REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split
Pn 314/18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja pod 1)
A. M., O.: …, iz S., pod 2) V.
B., O.: …, iz S., pod 3) I. B.,
O.: …, iz S., pod 4) G. L., O.:
…, iz S., i pod 5) G. M., O.:
…, iz S., protiv tuženika pod 1) P. d.o.o. S., O.:
…, pod 2) E. O. d.d. Z., O.:
…., zastupanog po pun. iz odvj. društva G. i p. u S. i pod 3) C.
O. d.d. Z., O.: …, F. Z., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28. listopada 2020.
g. u odsutnosti uredno pozvanih tužitelja od 1) do 5) i prisutnosti pun. tuženika pod 1), 2) i 3),
dana 28. siječnja 2021. g.,
p r e s u d i o j e
I.Dužni su tuženici pod 1) P. d.o.o. S., O.: …, pod 2) E.
osiguranje d.d. Z., O.: …, i pod 3) C.O. d.d. Z., O.:
…, solidarno i u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima pod 1) A. M.,
O.: …, pod 2) V. B., O.: …, pod 3) I. B., pod 4)
G. L., O.: …, i pod 5) G. M., O.: …, iznos
od 1.340,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 9. ožujka 2001. g. do
isplate i to po stopi:
-od 18% godišnje u periodu od 9. ožujka 2001. g. do 30. lipnja 2002. g.,
-od 15% godišnje u periodu od 1. srpnja 2002. g. do 31. prosinca 2007. g.,
-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,
-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako
polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i
-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do isplate određuje prema prosječnoj kamatnoj
stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri
postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, za isplatu glavnice od 600,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
II.Svaka stranka snosi svoje troškove.
Obrazloženje
Tužiteljica V. M. ustala je tužbom pred ovim sudom dana 31. listopada 1997. g.
protiv tuženika pod 1) J. P. S., pod 2) E.O. d.d. M. i pod 3)
C.O. d.d. S., koja je evidentirana pod poslovnim brojem II P 1590/97, kojoj je
navela da se dana 17. svibnja 1997. g. u S. dogodila prometna nezgoda za vrijeme dok se
nalazila kao putnik u vozilu registarske oznake … u vlasništvu tuženika pod 1), koje je
vozilo obvezno osigurano kod tuženika pod 2) policom broj 0818039693. U prometnoj nezgodi
da je sudjelovalo i vozilo registarske oznake … marke Š. osigurano kod tuženika
pod 3). Svi tuženici da solidarno odgovaraju tužiteljici za naknadu štete jer su svi putnici u
javnom prijevozu obvezno osigurani od posljedica nesretnog slučaja. U prometnoj nezgodi
tužiteljica da je zadobila povrede: prijelom VIII. i IX. rebra te niz drugih povreda po glavi i tijelu
te je pretrpjela strah jakog intenziteta. Ovom prilikom tužiteljica da je uništila odjeću i obuću
koju je imala na sebi i bila joj je potrebna tuđa njega i pomoć. Tužiteljica je smatrala da joj s
naslova pretrpljenih fizičkih bolova pripada naknada u iznosu od 15.000,00 kn, s naslova straha
6.000,00 kn, s osnove uništene odjeće i obuće iznos od 1.000,00 kn te s naslova tuđe njege i
pomoći iznos od 2.000,00 kn, odnosno ukupno 24.000,00 kn. Stoga je predloženo donošenje
presude kojom će se tuženici od 1) do 3) obvezati solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 24.000,00
kn s pripadajućim kamatama.
U odgovoru na tužbu tuženici pod 1) i 2) predložili su pribaviti kazneni predmet nakon čega će se detaljnije očitovati.
Tuženik pod 3) je u odgovoru na tužbu osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva.
Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku dostavljenom u spis na ročištu od 7.
prosinca 2000. g. u kojem je tužiteljica radi pretrpljenih fizičkih bolova zatražila isplatu iznosa
od 15.000,00 kn, s naslova pretrpljenog straha iznos od 10.000,00 kn, po osnovi umanjenja
životne aktivnosti iznos od 20.000,00 kn, s naslova tuđe njege i pomoći iznos od 2.000,00 kn te s
osnova oštećene odjeće i obuće i izdataka vezanih za odlazak na liječničke kontrole i preglede
naknadu u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn, odnosno ukupno 48.000,00 kn s pripadajućim
kamatama.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom cjelokupne medicinske dokumentacije za
tužiteljicu V. M., zapisnika o očevidu od 17. svibnja 1997. g., izjave o tijeku nastanka
prometne nezgode s kopijom tahografa iz autobusa … te je izveden dokaz vještačenjem
po vještacima pulmologu dr. I. G. i neuropsihijatru dr. M. M..
Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod brojem II P 1593/97 od 9.
ožujka 2001. g. kojom je u djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice. Odlučujući o
žalbama tuženika pod 1), 2) i 3) drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-4284/04 od 27.
listopada 2004. g. ukinuo presudu u pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vratio ovom sudu na
ponovno suđenje. Predmet je dobio novi poslovni broj II P 1775/04.
Rješenjem broj II P 1775/04 od 16. travnja 2007. g. utvrđen je prekid postupka u ovoj
pravnoj stvari jer je sud provjerom navoda pun. tužiteljice utvrdio da je tužiteljica preminula.
Postupak je nastavljen rješenjem broj II P 1775/04 od 30. ožujka 2015. g. te su kao tužitelji od 1)
do 5) označeni nasljednici pok. tužiteljice V. M.: suprug A. M., unuke
V. i I. B., kćer G. L. i sin G. M..
Protiv rješenja o nastavku postupka žalbu je izjavio tuženik pod 1) te je drugostupanjski
sud rješenjem broj Gž-323/16 od 21. ožujka 2016. g. ukinuo pobijano rješenje u odnosu na
zahtjev za naknadu nematerijalne štete te predmet u tom dijelu vratio ovom sudu na ponovnu
odluku.
U nastavku postupka doneseno je rješenje broj II P 1775/04 od 8. travnja 2016. g. kojim se
utvrđuje da je u ovoj pravnoj stvari postupak po tužbi ranije tužiteljice V. M. radi
isplate iznosa od 26.000,00 kn s pripadajućim kamatama, a na ime nematerijalne štete,
obustavljen. Nakon pravomoćnosti rješenja o nastavku postupka u dijelu koji se odnosi na
naknadu materijalne štete predmet je dobio novi poslovni broj Pn 314/18.
U nastavku postupka sud je pregledao već izvedene dokaze te je pribavljen i pregledan predmet ovog suda broj I K 1119/97.
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Predmet ovog postupka, a nakon pravomoćnosti rješenja od 8. travnja 2016. g. o obustavi
postupka po tužbi ranije tužiteljice V. M. radi isplate iznosa od 26.000,00 kn s
pripadajućim kamatama, a na ime nematerijalne štete, ostao je zahtjev za naknadu materijalne
štete radi potrebe tuđe njege i pomoći u visini od 840,00 kn, za naknadu materijalne štete radi
uništene odjeće i obuće u visini od 500,00 kn te radi troškova liječenja u visini od 600,00 kn, sve
s pripadajućim kamatama, koji je postavila pravna prednica tužitelja u tužbi od 31. listopada
1997. g. (zahtjev za naknadu štete radi uništene odjeće i obuće i potrebe tuđe njege i pomoći) te u
podnesku predanom u spis na ročištu od 7. prosinca 2000. g. (zahtjev za naknadu štete radi
troškova liječenja).
Ne radi se o sporu male vrijednosti jer je u vrijeme podnošenja tužbe na snazi bio Zakon o
parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92 i 58/93) kojim je, u odredbi čl. 458. st. 1.
bilo propisano da su sporovi male vrijednosti oni sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na
potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000 hrvatskih dinara (50,00 kn).
S obzirom da je pravna prednica tužitelja štetu pretrpjela kao putnica u autobusu,
doživjevši prometnu nezgodu dana 17. svibnja 1997. g., a da je zahtjev za naknadu materijalne
štete radi toga što je bila izložena troškovima liječenja postavila tek u podnesku predanom u spis
na ročištu od 7. prosinca 2000. g., tuženik pod 3) istakao je prigovor zastare tog potraživanja i
općenito potraživanja naknade materijalne štete.
Zaista pravna prednica tužitelja u tužbi nije zatražila naknadu troškova liječenja već je po
prvi put takav zahtjev postavila u podnesku od 7. prosinca 2000. g. u kojem je navela da je imala
izdatke za odlazak na liječničke kontrole i preglede te je naknadu za taj vid štete zatražila u
paušalnom iznosu.
