Poslovni broj: 55 Pž-744/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 55 Pž-744/2020-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Tomljenović, predsjednika vijeća, Mirne Maržić, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. tužitelja – protutuženika P. d.d. u stečaju, S., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u Z., i 2. tužitelja – protutuženika P. C. d.o.o. u stečaju, S., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik D. A. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ć. Ć., J. & B. j.t.d., Z., protiv tuženika – protutužitelja D. d.o.o., Z., OIB …, kojeg zastupa D. S., odvjetnik u Z., radi utvrđenja raskida ugovora, predaje nekretnine u posjed, opravdanja predbilježbe prava vlasništva, utvrđenja osnovanosti osporene tražbine i isplate, odlučujući o žalbama prvo i drugo tužitelja–protutuženika i tuženika-protutužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-351/2006-128 od 13. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se djelomično kao neosnovane žalbe prvotužitelja–protutuženika i tuženika-protutužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-351/2006-128 od 13. listopada 2017. u točkama I., II. i IV. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

Uvažavaju se djelomično žalbe prvo i drugo tužitelja–protutuženika i tuženika-protutužitelja, te se ukida presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-351/2006-128 od 13. listopada 2017. u odluci o troškovima parničnog postupka iz točki VI. izreke, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-351/2006-128 od 13. listopada 2017.:

- odbijen je tužbeni zahtjev prvo i drugo tužitelja-protutuženika kojim traže da se utvrdi da je 16. rujna 2005. krivnjom tuženika–protutužitelja raskinut Ugovor o kupoprodaji 228 od 14. svibnja 1998., kojim prvotužitelj–protutuženik prodaje, a tuženik–protutužitelja kupuje poslovni prostor u objektu TC – T. S. u S. pobliže opisan u toč. I. izreke prvostupanjske presude, kao i da se naloži tuženiku–protutužitelju napuštanje predmetnog poslovnog prostora i predaju u posjed istog tužiteljima–protutuženicima slobodnog od osoba i stvari (točka I. izreke);

- odbačena je kao nedopuštena protutužba u dijelu kojim se zahtijeva utvrđenje osnovanosti tražbine tuženika–protutužitelja prema prvotužitelju–protutuženiku kao tražbine drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 2.054.356,33 kn (točka II. izreke);

- odbačena je kao nedopuštena protutužba u dijelu kojim se od drugotužitelja–protutuženika zahtijeva isplata iznosa od 115.520,62 kn sa zateznim kamatama od 7. kolovoza 2003. do isplate (točka III. izreke);

- utvrđeno je da je opravdana predbilježba prava vlasništva koja je upisana u korist tuženika–protutužitelja na nekretnini prvotužitelja–protutuženika koja je predmet ovog postupka i da je tuženik–protutužitelj vlasnik opisane nekretnine, te je naloženo prvotužitelju–protutuženiku trpjeti upis prava vlasništva tuženika – protutuženika u zemljišnoj knjizi (točka IV. izreke);

- odbijen je protutužbeni zahtjev za opravdanje predbilježbe prava vlasništva upisane u korist tuženika–protutužitelja na opisanoj nekretnini o i trpljenje upisa prava vlasništva u zemljišnoj knjizi u odnosu na drugotužitelja (točka V. izreke),

- odlukom o troškovima postupka određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka VI. izreke).

 

