- 1 -              Poslovni broj: Usž-609/20-2

 

Poslovni broj: Usž-609/20-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Mirjane Čačić, članica vijeća, te sudske savjetnice Alme Beganović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja  F. E. d.o.o., D., M., po z.z. I. K., kojeg zastupa opunomoćenica A. B., odvjetnica u D., protiv tuženika  Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za komunalne poslove i zaštitu okoliša,  D., radi provođenja komunalnog reda, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 16 UsIgr-296/19-7 od 15. studenog 2019., na sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba i potvrđuje presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 16 UsIgr-296/19-7 od 15. studenog 2019.godine.

 

                                      Obrazloženje

 

              Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-363-01/19-01/07, URBROJ: 2117/1-09/5-19-2 od 20. svibnja 2019., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada D., Upravnog odjela za komunalne  djelatnosti i mjesnu samoupravu, Odsjeka za komunalno redarstvo, KLASA: UP/I-363-04/18-01/377, URBROJ: 2117/01-03-04/10-19-05 od 22. siječnja 2019., kojim je  tužitelju naloženo ukloniti s javne površine sprave za sjedenje, ljuljanje i igranje. Ujedno je riješeno da je tužitelj dužan naknaditi  tuženiku 360,00 kn troška, a njegov zahtjev za naknadu troška je odbijen.             

              Tužitelj presudu i rješenje pobija u cijelosti iz svih zakonskih razloga. U žalbi  navodi da je predmete postavio ispred svoje kuće, da se radi o dvije ljuljačke i nekoliko igračaka, koje koriste njegova i djeca iz susjedstva, da ti predmeti nisu vezani za tlo, već su mobilni i da zauzimaju malu površinu. Ističe da je zatražio i koncesijsko odobrenje za dio na kojem se predmeti nalaze, k.č. 820/1 k.o. M., jer se taj dio nalazi tik ispred njegove kuće. Na taj zahtjev još nije dobio odgovor. Smatra da se radi o površini pomorskog dobra koje svi mogu koristiti jer je u općoj uporabi pa zaključuje da Odluka o komunalnom redu po kojoj mu je naloženo uklanjanje nije u suglasju sa Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama. Mišljenja je da je obrazloženje presude manjkavo jer ne objašnjava koji je to zakon povrijedio. Predlaže usvojiti žalbu.

              Tuženik, iako pozvan, nije odgovorio na žalbu.

              Žalba nije osnovana.

Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS).

              Prvostupanjskom presudom potvrđena je pravilnost stajališta tuženika prema kojoj je tuženik, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, konkretno, Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 68/18 i 110/18, dalje: ZKG) na osnovi kojeg je donesena Odluka o komunalnom redu („Službeni glasnik Grada Dubrovnika“, broj 10/09., 6/11., 2/12., 5/14., 19/15., 10/16., 2/18. i 13/18., dalje: Odluka) i odredbi te Odluke, ocijenio da je tužitelju zakonito naređeno da s javne površine - pomorskog dobra ukloni predmete navedene u prvostupanjskom rješenju komunalnog redara.

              Tužitelj se pita koji je zakon povrijedio, obzirom na to da je pomorsko dobro, dobro u općoj uporabi.

              Prema odredbi članka 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16., 98/19.), pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom, dakle, putem koncesije ili koncesijskog odobrenja, koje tužitelj nije ishodio.

              Shodno članku 10. ovog Zakona, o pomorskom dobru na svojem području, brigu vodi jedinica lokalne samouprave. Obzirom da k.č. 820/1 k.o. M. nesporno predstavlja morsku obalu, koja ulazi u pojam pomorskog dobra, proizlazi izravna ovlast jedinice lokalne samouprave da uredi način na koji će voditi brigu o pomorskom dobru na svojem području. Ovo je i učinjeno donošenjem Odluke o komunalnom redu i, u članku 2. stavku 1. te Odluke, definiranjem površina na koje se ona odnosi.

              Prema tome, tužitelj, koji nema koncesijsko odobrenje za korištenje predmetnog dijela morske obale, nije mogao postaviti nikakve naprave te mu je njihovo uklanjanje zakonito naloženo.

              U svojoj žalbi tužitelj ne iznosi razloge zbog kojih pobija rješenje suda o trošku upravnog spora te je Sud ocijenio da žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

              Odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

              S obzirom da je tužitelj izgubio spor, to je, temeljem članka 79. stavka 4. ZUS-a, pravilno obvezan da tuženiku naknadi putni trošak u dosuđenom iznosu, a sam, iz istog razloga, nema pravo na naknadu troška.

              Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao razloge za usvajanje žalbe.

              Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu, 29. siječnja 2021.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić, v.r.