1              Poslovni broj: Gž Ob-28/2021-2

Poslovni broj: Gž Ob-28/2021-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji mr. sc. Seniji Ledić, u izvanparničnoj pravnoj stvari predlagateljice V. M. J. iz D., koju zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u P., protiv protustranke Centra za socijalnu skrb P., te maloljetnog L. M. J. koga zastupa posebna skrbnica D. V. iz Centra za posebno skrbništvo u O., radi vraćanja prava na roditeljsku skrb, odlučujući o žalbi predlagateljice protiv rješenja Općinskog suda u Požegi poslovni broj R1 Ob-21/2020-21 od 25. rujna 2020., 29. siječnja 2021.,

r i j e š i o j e

Ukida se rješenje Općinskog suda u Požegi poslovni broj R1 Ob-21/2020-21 od 25. rujna 2020. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

Obrazloženje

Pobijanim je rješenjem odbijen prijedlog predlagateljice V. M. J. radi vraćanja prava na roditeljsku skrb u odnosu na njezino maloljetno dijete L. M. J.

Protiv tog rješenja žalbu podnosi predlagateljica pobijajući ga zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 346. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 103/15, 98/19 i 47/20, dalje u tekstu: ObZ) s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, drugom sucu pojedincu.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

Utemeljeno žaliteljica ukazuje na bitnu procesnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 293. stavkom 4. povezano s člankom 286. stavkom 1. i člankom 114. stavkom 2. ZPP.

Naime, punomoćniku tužiteljice je poziv za ročište zakazano za dan 25. rujna 2020. dostavljeno 24. rujna 2020. Odredbom je članka 293. stavka 4. u vezi s člankom 286. stavkom 1. ZPP propisano da se ročište za glavnu raspravu treba odrediti tako da strankama ostane dovoljno vremena za pripremu, a najmanje osam dana od primitka poziva.

U okolnostima konkretnog slučaja nepravodobno je pozivanje predlagateljice na ročište za glavnu raspravu bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude zato što je ročište za glavnu raspravu od 25. rujna 2020. bilo određeno i radi usmenog iznošenja nalaza I mišljenja vještakinje psihijatrijske struke dr. I. Z. nakon što je vještakinja već bila dostavila pisani nalaz što je zahtijevalo pripremu stranke za postavljanje pitanje vještakinji.

Istina, predlagateljici i njezinu punomoćniku pisani je nalaz i mišljenje vještakinje uručen na ročištu za glavnu raspravu održanom 27. srpnja 2020. na kojem je strankama ostavljen rok od trideset dana radi očitovanja, a ročište za glavnu raspravu za dan 25. rujna 2020. je zakazano nakon bezuspješnog proteka tog roka (8. rujna 2020.). Međutim, žalbeni sud ocjenjuje da je zbog vrste spora sud prvog stupnja bio dužan u procesnom smislu omogućiti strankama ostvarivanje njihovih procesnih prava u najvišem stupnju propisanom zakonom kako bi po mjerilima relevantnosti i dostatnosti mogao dati prihvatljive razloge za donošenje odluke kakvu je donio.

Naime, postupak radi vraćanja prava na roditeljsku skrb iz članka 176. ObZ je složen i posebno osjetljiv s aspekta prava na poštivanje obiteljskog života podnositeljice kao majke zajamčenog odredbom članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99, 14/02 I 1/06, dalje: EKLJP) i članka 35. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14, dalje u tekstu: Ustav), ali i s aspekta obveze države da u okolnostima konkretnog slučaja osigura ostvarivanje najboljih interesa djeteta jer je ta obveza države utemeljena na odredbi članka 3. Konvencije o pravima djeteta ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 12/92).

Odbijanjem prijedloga predlagateljice za vraćanje prava na roditeljsku skrb sud se kao tijelo javne vlasti na sasvim izravan i vrlo ozbiljan način miješa u pravo podnositeljice na njezin obiteljski život, a to je prihvatljivo jedino ukoliko je nužno. U tom je smislu u ovom postupku potrebno naći pravičnu ravnotežu između pojedinačnog interesa podnositeljice kao majke, s jedne strane i interesa države da zaštiti najbolji interes djeteta, s druge. S tim je u vezi i u procesnom smislu nužno strankama osigurati zaštitu njihovih interesa kako bi se miješanje u obiteljski život moglo smatrati nužnim. To će se u procesnom smislu moći postići ako sud učini strankama dostupnim procesne instrumente koji mu stoje na raspolaganju i koji su u funkciji osiguranja zaštite njihovih prava.