Iz obrazloženja proizlazi da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen iz razloga što je utvrđeno da prvotužitelj-protutuženik (dalje: prvotužitelj) nije mogao jednostrano raskinuti ugovor o kupoprodaji nekretnine, budući da je tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) u cijelosti ispunio svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene isplatom snižene cijene koja, prema utvrđenju vještaka, odgovora vrijednosti predmetne nekretnine s nedostatkom u vidu nepostojanja građevinske i uporabne dozvole. Na temelju utvrđenja da drugotužitelj nije ugovorna strana u Ugovoru o kupoprodaji, niti je zemljišnoknjižni, a niti predmnijevani vlasnik predmetnog poslovnog prostora, nije nikada bio aktivno legitimiran zahtijevati utvrđenje da je predmetni Ugovor o kupoprodaji raskinut krivnjom tuženika, niti da tuženik isprazni predmetni poslovni prostor od osoba i stvari i preda ga drugotužitelju u posjed. S obzirom na utvrđenje da je tuženik zbog materijalnih nedostataka imao pravo na sniženje kupoprodajne cijene za kupljenu nekretninu, prvostupanjski sud ocjenjuje da je tuženik isplatom snižene cijene u cijelosti ispunio svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene i time opravdao upisanu predbilježbu prava vlasništva, pa je i prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika u dijelu kojim se zahtijeva utvrđenje da je predbilježba prava vlasništva koja je upisana u korist tuženika do isplate cjelokupne kupoprodajne cijene opravdana imajući u vidu da je temeljem čl. 121. st. 1. – 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09; dalje u tekstu: ZVDSP) predbilježba opravdanjem pretvorena u uknjižbu prava vlasništva s učinkom od upisa predbilježbe, slijedom čega je prvotužitelj dužan trpjeti upis prava vlasništva u korist tuženika u zemljišnoj knjizi. S obzirom na utvrđenje da je tuženik opravdanjem predbilježbe postao punopravnim vlasnikom predmetne nekretnine i s obzirom na nespornu činjenicu da se tuženik nalazi u posjedu nekretnine na temelju valjane pravne osnove (kupoprodajnog ugovora), odbijen je tužbeni zahtjev prvotužitelja za ispražnjenje predmetnog poslovnog prostora od osoba i stvari i predaju u posjed prvotužitelju. Sud je odbacio protutužbu radi utvrđenja osnovanosti tražbine tuženika prema I. tužitelju kao tražbine drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 2.054.356,33 kn na temelju čl. 179. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13., dalje u tekstu: SZ) budući da je zahtjev za utvrđenje osnovanosti osporene tražbine podnesen nakon proteka prekluzivnog roka od osam dana od zaprimanja rješenja stečajnog suda kojim je ta tražbina u stečaju osporena i kojim je tuženik upućen na pokretanje, odnosno, nastavak parnice. O troškovima postupka odlučeno je na temelju čl. 154. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

 

Prvotužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude pobijajući je u točkama I., IV. i VI. njezine izreke iz svih žalbenih razloga predviđenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku. U obrazloženju žalbe u bitnome osporava zaključke i pravna shvaćanja prvostupanjskog suda glede utvrđenih materijalnih nedostataka prodane nekretnine i prava koja tuženik ima na raspolaganju u vezi s utvrđenim nedostacima, kao što i tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva za opravdanje predbilježbe navodeći da sud u ovome predmetu nije odlučivao je li kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena, odnosno ima li tuženik pravo na sniženje cijene, pa je time tužbeni zahtjev prekoračen. Predlaže stoga ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da se presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Drugotužitelj je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki VI. izreke prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga predviđenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku. U bitnome navodi da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka kad je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove, budući da prilikom donošenja odluke nije uzeo u obzir iznimno veliku razliku vrijednosti predmeta spora iz tužbe i protutužbe, kao niti činjenicu da je u drugotužitelj uspio u dijelu bitno novčano vrednije protutužbe u cijelosti.

 

Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude pobijajući je u točkama II. i VI. njezine izreke iz svih žalbenih razloga predviđenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Tuženik u bitnome smatra nepravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik podneskom od 5. ožujka 2014. povukao protutužbeni zahtjev u odnosu na točku II. protutužbe navodeći da takav zaključak ne proizlazi iz tog podneska, kao što i smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da nema kontinuiteta vođenja parnice, budući da po ocjeni tuženika parnica nikad nije dovršena u odnosu na ovaj dio protutužbenog zahtjeva. Smatra stoga da je u tom dijelu pobijana presuda nejasna kao i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

Tuženik je podnio odgovor na žalbu drugotužitelja smatrajući ju neosnovanom, pa predlaže odbiti žalbu drugotužitelja kao neosnovanu.

