1              Broj 3 Pr-46/2018-76

 

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ČAKOVCU

Ruđera Boškovića 18

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

        P R E S U D A

 

              Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Nataši Miletić, u pravnoj stvari tužitelja N. L., iz V., K. …, OIB: …, zastupan po odvjetnicima iz OD K., H. i V. iz V., protiv tuženika M. d.o.o., N., L. …, OIB: …, zastupan po D. C., odvjetniku iz V., radi utvrđenja ništavim odluke o otkazu, nakon dovršene glavne i javne rasprave dana 15.12.2020. održane u prisutnosti punomoćnice tužitelja Ž. P., odvjetnice, direktora tuženika D. M. osobno i punomoćnika tuženika D. C., odvjetnika, dana 28. siječnja 2021., u prisutnosti direktora tuženika D. M., je objavio i,

 

presudio je:

 

A              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

 

1. "Utvrđuje se da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik M. d.o.o. N., L. …, OIB: …, dao tužitelju N. L. iz V., K. …, OIB: …, Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 15. svibnja 2018. uručene po Javnom bilježniku S. T. iz V., T. s. …, zapisnikom broj OU-119/2018-1 od 15. svibnja 2018.
2. Raskida se ugovor o radu sklopljen između tužitelja N. L. iz V., K. …, OIB: … i tuženika M. d.o.o. N., L. …, OIB: …, s danom 21.6.2018.g.
3. Nalaže se tuženiku M. d.o.o. N., L. …, OIB: …., da tužitelju N. L. iz V., K. …, OIB: … na ime naknade štete isplati iznos od 86.940,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje H. n. b. tekućom od dana podnošenja tužbe pa sve do isplate, sve u roku od 8 dana.
4. Nalaže se tuženiku M. d.o.o. N., L. …, OIB: …, da tužitelju N. L. iz V., K. …, OIB: … naknadi prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje H. n. b. tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, sve u roku od 8 dana."

 

B                    Tužitelj se obvezuje tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 20.950,00 kuna u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje:

 

Tužitelj  je podnio protiv tuženika tužbu radi utvrđenja ništavnim odluke o otkazu, u kojoj navodi:

- da je bio zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 27.03.2014. na poslovima radnog mjesta izvršnog direktora,

- da je dana 14.05.2018. tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a koja odluka je tužitelju dostavljena putem javnog bilježnika dana 15.5.2018.

- da je prije toga zaprimio obavijest o namjeri davanja izvanrednog otkaza ugovora o radu uz poziv na davanje pisane obrane, na koju obavijest se očitovao dopisom od 11.5.2018.,

- da mu se u obavijesti o namjeri otkazivanja ugovora o radu stavljalo na teret da je odbio predati ključeve poslodavcu od jednog od stanova izgrađenog u zgradi u V., J. K., da je odbio potpisati zapisnik o primopredaji ključeva, što mu je dostavio prijedlog ugovora o kupoprodaji stana sukladno ugovoru o kupoprodaji od 15.10.2015., a da nije postajao prijedlog korigiranja kupoprodajne cijene po ugovoru od 15.10.2015., smetanje posjeda i neovlašteno raspolaganje i korištenja imovinom poslodavca, da je neovlašteno uselio u stan poslodavca tj. on ili njegova kćer kao i da je neovlašteno i na svoju ruku izmijenio projektnu dokumentaciju za izgradnju stanova,

- da smatra da predmetne povrede koje mu se stavljaju na teret nisu teške povrede radne obveze,

- stavlja prigovor prekluzije prava na donošenje odluke o izvanrednom otkazu, obzirom na to da je tuženik još u siječnju 2018. sklopio kupoprodajni ugovor sa M. L., a kojom prilikom je istoj prodao i tavan, a koji ugovor je potpisao direktor tuženika, pa slijedom toga je za povredu radne obveze tuženik znao još od onda, te smatra da je protekao rok od 15 dana za donošenje odluke o otkazu,

- stavlja prigovor prekluzije i u odnosu na ostale povrede radne obveze,  jer je T. L. u zgradu uselila 2017. a zgrada je završena krajem 2016. te izvršen tehnički pregled i izdane sve potrebne dozvole, te nije točno da bi tuženik za eventualno povrede doznao u svibnju 2018., te da je odluka o otkazu posljedica traženja T. L. da joj ispuni ugovornu obvezu iz ugovora o kupoprodaji nekretnine od 15.10.2015., odnosno da joj isplati kupoprodajnu cijenu u cijelosti kao što je dogovoreno,