Žalbeni sud ocjenjuje da sud prvog stupnja, u kontekstu vrste spora i njegove specifične osjetljivosti, nije predlagateljici osigurao dostatan stupanj zaštite njezinih procesnih prava time što joj je poziv za ročište na kojem je izvođen dokaz usmenim vještačenjem po vještakinji psihijatrijske struke, a na rezultatima tog dokaza je pobijana odluka i utemeljena, dostavio samo jedan dan prije ročišta umjesto najmanje osam dana. To je imalo za posljedicu nemogućnost predlagateljice za pripremu vezanu uz izvođenje toga dokaza, a time i za spremno iznošenje njezinih tvrdnji, pitanja vještakinji.

Osim toga, procesna prava predlagateljice nisu osigurana ni time što predlagateljici prije zaključenja raspravljanja nije dostavljen zapisnik s ročišta od 25. rujna 2020. i nije joj omogućeno očitovanje na usmeni nalaz i mišljenje vještakinje psihijatrijske struke, što je posebno važno kod činjenice da je taj nalaz i mišljenje izmijenjen u odnosu na pismeni koji je ranije dostavljen predlagateljici, kao i zbog toga što je upravo na toj usmenoj izmjeni pobijano rješenje i utemeljeno. Time je predlagateljici onemogućeno raspravljanje slijedom čega ona s pravom ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP u vezi s člankom 346. ObZ.

Naime, u pisanom nalazu i mišljenju od 25. srpnja 2020. vještakinja je navela da ne preporučuje lišavanje prava na roditeljsku skrb majci V. M. J., već preporuča da joj i nadalje bude oduzeto pravo na stanovanje s maloljetnim djetetom L., dok je na ročištu od 25. rujna 2020. vještakinja ocijenila da predlagateljici V. M. J. i dalje treba biti oduzeto pravo na roditeljsku skrb za maloljetnog sina L. i da je u interesu djeteta da se svakodnevna skrb povjeri S. d. s. L., a majci i baki po majci osigura kontakt s djetetom.

S druge strane, u pobijanom rješenju sud prvog stupnja tek reproducira pismeni i usmeni nalaz i mišljenje vještakinje dr. Z. te prihvaća usmeni nalaz, ali ne razjašnjava različitosti u tim nalazima i mišljenjima niti daje razloge zbog kojih prihvaća usmeni nalaz i mišljenje što znači da pobijanom rješenju nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

Oduzimanje prava na stanovanje s djetetom i povjeravanje svakodnevne skrbi o djetetu drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji ili ustanovi socijalne skrbi, s jedne strane te lišenje prava na roditeljsku skrb, s druge, su različite vrste mjera za zaštitu osobnih prava i dobrobiti djeteta u nadležnosti suda. Stoga kada je sud u odnosu na sporno pitanje vezano uz opravdanost prijedloga za vraćanje prava na roditeljsku skrb predlagateljici (jesu li prestali razlozi zbog kojih je roditelj bio lišen prava na roditeljsku skrb) imao različita mišljenja istog vještaka, tada je on bio dužan otkloniti razlike u mišljenju tog vještaka, a kako to nije učinio razlozi pobijane presude su nejasni i proturječni.

Naime, u postupku je utvrđeno da je pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj R1 Ob-128/18-22 od 5. lipnja od 2019. predlagateljici i ocu maloljetnog L. oduzeto pravo na roditeljsku skrb jer je tada utvrđeno da je predlagateljica kao majka izrazito ograničeno sposobna za roditeljsku ulogu i primarnu skrb u odgoju maloljetnog L. Utvrđeno je da je ona emocionalno socijalno nezrela, nestabilna, slabije prilagođenih sposobnosti s posljedičnim poteškoćama prilagodbe što je posljedica slabije intelektualne razvijenosti i odrastanja u disfunkcionalnoj obitelji.