 

Žalbe protiv odluke o glavnoj stvari nisu osnovane, dok su osnovane žalbe protiv odluke o troškovima postupka.

 

Pobijana presuda je ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje u tekstu: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Ocjena je ovog suda da u postupanju prvostupanjskog suda nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju žalitelji sadržajno u svojim žalbama ukazuju. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, pobijana presuda glede odluke o glavnoj stvari nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla valjano ispitati, niti su razlozi pobijane presude međusobno proturječni i nejasni, te presuda sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama.

 

U skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, izvedene dokaze prvostupanjski sud prosuđuje prema svom uvjerenju, a pobijana presuda sadrži uvjerljive i logične razloge o odlučnim činjenicama kojima se može provjeriti ima li takvo uvjerenje osnovu u provedenim dokazima u postupku.

 

Suprotno žalbenim navodima žalitelja, činjenično stanje odlučno za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu je pravilno i potpuno utvrđeno, te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i djelomičnim prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva.

 

U žalbenoj fazi postupka predmet spora po tužbenom zahtjevu jest utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji nekretnine raskinut krivnjom tuženika te ispražnjenje i predaja kupljenog poslovnog prostora u posjed tužiteljima, a po protutužbenom zahtjevu opravdanje predbilježbe prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru i utvrđenje osnovanosti tuženikove tražbine osporene u stečaju.

 

Među strankama je nesporno da su prvotužitelj i tuženik 2. travnja 1998. sklopili Ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u objektu Trgovački centar – Tržnica Sesvete, u Sesvetama, koji je kasnije preimenovan u M. centar, izgrađen na zk. č. …/… upisane u zk. ul. … k.o. S., broj prostora SK24 D3-L-188, površine 248,45 m2 (dalje u tekstu; poslovni prostor/nekretnina), za cijenu od 745.350,00 DEM plativo u 120 mjesečnih rata (dalje u tekstu: ugovor o kupoprodaji/ugovor).

 

Također je nesporno da je tuženik u posjedu navedene nekretnine koja mu je predana u posjed odmah po sklapanju ugovora o kupoprodaji kao i da je Ugovorom o ustupanju potraživanja od 1. prosinca 2003. prvotužitelj ustupio drugotužitelju eventualnu preostalu tražbinu za plaćanje kupoprodajne cijene, te da je tuženik 64., 65., 66. i 67. ratu platio drugotužitelju.

 

Nesporno je i da je prvotužitelj jednostrano raskinuo ugovor o kupoprodaji pisanom izjavom koja je tuženiku dostavljena 16. rujna 2005. zbog neispunjenja obveze isplate cjelokupne kupoprodajne cijene.

 

Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi utvrđenim;

- da je nekretnina na kojoj je izgrađen Trgovački centar M. (zk. č. …/… zgrada i dvorište u U. L. P. 3 k.o. S. N.) etažirana te da je poslovni prostor oznake L (lokal) 188, D3 na I. katu, površine 248,45 m2, koji je predmet Ugovora o kupoprodaji, upisan kao poseban etažni dio koji je povezan sa suvlasničkim dijelom, veličine 186,52/10000, cijele nekretnine, kao i da je etažiranje provedeno temeljem rješenja Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Z-2802/97, dakle, prije nego li je sklopljen predmetni ugovor o kupoprodaji;

              - da za Trgovački centar M. građevinska i uporabna dozvola nisu nikada izdane, niti da je prvotužitelj podnio zahtjev za njihovo izdavanje;