- navodi da je ključeve od prodanih stanova predavao kupcima, da je direktor bio u više navrata u zgradi te se uvjerio tko je u posjedu, ne osporava da nije želio potpisati zapisnik o primopredaji a to stoga što se nije slagao sa sadržajem zapisnika i htio je da se izmjeni određeni tekst te smatra da se tu ne radi o povredi radne obveze,

- navodi da je stan u predmetnoj zgradi pripao T. L. temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnine na ime dijela kupoprodajne cijene i  da je irelevantno koga će ista pustiti u stan, te je tužitelj izvršio primopredaju predmetnog stana te smatra da se ne radi o povredi radne obveze,

- navodi da nije dužan poslodavcu podnositi izvještaje o tome gdje stanuje, a osporava također da bi promijenio projektnu dokumentaciju vezanu za gradnju stambene zgrade u V., K. ….

 

Slijedom iznijetog traži da se utvrdi da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu, da se raskida ugovor o radu, te se tuženik obvezuje na isplatu naknade štete zbog sudskog raskida.

 

U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ponavlja navode iz samog otkaza ugovora o radu, smatra da je otkaz valjan, navodi da je sve poslove vezane za zgradu u kojoj se nalazi predmetni stan tuženik prepustio upravo tužitelju, i to ugovaranjem izvođača radova, nadzora i sve ostalo, navodi također da je upravo tužitelj u ime tuženika potpisivao zapisnike o primopredaji stanova sa kupcima kad se sastavio pisani kupoprodajni ugovor koji su potpisivali kupac i direktor tuženika, a ujedno kod primopredaje je tužitelj kupcima predavao i ključeve. Navodi da sa T. L. nije zaključio kupoprodaji ugovor radi kupovine stana a niti joj predao stan u posjed. Također navodi da je tuženik pri primopredaji ključeva 3.5.2018. posumnjao da je u stan uselio tužitelj, obzirom da je tužitelj odbio dozvoliti pregled tog stana u kojeg je uselila njegova kćer T., te je ubrzo nakon par dana a prije donošenja odluke o otkazu kćer direktora tuženika M. M. doznala putem stanara da u tom stanu već neko vrijeme živi tužitelj sa suprugom i mlađom kćeri. U odnosu na izmjene projektne dokumentacije također je tuženik navodio da je tužitelj izmijenio istu, međutim u tijeku postupka je sam ustvrdio da se to nije desilo (podnesak od 15.2.2019.g.)

 

U dokaznom postupku sud je ispitao tužitelja, direktora tuženika, svjedoke M. L., D. K., K. V., L. T., G. I., M. M., F. C., G. F., G. P., J. V., Z. J., D. C., proveo je građevinsko vještačenje po vještaku A. S., te je izvršio uvid u obavijest na listu 9-11, u obranu na listu 12, u zapisnik na listu 13-16, u odliku na listu 17-18, zahtjev za zaštitu prava na listu 19-21, odgovor  na zahtjev za zaštitu prava na listu 22-26, dopis na listu 27-28, tužbu na listu 29-32, izvadak iz zemljišne knjige na listu 33-39, dokumentaciju u kuverti na listu 61 i to ugovor o radu između parničnih stranaka zapisnika o primopredaji za G. F., ugovor o kupoprodaji za G. F., zapisnik o primopredaji za G. P.,  ugovor o kupoprodaji za G. P., zapisnik o primopredaji za L. d.o.o., ugovor o kupoprodaji za L. d.o.o, zapisnik o primopredaji za P. M., ugovor o  kupoprodaji za P. M., zapisnik o primopredaji za M. M. i ugovor o kupoprodaji, ugovor o kupoprodaji za P. V. i Z., zapisnik o primopredaji za J. Z., ugovor o kupoprodaji za J. Z., zapisnik o primopredaju M. L.i ugovor o kupoprodaji za M. L., zapisnik o primopredaji ključeva, tužba zbog smetanja posjeda od 24.5.2018., ugovor o kupnji izgrađene nekretnine iz 4 mj. 2018., uporabnu dozvolu, izvadak iz gruntovnice, račun za M. L., etažni elaborat I. P. K. d.o.o., u kaznenu prijavu na listu 70-84, u dopis na listu 85-86, zapisnik na listu 87, pravilnik o radu na listu 102-117, etažni elaborat na listu 118-152, uvid u dostavnicu  na listu 163 te 164, i 165, u platne liste na listu 166-169, u zapisnik na listu 170-172, te dokumentaciju sa lista 173-199, u spise Općinskog suda u Varaždinu Psp-10/2018 i P-276/2018, te je uz suglasnost stranaka pročitao iskaze iz spisa Psp-10/2018 J. Z., G. F., T. L., G. P., I. G., M. M., te iz spisa P-276/18 L. W., N. L., izvršio je uvid u izvadak iz obrtnog registra, uvid u tužbu od 20.6.2018. sa lista 201-216, u prijedlog na listu 217-220, u zapisnik na listu 254-256, zapisnik sa lista 257-259, u zaključak na listu 279-282, u podnesak na listu 283-286, dopis na listu 343-345, te dopis na listu 346-352, u kupoprodajni ugovor na listu 379-381, na rješenje na listu 382-383, rješenje na listu 384-386, u ugovor o darovanju na listu 404-405, rješenje za građenje na listu 406-415, rješenje na listu 416-417, u zapisnik na listu 418-423, u dopis na listu 424-428, ujedno se vrši uvid u preslike spisa OS u Varaždinu sa spisa P-276/18  i to odgovora na tužbu, zapisnik o 12.12.2018., zapisnik  od 10.06.2019. te preslike OS u Varaždinu Psp-10/18 i to uvid u tužbu, odgovor na tužbu, zapisnik od 25.10.2018. i zapisnik od 10.1.2019., zapisnik od 28.02.2019., te se izvršio uvid u original dostavnice o pošiljanju zahtjeva za zaštitu prava od strane tužitelja te u original primjene knjige punomoćnika tužitelja za 29.6.2018. , te preslike iz tih dokumenata sa lista 445-446.