Nalazi o odlascima pravne prednice tužitelja na liječničke kontrole i preglede koji su
dostavljeni u spis odnose se na prijem pravne prednice tužitelja na H. kirurški prijem K.
S. 17. svibnja 1997. g. u kojem se preporuča kontrola za tri do četiri dana ili po potrebi i
ranije, radiološku pretragu od 17. svibnja 1997. g. te nalaz od 19. svibnja 1997. g. u kojem se
preporuča kontrola za tri do četiri dana.
Dakle, posljednja kontrola koja je propisana pravnoj prednici tužitelja i o kojoj nije
dostavila dokaz da je uopće obavljena, mogla se dogoditi najkasnije 23. svibnja 1997. g. pa su
svi troškovi kojima je bila izložena pravna prednica tužitelja radi odlazaka na liječničke preglede
i kontrole mogli nastati najkasnije tog dana. Od tog dana, nadalje, teče zastarni rok od tri godine
za naknadu štete iz odredbe čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj
53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 91/96, dalje ZOO) koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje
temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05,
41/08, 125/11 i 78/15). Prema ovoj odredbi potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za
tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
Stoga je prigovor zastare potraživanja za troškove koje je pravna prednica tužitelja imala
vezano uz liječenje, koji je istaknuo tuženik pod 3), u cijelosti osnovan jer su ti troškovi nastali
zasigurno prije 23. svibnja 1997. g. pa je zastara nastupila 23. svibnja 2000. g. To znači da je
tužbeni zahtjev bilo potrebno odbiti kao neosnovan u dijelu kojim su tužitelji od 1) do 5), kao
nasljednici pok. V. M., zatražili isplatu iznosa od 600,00 kn s pripadajućim kamatama
iz ovog osnova solidarno od tuženika pod 1), 2) i 3).
U odnosu na ostale vidove materijalne štete koji nisu u zastari, jer je tužba podnesena
unutar trogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a, treba navesti da je pravna
prednica tužitelja stradala kao putnica u autobusu i da se odgovornost tuženika od 1) do 3)
temelji na odredbi čl. 178. st. 4. ZOO-a. Prema ovoj odredbi za štetu što je pretrpe treće osobe
imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno. Tuženik pod 1) je vlasnik autobusa, tuženik pod 2)
osiguratelj autobusa, a tuženik pod 3) osiguratelj drugog vozila koje je sudjelovalo u prometnoj
nezgodi: vozila marke Škoda, što u postupku nije bilo sporno.
Budući da su tuženici osporili osnov odgovornosti drugostupanjski je sud u ukidnom
rješenju broj Gž-4284/04 od 27. listopada 2004. g. izrazio stajalište da se radi o primjeni odredbe
čl. 177. ZOO-a odnosno da je potrebno odgovoriti na pitanje da li je tužiteljica, odnosno sada
pravna prednica tužitelja, svojim postupanjem kritične prigode pridonijela nastanku štete te da je
radi odgovora na ovo pitanje potrebno izvesti dokaz pregledom kaznenog predmeta te
saslušanjem tužiteljice, što su tuženici pod 1) i 2) i predlagali u postupku koji je prethodio
donošenju ukinute prvostupanjske odluke. Prema odredbi čl. 177. st. 2. ZOO-a imalac stvari
oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće
osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
Sud je pribavio i pregledao kazneni predmet ovog suda I K 1119/97 koji se vodio protiv
okrivljenog D. A., vozača vozila Š. pick up, registarske oznake … koje je
sudjelovalo u nezgodi na način da je, prema optužnici, vršeći radnju prestrojavanja u desnu
prometnu traku, presjekao pravac kretanja gradskog autobusa pri čemu je došlo do bočnog
sudara između vozila uslijed čega je putnica u autobusu V. M. pala te zadobila
prijelom osmog i devetog rebra lijevo, koje su povrede teške naravi, s tim da je naknadno
vještačenjem po vještakinji sudske medicine M. D. G. utvrđeno da se radilo o
lakšim tjelesnim povredama. U spisu se nalazi i službena bilješka o saslušanju V. M.