- da je Trgovački centar M. izgrađen u razdoblju od 20. lipnja 1991. do 1. listopada 2007. pa je prema tadašnjim propisima za upis u zemljišne knjige, a osobito za njegovo etažiranje i upis pojedinih poslovnih prostora u zemljišne knjige bilo potrebno priložiti uporabnu dozvolu koju je nadležno upravno tijelo izdavalo na temelju građevinske dozvole, a iznimno ih upisati bez uporabne dozvole, ali je ta činjenica trebala biti naznačena u teretovnici, a prema kasnijim propisima u posjedovnici zemljišnoknjižnog uloška;  - da je iz činjenice da su poslovni prostori u Trgovačkom centru M. bili etažirani bez zabilježbe da za građevinu nije priložena uporabna dozvola, svatko mogao, pa tako i tuženik, opravdano zaključiti da je trgovački centar izgrađen na temelju pravomoćne građevinske dozvole;

- da tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kupoprodaji nije znao niti je mogao znati da za trgovački centar u kojemu se nalazi kupljeni poslovni prostor nije izdana uporabna i građevinska dozvola, dok je ta činjenica bila poznata prodavatelju (prvotužitelju), a koju činjenicu kod sklapanja kupoprodajnog ugovora prvotužitelj nije priopćio tuženiku.

 

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, a koje utvrđenje u cijelosti prihvaća i ovaj sud jer ga žalitelj nije uspio dovesti u sumnju svojom žalbom, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da nepostojanje građevinske i uporabne dozvole predstavlja materijalni nedostatak ispunjenja, a s obzirom na to da taj nedostatak nije bio niti je mogao biti poznat tuženiku u trenutku sklapanja ugovora i da je prvotužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da je cijeli trgovački centar izgrađen bez uporabne i građevinske dozvole i tu činjenicu je zatajio tuženiku, tuženik se na temelju čl. 485. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje u tekstu: ZOO) ima pravo pozivati na svoja prava po osnovi materijalnih nedostataka kupljene stvari, pa tako i na pravo na sniženje cijene.

 

U tom slučaju cijena se snižava prema odnosu između vrijednosti stvari bez nedostatka i vrijednosti stvari s nedostatkom u vrijeme sklapanja ugovora (čl. 498. ZOO-a).

 

Na temelju provedenog vještačenja po vještaku građevinske struke M. A. K. utvrđeno je da je na dan sklapanja Ugovora o kupoprodaji tržišna vrijednost predmetnog poslovnog prostora s nedostatkom u vidu nepostojanja građevinske i uporabne dozvole iznosila 1.388.013,13 kn, a kako je nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Zdravka Brestovca, na koje niti jedna stranka nije imala prigovora, utvrđeno da je tuženik po osnovi kupoprodajne cijene ukupno platio 459.586,91 DEM ili 2.870.934,23 kn, utvrđeno je da je tuženik preplatio predmetni poslovni prostor za barem 1.482.921,10 kn, odnosno da je imao pravo na sniženje kupoprodajne cijene zbog materijalnog nedostatka barem u tom iznosu.

 

Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi prvotužitelja da sud u ovome predmetu nije odlučivao je li kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena, odnosno ima li tuženik pravo na sniženje cijene, budući da iz provedenog postupka proizlazi suprotno.

 

Polazeći od navedenih činjenica, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za jednostrani raskid ugovora zbog neispunjenja obveze u smislu čl. 124. ZOO-a, jer je tuženik plaćanjem iznosa od 2.870.934,23 kn u cijelosti ispunio svoju obvezu plaćanja kupoprodajne cijene (štoviše, čak je i preplaćena za iznos od 1.482.921,10 kn, kako to proizlazi iz provedenog vještačenja).

 

Slijedom navedenog, kako jednostrani raskid ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora izjavljen od strane prvotužitelja ne proizvodi pravne učinke jer je tuženik u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu isplate kupoprodajne cijene isplatom snižene cijene, tužitelji nemaju pravo na ispražnjenje i predaju u posjed tog poslovnog prostora kao posljedicu raskida ugovora sukladno čl. 132. ZOO-a (pravo na povrat onog što je dano na ime ispunjenja ugovora). Osobito to pravo ne pripada drugotužitelju budući da drugotužitelj na temelju cesije novčanog potraživanja nije stekao nikakvo pravo koje bi ga ovlašćivalo na predaju u posjed sporne nekretnine.