 

Sud je odbio dokazne prijedloga tuženika vezano za ispitivanje svjedoka i dodatnim vještačenjem a vezano za dio otkaza ugovora o radu kojim se tužitelju stavlja na teret promjena projektne dokumentacije obzirom da su ti dokazi suvišni jer je taj dio odluke o otkazu nedokazan i kao takav neosnovan a što će biti pojašnjeno u nastavku presude. Kako je sud odbio dokazni prijedlog tuženika za dodatnim vještačenjem to se prigovori tužitelja vezani za taj prijedlog ukazuju nebitnim i kao takvim neosnovanim budući da do dodatnog vještačenja nije niti došlo.

 

Tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan.

 

Naime, u tijeku postupka tuženik na kojem je teret dokaza sukladno čl. 135. st. 3. Zakona o radu/14 je dokazao da je izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tužitelj dobio osnovan.

 

Naime, između stranaka nije sporno da je tužitelj bio kod tuženika zaposlen temeljem Ugovora o radu od 27.03.2014. na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu izvršnog direktora. Također nije sporno da je odluku o otkazu tužitelj primio 15.05.2018., da je uložio zahtjev za zaštitu prava 30.05.2018. na koji je tuženik odgovorio 15.06.2018., a nakon čega je tužitelj dana 29.6.2018. podnio tužbu sudu a slijedom čega su održani svi rokovi u vezi podignuća tužbe u ovom predmetu sukladno čl. 133. st. 2. Zakona o radu/14 koje određuje da se radnik dužan poslodavcu obratiti sa zahtjevom za zaštitu prava u radu od 15 dana od dana dostave odluke kojom su mu prava povrijeđena, dok je poslodavac u obvezi u roku od 15 dana od primitka zahtjeva za zaštitu prava odgovoriti radniku, a ukoliko ne odgovori radnik može u daljnjem roku od 15 dana tražiti sudsku zaštitu.

 

Temeljem čl. 116. Zakona o radu/14 poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od  15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Tužitelj stavlja prigovor prekluzije na donošenje odluke o otkazu, navodeći da je poslodavac već u siječnju 2018. znao za postojanje tavana u susjednom stanu svjedokinje L. M., a obzirom da se sa njom potpisao ugovor o kupoprodaji stana dok je predmet kupoprodaje bio i predmetni tavan, a također i da je znao da je kćer tužitelja uselila u stan, budući da je u niz navrata vršio pregled zgrade, međutim ti prigovori su neosnovani.

 

Naime, u otkazu ugovora o radu tuženik navodi da je za prvu povredu radne obveze neopravdanu nepredaju ključeva stana S14 u vlasništvu poslodavca i nalog da mu dozvoli izvršiti pregled stana tuženik doznao 3.5.2018. Između stranaka nije sporno da je tog dana tuženik tražio od tužitelja predaju ključeva neprodanih stanova, pa tako i stana S14 a o čemu je sastavljen i zapisnik o primopredaji ključeva od 3.5.2018. a kojem sastavu zapisnika su nazočili i tužitelj te direktor tuženika. U tom zapisniku je konstatirano da je tužitelj izjavio da je u stan uselila njegova kćer T. L. a iz kojeg razloga je odbio i dozvoliti pregled stana. Ujedno je konstatirano da se na poštanskom sandučiću nalazi naljepnica L.. Tužitelj je ujedno odbio potpisati zapisnik uz navod da se mora savjetovati sa odvjetnikom. Osim toga u tijeku postupka je tužitelj sam naveo da je tek. 3.5.2018.g. direktno rekao direktoru da je u stan uselila njegova kćer T.