Ona ima doživljaj razvijenog odnosa emocionalne privrženosti djetetu, verbalizira želju da dijete živi s njom i o njemu skrbi uz potpunu nekritičnost prema vlastitoj roditeljskoj kompetenciji. Intelektualno funkcioniranje je na razini lake mentalne retardacije, a tada je utvrđeno da se ne može očekivati promjena roditeljske kompetencije majke, a niti bake maloljetnog L. po majci.

S druge strane, maloljetni L. je dulje vrijeme izvan primarne obitelji, nalazi se u S. d. s. L. gdje se dobro prilagodio, odrasta u stabilnom životnom okruženju u kojem nije izložen nikakvim negativnim utjecajima na njegov kongitivni, emocionalni i socijalni razvoj.

U ovom je postupku vještačenjem utvrđeno da se od donošenja odluke o oduzimanju predlagateljici prava na roditeljsku skrb nisu promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena odluka o oduzimanju prava na roditeljsku skrb zato što je predlagateljica i nadalje osoba koja nema uvida u vlastitu odgovornost za svoje postupke jer nema dostatnih empatijskih i kognitivnih kapaciteta, pa tako ne može prepoznati potrebe djeteta, usmjerena je samo na svoje potrebe, nema znanja za praćenje razvoja djeteta, njegovih potreba, nema ni vještine za adekvatnu potporu djetetu u svladavanju problema. Pored toga, nedostatnog je kapaciteta za korigiranje svoga ponašanja na osnovi ranijih iskustava, nekritična je prema vlastitoj roditeljskoj kompetenciji i bez uvida u svoju roditeljsku kompetenciju, iako postoji emocionalna privrženost djetetu i želja da dalje živi s njom. Osim toga, maloljetni L. M. J. u S. d. s. L. kojoj ustanovi je povjerena svakodnevna skrb o djetetu, dobro napreduje, dobro se prilagodio i u toj ustanovi odrasta u stabilnom okruženju.

U takvim je okolnostima sud ocijenio da nisu ostvarene okolnosti iz članka 176. ObZ- a za vraćanje prava na roditeljsku skrb.

Točno je da prema odredbi članka 176. stavka 1. ObZ pravo na roditeljsku skrb može rješenjem suda u izvanparničnom postupku biti vraćeno ako prestanu razlozi zbog kojih je roditelj bio lišen prava na roditeljsku skrb, osim ako dijete prije toga bude posvojeno. To znači da je pretpostavka za primjenu odredbe članka 176. stavka 1. ObZ i vraćanje prava na roditeljsku skrb prestanak razloga zbog kojih je roditelj bio lišen prava na roditeljsku skrb.

Stoga kada je vještakinja u pisanom nalazu i mišljenju navela da ne preporučuje lišavanje prava na roditeljsku skrb predlagateljici V. M. J. kao majci, a u usmenoj dopuni navela da smatra da majci i dalje treba biti oduzeto pravo na roditeljsku skrb za maloljetnog L., sud je bio dužan razjasniti ovu različitost u nalazu i mišljenju vještakinje što nije učinio, a svakako je bio dužan predlagateljici dostaviti zapisnik s usmenom dopunom nalaza i mišljenja kako bi joj pružio mogućnost očitovanja, a time i zaštite njezinih procesnih prava, što također nije učinio.

U tom su smislu u pobijanom rješenju izostali dostatni i relevantni razlozi za odbijanje prijedloga predlagateljice, a ti su razlozi nužni posebno u ovoj vrsti postupka u kojem se sukobljava pravo predlagateljice na poštivanje njezina obiteljskog života s jedne strane, ali i obveza države da zaštiti najbolji interes njezina maloljetnog djeteta, s druge strane, pa nije moguće za sada ocijeniti je li lišenje prava na roditeljsku skrb u okolnostima konkretnog slučaja nužno s obzirom da je mjera oduzimanja roditeljske skrbi najdrastičnija i posljednja mjera usmjerena prema zaštiti interesa djeteta i određuje se kada su sve druge aktivnosti i mjere svih nadležnih tijela i roditelja iscrpljene tako da roditelj doista ne izvršava sadržaj roditeljske skrbi koji je dužan izvršavati.

S obzirom na navedeno, valjalo je pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP.

U nastavku će postupka sud otkloniti uočenu bitnu povredu te će potom ponovno odlučiti o osnovanosti prijedloga predlagateljice imajući na umu uputu ovog drugostupanjskog rješenja.

Split, 29. siječnja 2021.