- 1 -              Poslovni broj: Usž-4450/20-2

Poslovni broj: Usž-4450/20-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Ante Galića, članova vijeća te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja B. O. d.o.o., O., kojeg zastupa opunomoćenica N. B., odvjetnica u V., protiv tuženika Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Z., radi povrata dijela godišnje naknade za uporabu javnih cesta, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 10 UsI-236/15-16 od 31. ožujka 2016., na sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2021.

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 10 UsI-236/15-16 od 31. ožujka 2016.

Obrazloženje

Presudom Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 10 UsI-236/15-16 od 31. ožujka 2016. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-340-01/15-01/03, urbroj: 530-08-1-15-2 od 3. veljače 2015. i rješenja Uprave za ceste V.- s. županije, klasa: 340-01/14-06/166, urbroj: 2188/1-06-02/05-14-2 od 16. prosinca 2014.

Tužitelj je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj navodi da je nesporno da je 9. prosinca 2014. prvostupanjskom tijelu podnio zahtjev za povrat neiskorištenog dijela cestarine koji se odnosi na 31 vozilo registrirano tijekom 2014. za koje je tužitelj uplatio godišnju naknadu za uporabu javnih cesta koja se plaća pri registraciji motornih vozila. Dodaje da je iz potvrde Županijske uprave za ceste V.-s. županije razvidno da je tužitelj za sva vozila uplatio naknadu koja je utvrđena na temelju Pravilnika o visini godišnje naknade za uporabu javnih cesta što se plaća pri registraciji motornih i priključnih vozila („Narodne novine“ 35/11. i 53/11.; dalje: Pravilnik o visini godišnje naknade).

Tužitelj ističe da su u 2014. na snazi bila dva pravilnika: Pravilnik o visini godišnje naknade i Pravilnik o naplati godišnje naknade za uporabu javnih cesta što se plaća pri registraciji motornih i priključnih vozila („Narodne novine“ 130/12.; dalje: Pravilnik o naplati godišnje naknade). Iz činjenice da se Županijska uprava za ceste poziva na Pravilnik o visini godišnje naknade proizlazi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Pravilnik o visini godišnje naknade, a kojim nije propisan rok za podnošenje zahtjeva za povrat.

Mišljenja je da rok propisan Pravilnikom o naplati godišnje naknade nije prekluzivan.

Predlaže da Visoki upravni sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev.

Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužitelja. Ističe da je Pravilnik o visini godišnje naknade donio ministar nadležan za promet sukladno ovlasti iz Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ 150/11.), dok je Pravilnik o naplati godišnje naknade donio ministar nadležan za financije sukladno ovlasti iz Zakona o cestama („Narodne novine“ 84/11., 22/13., 54/13., 148/13. i 92/14.). Dakle nije sporno da su oba pravilnika bila na snazi u isto vrijeme s obzirom da reguliraju različite stvari.

Predlaže da Visoki upravni sud odbije žalbu tužitelja.

Žalba nije osnovana.

Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

Uvidom u spis prvostupanjskog suda kao i obrazloženje presude razvidno je da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj 9. prosinca 2014. podnio zahtjev za povrat neiskorištenog dijela cestarine Upravi za ceste V.-s. županije za ukupno 31 odjavljeno vozilo. Rješenjem od 16. prosinca 2014. prvostupanjsko tijelo odbilo je zahtjev tužitelja uz obrazloženje da zahtjev nije podnesen u propisanom roku od 15 dana od dana odjave vozila. Rješenjem tuženika od 3. veljače 2015. poništeno je rješenje od 16. prosinca 2014. te je zahtjev tužitelja odbačen.

Visoki upravni sud prihvaća  utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer po ocjeni Suda, tužiteljevim žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu i utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku. Za napomenuti je da je među strankama nesporno da su predmetna vozila odjavljena 28. listopada 2014. (23 vozila ) odnosno 13. studenoga 2014. (8 vozila) kao i da je zahtjev za povrat podnesen 9. prosinca 2014.

Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, članak 2. stavke 1. i 3. te članak 6. stavke 1. i 2. Pravilnika o naplati godišnje naknade te je pravilno kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Člankom 6. stavcima 1. i 2. Pravilnika o naplati godišnje naknade propisano je da vlasnici motornih ili priključnih vozila koji odjave svoja vozila imaju pravo na povrat dijela plaćenog iznosa godišnje naknade razmjerno razdoblju u kojem je, računajući od dana odjave vozila, prestala uporaba javnih cesta te da vlasnik motornih i priključnih vozila može županijskoj upravi za ceste u roku od 15 dana podnijeti pisan zahtjev za povrat dijela plaćenog iznosa godišnje naknade.

Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 6. stavka 2. Pravilnika o naplati godišnje naknade te ocijenio da je tuženik pravilno odbacio zahtjev tužitelja budući je podnesen protekom roka od 15 dana.

Pravilno je prvostupanjski sud u konkretnoj situaciji primijenio Pravilnik o naplati godišnje naknade jer se njime utvrđuje način naplate, postupak uplate sredstava na račun županijske uprave za ceste, izdvajanje sredstava za ceste i vođenje evidencije i ovlast za provođenje kontrole nad postupkom naplate. Člankom 6. stavcima 1. i 2. Pravilnika o naplati godišnje naknade propisano je tko ima pravo na povrat dijela plaćenog iznosa, u kojem iznosu te kome i u kojem roku se zahtjev za povrat podnosi.

Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude odgovorio na sve navode tužitelja istaknute u tužbi, obrazlažući razloge zbog kojih ih smatra neosnovanim, a tužiteljevim žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud.

Slijedom navedenoga, prigovori istaknuti u žalbi su neosnovani i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, pogotovo budući da se radi o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s čijim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 73. stavka 1. ZUS-a, to je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Zagrebu 28. siječnja 2021.

                                                                                                                       Predsjednica vijeća

dr.sc. Sanja Otočan, v.r.