 

Dakle, iz iznijetog nije sporno da je povreda radne obveze koja se tužitelju stavlja na teret otkazom počinjena 3.5.2018. kada je vršena primopredaja ključeva odnosno neuspjela primopredaja ključeva stana S14, a kako je odluka o otkazu donijeta 14.5.2018. sud utvrđuje da je odluka o otkazu u odnosu na tu povredu donijeta unutar zakonskog roka od 15 dana.

 

Što se tiče druge povrede i navoda tuženika da je tužitelj uselio u predmetni stan S14 bez dozvole i znanja poslodavca, a što je poslodavac otkrio 3.5.2018., tužitelj navodi da je prije svibnja 2018. tuženik znao da je kćer tužitelja uselila u stan, a da je znao i da je tužitelj uselio u stan, međutim iz iskaza samog tužitelja slijedi da je tek pri toj primopredaji ključeva neprodanih stanova 3.5.2018. direktno rekao direktoru da je njegova kćer T. uselila u stan, što znači da je tek onda direktoru rekao da je njegova kćer uselila u stan,  dok se nije izjašnjavao da je on uselio u taj stan, a također  navodi da smatra da nije trebao dodatan nalog direktora da njegova kćer useli u stan jer smatra da je stan prodan ugovorom od 15.10.2015.g.  pa joj je zato predao ključeve stana, dok iz navoda tuženika slijedi da je postojala sumnja da se sam tužitelj uselio u stan, jer nije htio dozvoliti pregled stana S14,  a nakon čega je kćer direktora tuženika razgovarala sa stanarima i doznala je da je tužitelj već prije oko Uskrsa te godine uselio u taj stan. Nadalje, iz iskaza direktora tuženika slijedi da je o tome doznao oko 1.5.2018. kad je njegova kćer provjeravala stanja plinomjera, vodomjera i ostalo, te se postavilo pitanje troškova vezano za stan S14, obzirom da su do onda postojali samo režijski troškovi, a tada se počela pokazivati potrošnja, dok je tužitelj na upit M. M. o troškovima tog stana izjavio da je to njegov stan, dok iz iskaza M. M.slijedi da  je to doznala svakako nakon 3.5.2018. nakon što tužitelj više nije imao ključeve neprodanih stanova što je doznala od stanara Z.i H., dok joj je sam tužitelj dana 2.5.2018.g. potvrdio da sporni troškovi pripadaju tom stanu a o čemu je obavijestila direktora tuženika a nakon čega je između njega i tužitelja nestalo povjerenja. Također iz iskaza svjedoka F., H. i Z. slijedi da su oni zamijetili da je tužitelj uselio u stan početkom odnosno oko Uskrsa 2018.(koji je općepoznato bio 1.4.2018.g.), a iz predmetnog se zaključuje da je tuženik doznao za useljenje tužitelja u stan S14 3.5.2018. ili nakon toga datuma, što nije presudno, jer je saznanje o tome svakako bilo prije donijete odluke o otkazu a koja je donijeta 14.5.2018. Prema tome i ta povreda radne obveze bi bila u zakonskom roku od 15 dana od saznanja. Tužitelj nije dokazao da bi tuženik znao za njegovo useljenje prije iznijetih datuma. Također nije točan navodi tužitelja da je direktor tuženika u predmetu Općinskog suda u Varaždinu Psp. 10/18 rekao da je tužitelj uselio u stan u 3 mjesecu 2018.g. jer to ne proizlazi iz tog predmeta. Navod tužitelja da je direktor tuženika eventualno prije vidio sandučić na kojem piše L. ne govori u prilog tome da je tuženik znao da je tužitelj uselio u stan jer je bilo nedvojbeno da će tužiteljeva kćer imati stan u toj zgradi pa nije bitna okolnost koji sandučić je i kada tužitelj odnosno njegova kćer odabrala. Ostali navodi tužitelja da je tuženik znao za njegovu useljenje su paušalni i ničim dokazani.