koja je radnicima policije izjavila da je na autobusnoj postaji kod zgrade O. S. na
zapadnom dijelu ulice … ušla u autobus na liniji broj 10 na prednja vrata te je tu
stajala držeći se za rukohvat, da je u jednom trenutku autobus naglo zakočio zbog toga što je neki
automobil ušao ispred njega te je ona uslijed toga pala na stepenice kod prednjih vrata autobusa
te je kolima H. prevezena u bolnicu. Vozač autobusa I. Š. je u svom iskazu, koji je dao
policajcima i o čemu je sastavljena službena bilješka, potvrdio da je došlo do ulaska automobila
Š. pick up u njegovu traku radi čega je morao kočiti te je jedna gospođa koja je stajala kod
prednjih vrata do vozača, uslijed kočenja i sudara, pala na pod odnosno na stepenice autobusa. U
predmetu je doneseno rješenje broj I K 1119/97 od 15. lipnja 1998. g. kojim se protiv
okrivljenog D. A. obustavlja kazneni postupak jer se radi o kaznenom djelu iz čl. 156.
st. 3. KZRH koje je, stupanjem na snagu novog Kaznenog zakona, dekriminalizirano.
Iz pribavljenog kaznenog predmeta ne proizlazi da je pravna prednica tužitelja na bilo koji
način pridonijela nastanku štete radi čega je sud prigovor podijeljene odgovornosti odbio kao
neosnovan.
Prema navodima vještaka pulmologa dr. I. G. s ročišta od 7. studenog 2000. g.
pravna prednica tužitelja je u nezgodi zadobila prijelom zadnjeg traka lijevog osmog rebra s
dislokacijom u frakturnoj pukotini i prednjeg traka lijevog devetog rebra radi kojih ozljeda joj je
bila potrebna tuđa njega i pomoć u trajanju od tri sata dnevno u prva dva tjedna nakon nezgode te
još po dva sata dnevno slijedeća dva tjedna.
Kako je pravnoj prednici tužitelja bez svake sumnje bila potrebna tuđa njega i pomoć
opisanog trajanja trebalo je njenim nasljednicima dosuditi naknadu materijalne štete iz ovog
osnova. Prema stajalištu sudske prakse cijenu nemedicinske kućne pomoći potrebno je utvrditi
pribavljanjem podataka od osoba koje pružaju takvu vrstu pomoći trećima, primjerice od
ustanova koje pružaju nemedicinsku skrb osobama kojima je takva pomoć potrebna i to
ponajprije na području na kojem oštećenik živi.
Prema podacima D. za starije i nemoćne osobe L. cijena pružanja tuđe njege i pomoći nemedicinskog karaktera u kući u spornom razdoblju iznosila je 15,00 kn.
Dakle, pravnoj prednici tužitelja trebala je tuđa njega i pomoć u trajanju od ukupno 70 sati,
što uz cijenu sata od 15,00 kn iznosi 1.050,00 kn. Kako predmet spora za ovaj vid štete
predstavlja zahtjev za isplatu iznosa od 840,00 kn, ovaj je zahtjev u cijelosti osnovan.
Na ovaj iznos tužiteljima od 1) do 5), kao nasljednicima pok. V. M., bilo
potrebno dosuditi i zateznu kamatu propisanu zakonom koju je njihova pravna prednica zatražila
počevši od dana štetnog događaja do isplate. Međutim, prvostupanjskom je presudom broj II P
1593/97 od 9. ožujka 2001. g. pravnoj prednici tužitelja za ovaj vid štete bio dosuđen iznos od
840,00 kn na koji je priznata zatezna kamata koja teče od presuđenja do isplate, dok je za više
zatraženo, odnosno za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice teče od 17. svibnja
1997. g. do 9. ožujka 2001. g. tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te pravna prednica
tužitelja presudu nije pobijala u odbijajućem dijelu (jer uopće nije izjavila žalbu), što znači da je
u odbijajućem dijelu presuda ostala neizmijenjena odnosno postala pravomoćna. To znači da je
predmet ovog postupka za ovaj vid štete glavnica od 840,00 kn sa zateznom kamatom koja teče
od 9. ožujka 2001. g. do isplate, što tužiteljima od 1) do 5), kao nasljednicima pok. V.
M., u svakom slučaju pripada jer je radi potrebe tuđe njege i pomoći njihova pravna
prednica imala troškove kojima je bila izložena još u 1997. g. od kada joj je pripadalo pravo na
zateznu kamatu.
I konačno, za odlučiti je ostalo o materijalnoj šteti koju je pravna prednica tužitelja
zatražila zbog uništene odjeće i obuće u paušalnom iznosu od 500,00 kn. Sud je prihvatio navod
pravne prednice tužitelja da joj je radi udarca u prsište te prijeloma rebara i pada na tlo autobusa
uništen dio odjeće.
