznačiti crticu, navedeni propust ne dovodi u pitanje identitet drugopredlagatelja posebno imajući u vidu da su svi ostali podaci u pogledu tvrtke, adresa sjedišta i OIB, točni i ne dovode u pitanje sam identitet stranke, što je vidljivo i iz činjenice da protivnik osiguranja nije na to posebno niti upirao u očitovanju na prijedlog za određivanje privremene mjere (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Revt-126/10-2 od 9. lipnja 2010.). Stoga nisu bile ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 342. st. 1. ZPP-a.

Stoga je sukladno odredbi čl. 380. t. 3. ZPP-a, pobijano rješenje valjalo je ukinuti bez potrebe za vraćanje na ponovan postupak. (točka II. izreke).

Uslijed preinačenja prvostupanjskog rješenja o određivanju privremene mjere, izmijenjen je uspjeh stranaka u postupku na način da je protivnik osiguranja uspio u tom postupku. Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. i čl. 155. ZPP-a protivnik osiguranja ima pravo na naknadu parničnih troškova.

                                       Prema ocjeni ovog suda protivnik osiguranja ima pravo na trošak sastava podneska od 16. studenog 2020., u iznosu od 12.500,00 kn s uključenim PDV sukladno Tbr. 11. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa), zatim na trošak sastava žalbe protiv rješenja od 16. studenog 2020. poslovni broj Ovr-25/2020-4 u iznosu od 6.250,00 kn s uključenim PDV (Tbr. 13. t. 1. u vezi Tbr. 10. t. 5. Tarife te za sastav žalbe protiv rješenja od 23. studenog 2020. poslovni broj Ovr-25/2020-6 u iznosu od traženih 1.171,87 kn s uključenim PDV, što ukupno iznosi 19.921,87 kn, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke rješenja. U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, nije osnovan zahtjev protivnika osiguranja za naknadu troškova postupka osiguranja.

Zagreb, 29. siječnja 2021.

Sudac Mirta Matić