 

Tužitelj nije dokazao da se desilo drugačije. Tu valja navesti da se tužitelj poziva na dopis kojim T. poziva tuženika u vezi plaćanja troškova za USB ploče koje je platila njegova kćer, međutim takav dopis tužitelj nije priložio do završetka pripremnog postupka niti u ovom postupku a niti se taj dopis nalazi u predmetima OS Varaždin Psp 10/18 i P. 276/18 na koje se tužitelj poziva. Na ročištu 20.10.2020.g. tužitelj je naveo da se taj dopis ustvari nalazi u spisu OS Varaždin broj Psp-19/18 u koji stranke nisu zatražile uvid, pa taj dokaz nije u ovom predmetu niti izveden, dakle tužitelj se pozvao na pogrešan dopis.

 

Što se tiče treće povrede radne obveze u odluci o otkazu se navodi da je izmjenu projektne dokumentacije od strane tužitelja poslodavac otkrio 7.5.2018.

 

Prigovor prekluzije je neosnovan, obzirom na to da je tek nakon što je krajem travnja 2018. tužitelj dao direktoru tuženika ugovor u vezi sklapanja ugovora o prodaji stana S14 na potpis, i nakon što su izbile između njih nesuglasice u vezi toga, direktor tuženika poduzeo aktivnosti za utvrđenje kako to da stanu S14 pripada tavan koji nije bio predmet kupoprodaje po prvotnom ugovoru od 15.10.2015., a nakon čega je provjerom dokumentacije a sve nakon ovih aktivnosti vezano za primopredaju ključeva od neprodanih stanova (svjedok C. D.) direktor tuženika došao do zaključka da je projektna dokumentacija izmijenjena. Također se ne može prihvatiti navod tužitelja da je za promjenu projektne dokumentacije tuženik mogao znati još pri sklapanju ugovora sa M. L. kojoj je prema ugovoru također prodao tavanski prostor, a radi se o susjednim stanovima, obzirom na to da je ugovor sa M. L. jedan, a ugovor sa T. L. je drugi ugovor, dakle to su dva različita ugovor, a osim toga iz provedenog postupka se izvlači zaključak da je mnoge aktivnosti vezane za izgradnju cjelokupne građevine u kojoj se nalazi predmetni stan tuženik upravo prepustio tužitelju, a na zemljištu čije kćeri je i izgrađena ta zgrada, tako da je životno i logično navođenje direktora tuženika da je niz dokumentacije vezano za gradnju predmetne zgrade potpisivao bez dodatnih provjera, a osim toga nelogično je i neživotno da bi neki investitor prepustio bilo kojem kupcu, osim ako ima neki interes, neki dio zgrade bez naknade, a slijedom toga se može zaključiti da je direktor tuženika svakako trebao pozornije pročitati i ugovor sastavljen sa M. L., međutim ne postoje nikakve indicije koje ukazuju na to da je znao prije svibnja 2018. da je tužitelj izmijenio projektnu dokumentaciju zgrade u K. … u V..

 

Dakle sve tri povrede koje se tužitelju stavljaju na teret o njima je direktor tuženika imao saznanja unutra zakonskog roka od 15 dana a u kojem roku je i donio odluku o otkazu. 

 

Tužitelj nije dokazao da tome ne bi bilo tako, dakle ne postoji niti jedan personalni niti materijalni dokaz koji bi ukazivao da je tuženik odluku o otkazu donio van zakonskog roka pa je odluka o otkazu donijeta sukladno čl. 116. Zakona o radu.

 

Tužitelj u tužbi smatra da predmetne obveze ne predstavljaju teške povrede radne obveze. Međutim, taj zaključak je pogrešan.

 