 

Slijedom navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji nekretnine raskinut krivnjom tuženika, kao i na predaju i ispražnjenje poslovnog prostora u posjed tužiteljima.

 

Nadalje, budući da je nesporno da je u zemljišnim knjigama u korist tuženika upisana predbilježba prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, te je određeno da će se predbilježba opravdati isplatom cjelokupne kupoprodajne cijene iz ugovora o kupoprodaji, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je tuženik isplatom snižene cijene koja odgovara vrijednosti nekretnine s nedostatkom u cijelosti ispunio svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene i time stekao uvjete za opravdanje upisane predbilježbe prava vlasništva.

 

Stoga je pravilnom primjenom čl. 121. ZVDSP-a kojim su propisani učinci predbilježbe i stjecanje prava vlasništva na temelju predbilježbe (opravdanjem je predbilježba prava vlasništva pretvorena u uknjižbu prava vlasništva i to od trenutka upisa predbilježbe), kao i čl. 61. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17) kojim je propisan postupak opravdanja predbilježbe, a sve s obzirom na činjenicu da tuženik ne raspolaže javnom ispravom podobnom za opravdanje predbilježbe, prihvaćen i protutužbeni zahtjev tuženika u dijelu kojim se zahtijeva utvrđenje da je predbilježba prava vlasništva opravdana i da je zbog toga prvotužitelj kao dužan trpjeti upis prava vlasništva tuženika u zemljišnoj knjizi.

 

Zbog iznesenih razloga neosnovano prvotužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva za opravdanje predbilježbe navodeći da sud u ovome predmetu nije odlučivao je li kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena, odnosno ima li tuženik pravo na sniženje cijene i da je time tužbeni zahtjev prekoračen, budući da iz provedenog postupka, kako je naprijed navedeno, proizlazi upravo suprotno.

 

Stoga se žalba provotužitelja ukazuje neosnovanom protiv odluke iz točke I. izreke prvostupanjske presude o odbijanju tužbenog zahtjeva.

 

Nadalje, pravilnom primjenom čl. 178. st. 1. i 6. SZ-a je odbačena protutužba u dijelu u kojem se zahtjeva utvrđenje osnovanosti tražbine tuženika prema prvotužitelju kao tražbine II. višeg isplatnog reda u iznosu od 2.054.356,33 kn s osnove povrata preplaćene kupoprodajne cijene, budući da je pravilno utvrđeno da je zbog proteka roka za podnošenje takve tužbe nastupila prekluzija prava.

 

Naime, nesporno je da je tuženik prije otvaranja stečajnog postupka nad I. tužiteljem podnio protutužbu koja je glasila na povrat (isplatu) cjelokupnog iznosa isplaćene kupoprodajne cijene uslijed jednostranog raskida ugovora o kupoprodaji, kao i na isplatu novčane vrijednosti onog što je uloženo od strane tuženika u predmetni poslovni prostor u ukupnom iznosu od 7.265.524,51 kn i da mu je to potraživanje osporeno u stečajnom postupku. Tuženik je zatim rješenjem stečajnog suca poslovni broj St-149/2006 od 19. prosinca 2007. upućen da u roku od osam dana od primitka tog rješenja pokrene, odnosno nastavi započetu parnicu u pogledu osporene tražbine, te je u zakonskom roku tuženik nastavio započetu parnicu po protutužbi.

 

Međutim, tuženik je prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda na ročištu održanom 5. ožujka 2014. predao podnesak sudu kojim izričito povlači tužbu u pogledu zahtjeva za isplatu novčanog potraživanja po osnovi povrata isplaćene kupoprodajne cijene i isplate uloženog u predmetni poslovni prostor, te je ostao isključivo kod eventualno kumuliranog zahtjeva postavljenog u podnesku predanom na ročištu od 6. prosinca 2013. u kojem je, između ostalog, sukladno rezultatima vještačenja, postavljen zahtjev za povrat preplaćene kupoprodajne cijene u iznosu od 357.047,89 kn koji je ponovno preinačen (povećan) u podnesku od 16. studenog 2016.