Sud je prilikom odluke o visini štete koju je iz ovog osnova pretrpjela pravna prednica
tužitelja primijenio odredbu čl. 223. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj
53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11,
25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) prema kojoj, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu
štete, na novčanu svotu ili zamjenjive stvari, ali se visina svote odnosno količina stvari ne može
utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema
slobodnoj ocjeni.
Odjevni predmeti koji su u nezgodi uništeni se stoga mogu procijeniti u ukupnom
paušalnom iznosu od 500,00 kn. Na ovaj iznos pravna prednica tužitelja je u tužbi zatražila
isplatu zatezne kamate počevši od dana štetnog događaja do isplate. Međutim, prvostupanjskom
je presudom broj II P 1593/97 od 9. ožujka 2001. g. pravnoj prednici tužitelja za ovaj vid štete
bio dosuđen iznos od 500,00 kn na koji je priznata zatezna kamata koja teče od presuđenja do
isplate, dok je za više zatraženo, odnosno za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos
glavnice teče od 17. svibnja 1997. g. do 9. ožujka 2001. g. tužbeni zahtjev odbijen kao
neosnovan. Kako pravna prednica tužitelja presudu nije pobijala u odbijajućem dijelu (jer uopće
nije izjavila žalbu), to znači da je u odbijajućem dijelu i za ovaj vid štete presuda ostala
neizmijenjena odnosno postala pravomoćna. To znači da je predmet ovog postupka za ovaj vid
štete glavnica od 500,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 9. ožujka 2001. g. do isplate, što
tužiteljima od 1) do 5), kao nasljednicima pok. V. M., u svakom slučaju pripada jer je
njihovoj pravnoj prednici zbog uništenih odjevnih predmeta kamata pripadala još od dana kada
su predmeti uništeni.
Iako to pravna prednica tužitelja (u podnesku predanom u spis na ročištu od 7. prosinca
2000. g. u kojem je postavljen konačni tužbeni zahtjev) ni njeni nasljednici-tužitelji od 1) do 5)
nisu izričito zatražili, jer je zatražena samo isplata zakonske zatezne kamate bez izražavanja
stope te kamate brojkom, sud je u izreci presude odredio stopu te kamate, u skladu s odredbom
čl. 186. st. 3. ZPP-a, smatrajući da se time ne prekoračuje granica zahtjeva tužitelja od 1) do 5).
Tako je u periodu od:
-11. rujna 1996. g. do 30. lipnja 2002. g. stopa zatezne kamate, a prema U. o visini stope zatezne kamate (NN br. 76/96) iznosila 18% godišnje,
-1. srpnja 2002. g. do 31. prosinca 2007. g. stopa zatezne kamate, a prema U. o visini
stope zatezne kamate (NN br. 72/02) i U. o visini stope zatezne kamate
(NN br. 153/04) iznosila 15% godišnje,
-1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g. stopa zatezne kamate, a prema O. o
diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB (NN br. 132/07) iznosila 14%
godišnje,
-1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g., a prema O. o diskontnoj (eskontnoj) stopi
HNB (NN br. 74/11) i odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim
odnosima (NN broj 35/05 i 41/08) stopa zatezne kamate iznosila 12 % godišnje s tim
da odredba ovog člana propisuje da se stopa zateznih kamatama određuje za svako polugodište
uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta,
koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,
-1. kolovoza 2015. g. pa nadalje, a prema odredbi čl. 29. st. 2. novog Zakona o obveznim
odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) stopa zatezne kamate iznosila 8,14
% godišnje s tim da odredba ovog člana propisuje da se stopa zateznih kamatama određuje za
svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Naime, u međuvremenu stupio na snagu novi ZOO, pa je trebalo primijeniti i odredbu čl.
29. st. 2. tog Zakona kojom je određena visina zatezne kamate.
Odluka o troškovima cijelog postupka (ukinuta rješenjem drugostupanjskog suda Gž-
4284/04 od 27. listopada 2004. g.) temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, budući da je sud
ocijenio da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa da ima
osnova za donošenje odluke o tome da svaka stranka snosi svoje troškove.
U Splitu, 28. siječnja 2021. g.
S U D A C :
SANDI PETRIČIĆ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom
sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno
obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog
dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno
obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena
danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).