Naime, u tijeku postupka je nesporno utvrđeno da su kćer tužitelja i tuženik sklopili kupoprodajni ugovor o 15.10.2015. temeljem kojeg je tuženik kupio nekretninu u vlasništvu kćeri tužitelja, a na kojoj nekretnini je i izgrađena predmetna zgrada u kojoj se sporni stan S14 nalazi, s time da je dio cijene trebao biti isplaćen i prijenosom stambenog prostora površine 133,50 m2 zajedno sa parkirnim/garažnim mjestom od 11 m2 u podzemnoj garaži i spremištem od 4,6 m2 u podzemnoj garaži, a to sve temeljem zasebnog kupoprodajnog ugovora koji će se sklopiti kad stan bude izgrađen.  Između stranaka nije sporno da takav naknadni ugovor još uvijek nije sklopljen te da je krajem 4. mjeseca 2018. tužitelj ponudio na sklapanje ugovor direktoru tuženika, a sa čijim sadržajem se direktor tuženika nije složio i onda je došlo do međusobnih sporova između tužitelja odnosno njegove kćeri i tuženika. Dakle ugovorom od 15.10.2015.g. stranke su preuzele obvezu sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nakon što on bude izgrađen. Također je u tijeku postupka nedvojbeno utvrđeno da tuženik nikad nije dao nalog niti odobrenje da se bilo tužitelj, bilo njegova kćer usele u predmetni stan, a što proizlazi i iz navoda same kćeri i tužitelja, odnosno ona iznosi pretpostavke da je direktor tuženika nešto znao, a i sam tužitelj navodi da je tek pri primopredaji ključeva 3.5.2018. direktoru rekao da je kćer uselila u taj stan. Tu se naglašava da ovaj sud neće ulaziti u pravna pitanja vezana za predmete koji se vode kod drugog suda, a odnosi se na smetanje posjeda i zaključenje ugovora o kupoprodaji stana. Predmet ovog postupka je radni odnos, odnosno odluka o tome da li je otkaz ugovora o radu valjan ili nije, a u tijeku ovog postupka iz iskaza samih stranaka a poglavito iz zapisnika o primopredaji od 3.5.2018. a što su potvrdile i same stranke te svjedoci G. I., D. C., M. M., F. C. slijedi da tužitelj nije predao ključeve stana S14, i nije dozvolio pregled stana, a sve to uz tvrdnju da je taj stan prodan već osnovnim ugovorom od 15.10.2015., međutim uzevši u obzir da je nedvojbeno da ugovor o kupoprodaji nije sklopljen sa T. L., a koja obveza je preuzeta ugovorom od 15.10.2015., da zapisnik o primopredaji tog stana T. L. nije napravljen, da iz izvatka iz gruntovnice slijedi da taj stan još uvijek stoji na tuženika, a i kraj činjenice da stranke vode postupak radi smetanja posjeda i sklapanja ugovora o kupoprodaji zaključuje se da tužitelj nije imao opravdanog razloga odbiti nalog poslodavca da mu preda ključeve stana S14 i da mu dozvoli pregled tog stana, jer taj stan je formalno pravno još uvijek u vlasništvu tuženika i stranke nisu razriješile sva sporna pitanja, a kako se dakle radi o imovini tuženika i o odnosu povjerenja između radnika i poslodavca, a u tijeku postupka je nedvojbeno između stranka da je tužitelj bio zadužen za predaju ključeva stanarima koji su kupili stanove, te za zaključenje zapisnika o primopredaji stanova, odbijanjem predaje ključeva predmetnog stana te nedozvoljavanjem pregleda tog stana, tužitelj je počinio težu povredu radne obveze čime je zasigurno izgubljeno povjerenje poslodavca u njega, a ista povreda se može podvesti i pod čl. 11.5. Pravilnika o radu tuženika,  iz kojeg slijedi da se osobito teškom povredom radne obveze smatra bezrazložno odbijanje naloga i uputa nadređenog, a u konkretnom slučaju se upravo o tome i radi. Još jednom se ponavlja da ovaj sud nije ovlašten ulaziti u pravna pitanja i činjenične ishode parnica vezanog za vlasništvo i za smetanje posjeda, već je bio dužan samo utvrditi da li je tužitelj učinio povrede radne obveze u odnosu na svog poslodavca.

 

Što se tiče druge povrede kao što je već i rečeno predmetno je tuženik doznao 3.5. ili nakon toga kada je uočena potrošnja za predmetni stan, osim tzv. paušala koji je postojao do tada, a kako iz iskaza ispitanih stanara zgrade(H., Z., F.) slijedi da su uočili tužitelja da je uselio u predmetnu zgradu početkom 2018. ili oko Uskrsa 2018., a što je M. M. utvrdila nakon što je uočila potrošnju na predmetnom stanu, dok joj je tužitelj potvrdio da ta potrošnja pripada tom stanu 2.5.2018.g. Pri tome nije od značaja da li je T. L. dozvolila tužitelju da stanuje u tom stanu, budući da dužnost ovog suda nije utvrđivanje vlasničkih niti posjedovnih pitanja, nego utvrđenje eventualne povrede radne obveze, a u tijeku postupka je nedvojbeno utvrđeno i iskazima stanara i iskazom samog tužitelja i kćeri T. da je uselio u predmetni stan, u vezi kojeg formalno pravni status još uvijek nije pravo razriješen, na koji način se zaključuje da je tužitelj uselio u stan poslodavca, bez njegovog znanja i dozvole, a čime je počinio težu povredu radne obveze, koja se objektivno može tako okarakterizirati,  a koje se također može podvesti pod čl. 11.st. 5. Pravilnika o radu  kao bezrazložno odbijanje izvršavanja naloga odnosno uputa nadređenog, budući da je logično i životno da se stanari u stan useljavaju nakon sklopljenog ugovora, te nakon zapisnika o primopredaji a što su mirnim putem ishodovali sa prodavateljem ili pak isto ostvarili u sudskom postupku, a što ovdje nije slučaj. Nedvojbeno je da je tužitelj u stan poslodavca uselio uz nerazjašnjena činjenična i pravna pitanja vezana za taj stan sa poslodavcem, a čime je definitivno izgubljeno povjerenje između poslodavca i njega.