 

Budući da je nesporno da su prvo i drugo tužitelji izričito pristali na povlačenje tužbe u pogledu zahtjeva za isplatu novčanog potraživanja po osnovi povrata isplaćene kupoprodajne cijene i isplate uloženog u predmetni poslovni prostor, sukladno čl. 193. st. 9. ZPP-a je prestala teći parnica u pogledu tog potraživanja koje je jedino prijavljeno i osporeno u stečajnom postupku nad prvotužiteljem.

 

Stoga, a suprotno žalbenim navodima tuženika, nema identiteta između osporenog potraživanja u stečaju i potraživanja istaknutog u eventualno kumuliranom zahtjevu od 6. prosinca 2013. koji je preinačen u podnesku od 16. studenog 2016., pa kako potraživanje tužitelja u iznosu od 2.054.356,33 kn s osnove povrata preplaćene kupoprodajne cijene nije prijavljeno u stečaju, niti je s tim potraživanjem tuženik upućen na pokretanje parnice radi utvrđivanja osnovanosti osporene tražbine, a prema čl. 180. SZ-a utvrđenje tražbine u parnici se može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosu i u isplatnom redu kako je ono označeno u prijavi ili na ispitnom ročištu, u konkretnom slučaju je pravilno ocijenjena nedopuštenom protutužba glede osnovanosti tražbine tuženika prema prvotužitelju kao tražbine II. višeg isplatnog reda u iznosu od 2.054.356,33 kn.

 

Zbog iznesenih razloga se ukazuje neosnovanom žalba tuženika protiv pobijane presude u točki II. njezine izreke o odbačaju protutužbe kao nedopuštene.

 

Slijedom svega navedenog, budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi zbog kojih su žalbe protiv odluke o glavnoj stvari podnesene, kao ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbe prvotužitelja i tuženika su djelomično odbijene kao neosnovane, pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Međutim, žalbe prvotužitelja, drugotužitelja i tuženika protiv odluke o troškovima parničnog postupka kojom je na temelju čl. 154. st. 3. ZPP-a odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove su osnovane.

 

Odredbom čl. 154. st. 3. ZPP-a je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

 

Prema tome, pravna osnova iz čl. 154. st. 3. ZPP-a daje pravo jednoj stranci na naknadu punih troškova na teret protivne strane, dok ne daje pravo sudu da odluči da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Nadalje, u situaciji kad se vodi jedan postupak po tužbi i protutužbi s više stranaka, s različitim vrijednostima predmeta spora po tužbi i protutužbi, te sa različitim uspjehom stranaka u svakom od tih sporova kao u konkretnom slučaju, ne može se smatrati da su stranke podjednako uspjele u sporu i da je stoga opravdano odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka sukladno čl. 154. st. 2.
ZPP-a.

 

Budući da su zbog pogrešnog pravnog stajališta o podjednakom uspjehu u sporu svih parničnih stranaka izostali ikakvi razlozi o vrijednosti predmeta spora po tužbi i protutužbi (a koja vrijednost se, prema navodima žalbe i stanja spisa mijenjala tijekom postupka), opravdanim troškovima stranaka i njihovoj visini, o omjeru uspjehu stranaka u sporu zasebno po tužbi i protutužbi, za sada nije moguće valjano ispitati pobijanu odluku o troškovima parničnog postupka, čime je u odnosu na nju ostvarena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Stoga je na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti odluku o parničnim troškovima i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak radi donošenja nove odluke u skladu s danim uputama.

 

Zagreb, 28. siječnja 2021.

 

Predsjednik vijeća

Lidija Tomljenović