 

Što se tiče treće povrede radne obveze koja se tužitelju stavlja na teret u tijeku postupka je sam tuženik ustvrdio da tužitelj nije izmijenio projektnu dokumentaciju, te je pokušao svoje navode korigirati na način da je tužitelj dao nalog da se tavani prenamijeni iz zajedničkih dijelova zgrade u privatne etaže, međutim ovaj sud može raspravljati samo o povredi koja je bila predmet odluke o otkazu, a to je izmjena projektne  dokumentacije,  kojom bi tavani bili izmijenjeni iz zajedničkih dijelova u privatne etaže, dok odlukom o otkazu nije tužitelju stavljeno na teret da je dao nalog da se to napravi već da je izmijenio projektnu dokumentaciju, a kako je sam tuženik u tijeku postupka utvrdio da tužitelj to nije napravio ta povreda radne obveze je neosnovana i nije dokazana, tim više što je predmetno potvrđeno i provedenim vještačenjem po vještaku A. S., koji je utvrdio da predmetni otvori prema tavanskim prostorima i stana S14 i stana S13 nisu bili predviđeni projektnom dokumentacijom, pa dakle nije došlo niti do izmjene te projektne dokumentacije, a također nije vidljivo po čijem nalogu su ti otvori izvedeni, te nema upisa nadzornog inženjera o nalogu izrade tih otvora prema tavanskom prostoru.

 

Sud ovdje neće ulaziti u detaljniju polemiku vezanu za tavanske otvore, obzirom na to da je sam tuženik ustvrdio da tu povredu tužitelj nije počinio na način kao što mu je stavljeno na teret(l. 160) , dok raspravljanje van okvira otkaza nije moguće, a budući da je ta povreda kao što je rečeno neosnovana, pa niti očitovanje stranaka niti iskazi svjedoka vezani za te povrede nisu od važnosti, a iskazi svjedoka M. L., D. K., K. V., J. V. se upravo odnose na te okolnosti.

 

Niti iz predmeta Općinskog suda u Varaždinu Psp 10/18 i P. 276/18 ne proizlazi bilo kakav zaključak protivan odluci ovog suda a niti je tim spisima tužitelj dokazao da je tuženik odluku o otkazu donio van zakonskog roka. Naime, ti predmeti se vode radi smetanja posjeda u vezi stana u koji je uselila kćer tužitelja te radi sklapanja ugovora o kupoprodaji istog stana.

 

Međutim, bez obzira na to što je posljednja povreda radne obveze (vezana za izmjenu projektne dokumentacije u vezi tavana) neosnovana, prethodne dvije povrede su dostatne težine da čine odluku o otkazu osnovanom, budući da je nedvojbeno utvrđeno da je bez dozvole i odobrenja poslodavca tužitelj uselio osobno u predmetni stan, a da nije dobio izričit nalog i odobrenje poslodavca za to,  a uz to je odbio predati upravo ključeve tog stana, a nije dozvolio niti pregled stana koji je u vlasništvu poslodavca.

 

Naime, izvanredni otkaz poslodavac može dati ako ima opravdani razlog za otkaz, zbog osobito teške povrede obveze iz radne obveze ili druge osobito važne činjenice, te da pri tome uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

U konkretnom slučaju tuženik je kao poslodavac dokazao da predmetne dvije okolnosti izuzev posljednje povrede, što je objašnjeno u gornjem dijelu, u ukupnosti predstavljaju osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, a radi čega se zaključuje da te okolnosti predstavljaju objektivni gubitak povjerenja u tužitelja, te ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je i bez obzira na te povrede radni odnos moguće nastaviti. Slijedom iznijetog su se ispunili svi uvjeti za izvanredni otkaz iz čl. 116. Zakona o radu budući da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz zbog osobito teške povrede ugovora o radu dok nastavak radnog odnosa nije moguć, s time da je nedvojbeno tužitelju dano pravo na iznašanje obrane u smislu  čl. 119. st. 2 Zakona o radu a na što je on i odgovorio svojom obranom od 11.5.2018.

 

Dakle, kako je otkaz ugovora o radu sud ocijenio osnovanim, to je odbio sve točke tužbenog zahtjeva kao neosnovane, dakle i za utvrđenjem otkaza nedopuštenim i zahtjev za sudskim raskidom, te zahtjev za naknadu štete.

 

Naime, neosnovan je zahtjev tužitelja za utvrđenjem sudskog raskida, obzirom na to da se predmetna odluka može donijeti samo ukoliko je sud utvrdio da je odluka o otkazu nezakonita, međutim kako takva odluka nije donijeta, to je neosnovan taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja. Naime, prema čl. 125. Zakona o radu ako sud utvrdi da je otkaz poslodavca nije dopušten a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos sud će za zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje 3 a najviše 8 ugovorenih mjesečnih plaća tog radnika ovisno o godinama staža, starosti i obvezama uzdržavanja radnika. Tu se navodi da između stranaka nisu sporni iznosi bruto plaće tužitelja prema dostavljenim isplatnim listama a koju je tužitelj ostvarivao neposredno prije donijete odluke o otkazu, tj. u 4, 3 i 2 /2018.g. u iznosu što daje prosječnu bruto plaću od 21.000,00 kn. Kako se tužitelj zaposlio u vlastitom obrtu naredni mjesec 21.6.2018.g. to bi u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva ima pravo na minimalni iznos naknade štete od 3 prosječne plaće kao što je u gornjem dijelu navedeno a budući da se zaposlio nakon 1 mjeseca dok ima 34 godine staža od toga 4 kod tuženika te obvezu uzdržavanja kćeri koja je polaznika 4 razreda srednje škole. Međutim kao što je rečeno to nije od važnosti budući da je sud utvrdio odluku o otkazu osnovanom.

 

Nalaz  i mišljenje vještaka je prihvaćen kao vjerodostojan jer se bazira na stručnom znanju i iskustvu a stranke na isti nisu niti imale prigovora dok su prihvaćeni i iskazi svjedoka te stranaka u dijelovima bitnim za presuđenje što je objašnjeno u ovoj presudi, ne prihvaća se iskaz tužitelja u dijelovima gdje on smatra svoje ponašanje opravdanim a budući da se drugačiji zaključak izvodi iz ostalih provedenih dokaza a što je pojašnjeno u presudi. Iskaz svjedoka iz predmeta Općinskog suda u Varaždinu P. 276/18 L. W. nije bitan za ovaj postupak obzirom da se odnosi na kredit koji je tužitelj uzeo u štedionici te nema veze sa otkazom ugovora o radu, dok su ostali svjedoci  iskazivali i u ovom predmetu suštinski isto a što se time predmeta ovog spora.

 

Odluka o trošku parničnog postupka se temelji na čl. 154. st. 1. ZPP.

 

Kako je tužitelj izgubio parnicu dužan je tuženiku prema VPS od 86.940 kn naknaditi trošak postupka koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kuna(Tbr.7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), zastupanje na ročištu dana 21.12.2018., 13.02.2019., 19.03.2019., 08.05.2019., 15.09.2020.g. i 20.10.2020.g. iznosu od 1.000,00 kuna po svakoj radnji (Tbr.9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), zastupanje na očevidu 13.06.2019., 04.10.2019.g. u iznosu od 1.000,00 kuna po svakoj radnji (Tbr.9.7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), sastav podneska od 23.01.2019., 14.02.2019., 18.02.2019., 02.04.2019.g. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), pripadajući pdv u iznosu od 3.250,00 kuna, trošak vještačenja u iznosu od 4.700,00 kuna

 

Sastav podneska od 19.03.2019. tuženiku nije priznat jer je preda na ročištu istog dana. Sastavak podneska od 03.06.2019. i 27.09.2019 se tuženiku se priznaju jer samo dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje. podnesak od 13.06.2019. u iznosu od 1.000,00 kuna. Također mu se ne priznaju sastavi podnesaka od 31.07.2019., 17.08.2020, 9.9.2020. i 15.10.2020.g. jer su mu već priznata 4 obrazložena podneska.

 

Ukupno osnovani trošak tuženika iznosi 20.950,00 kuna kojeg se obvezuje platiti tužitelj jer je izgubio parnicu.

 

Zbog navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

                                                        U Čakovcu, 28. siječnja 2021.

 

 

   Sutkinja:

 

Nataša Miletić

 

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tom obavijest:

1. pun. tužitelja OD K. i dr. iz V.,

2. pun. tuženika D. C.., odvjetnik iz V.