- 1 -              Rev 1943/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1943/2014-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. O. iz R., koju zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u R., protiv tuženika A. d.d. (ranije J. d.d.) iz Z., kojeg zastupa punomoćnik dr.sc. D. G., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5033/2011-2 od 12. lipnja 2013., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-5225/05 od 1. lipnja 2011., u sjednici održanoj 27. siječnja 2021.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se, u odnosu na pitanje pod 4. revizije, revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5033/2011-2 od 12. lipnja 2013. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-5225/05 od 1. lipnja 2011. te se predmet vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na pitanja pod 1., 2. i 3. revizije.

 

III. O troškovima postupka revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 110.000,00 kuna s pripadajućim kamatama (točka I. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvoga u visini isplate te odluci o troškovima postupka, dok je preinačena u dosuđujućem dijelu u odnosu na visinu stope zakonske zatezne kamate.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Osporava i odluku o troškovima postupka. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu na način da se tužiteljica odbije sa zahtjevom, odnosno podredno predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak i odluku. Traži trošak sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je u odnosu na pitanje pod 4. dopuštena i osnovana, dok je u odnosu na pitanja pod 1., 2. i 3. nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP), stranke koje ne mogu protiv pravomoćne drugostupanjske presude podnijeti redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. ZPP), mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja gore navedenih odredbi proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži tri elementa: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da su određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

U tom smislu u predmetnoj reviziji tuženik postavlja pitanja koja glase:

 

1. Je li kod odluke o zastari potraživanja naknade posredne nematerijalne štete s osnova naročito teškog invaliditeta iz čl. 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima/91 koju potražuje tužiteljica (majka) izravno oštećene (kćeri) relevantan trenutak kada je zadobivena ozljeda kod izravno oštećene izazvala posljedice koje su konačne i trajne i koje se ne mogu daljnjim liječenjem otkloniti, odnosno je li pravno relevantan trenutak onaj kada je utvrđeno da je nastao i postojao invaliditet zbog kojeg se zaključuje da isti predstavlja naročito teški invaliditet i kao takav postaje osnova za dosudu naknade štete iz čl. 201. st. 3. ZOO/91, a što proizlazi iz pravnog shvaćanja iznesenog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-695/07-2 od 27. svibnja 2008 godine?

 

2. Je li kod odluke o zastari potraživanja naknade posredne nematerijalne štete s osnova naročito teškog invaliditeta iz čl. 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima/91 koju potražuje tužiteljica (majka) izravno oštećene (kćeri) stav koji je iznesen u pobijanoj presudi u protivnosti s pravnim shvaćanjem koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske broj: Rev-695/07-2 od 27. svibnja 2008 godine prema kojemu je za početak tijeka zastare relevantan trenutak kada je zadobivena ozljeda kod izravno oštećene izazvala posljedice koje su konačne i trajne i koje se ne mogu daljnjim liječenjem otkloniti, odnosno je li pravno relevantan trenutak onaj kada je utvrđeno da je nastajao i postojao invaliditet zbog kojega se zaključuje da isti predstavlja naročito teški invaliditet i kao takav postaje osnova da dosudu naknade štete iz čl. 201. st. 3. ZOO/91 ili je pak relevantan trenutak za početak tijeka zastare vrijeme kada je u sudskom postupku provedeno vještačenje u kojem vještačenju se navodi kada je izravno oštećena osoba prihvatila svoje definitivno stanje bez obzira što je istim medicinskim vještačenjem utvrđeno da je to definitivno stanje nastupilo znatno ranije od trenutka kada je izravno oštećena prihvatila realnost nastupjelog invaliditeta?

 

3. Je li prilikom odlučivanja o žalbi tuženika drugostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 385. st. 2. i čl. 365., čl. 375. sve u svezi sa čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te je li pobijana drugostupanjska odluka u protivnosti sa pravnim shvaćanjem iskazanim u odluci Rev-x-1174/11-2 od 11.07.2012. i Rev-1073/1998-2 od 21. 12. 2001. sve iz razloga što se drugostupanjski sud uopće nije očitovao, odnosno propustio je iznijeti razloge i svoj stav u svojoj odluci u odnosu na konkretan prigovor i stajalište tuženika izneseno u žalbi s kojim je ukazivano da je stajalište činjenično utvrđenje suda prvoga stupnja su proturječna s izvedenim dokazima, odnosno konkretno nije se očitovao o konkretnim prigovorima i stajalištima tuženika s kojima je ukazivao da iz mišljenja medicinskih vještaka i iskaza same tužiteljice je vidljivo da je nastupila zastara potraživanja naknade štete jer je tužiteljica znala za postojanje i konačnost invaliditeta i manifestacija invaliditeta izravno oštećene osobe već tijekom 2001 godine, a najkasnije 25. 3. 2002. godine?

 

4. U slučaju postojanja više oštećenih osoba koji su podnijeli tužbe radi naknade štete je su li sudovi dužni kada tuženik (osiguratelj) istakne prigovor limita odgovornosti (čl. 85. Zakona o osiguranju) i navede da ukupna naknada štete svih oštećenih osoba premašuje obvezu tuženika društva za osiguranje iz čl. 80. st. 1. Zakona o osiguranju (limit odgovornosti), te na tu okolnost dostavi dokaze i predloži izvođenje dokaza financijskim vještačenjem dužni i obvezni odlučiti o ovom prigovoru i ocijeniti kolike su štete svih oštećenih osoba i postoje li razlozi da se prava oštećenika prema tuženiku (društvu za osiguranje) razmjerno smanje (čl. 80. st. 3. Zakona o osiguranju), a potom ako takvi razlozi postoje razmjerno smanjiti zatraženu naknadu štete te je li pravni stav iznesen u ovoj pobijanoj drugostupanjskoj odluci da istaknuti prigovor limita (ugroženosti iscrpljenja svote limita osigurateljnog pokrića) nije osnovan jer tuženik još nije isplatio naknade šteta oštećenima preko limita u protivnosti s pravnim shvaćanjima koje je već zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-529/10-2 od 15.09.2011., Rev-1030/07 od 09.01.2011., Rev-1083/05-2 od 13.07.2006., Rev-448/06 od 18.5. 2006., Rev-876/1997-2 od 24. 10. 2000. i Rev-331/1997-2 od 26.9.2000.?

 

U odnosu na pitanja pod 1. i 2. revidentu valja prvenstveno ukazati da je pitanje zastare činjenično pravno pitanje i ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Osim toga, pravno shvaćanje na koje ukazuje u reviziji ne može se bezuvjetno usporediti s pravnim shvaćanjem izraženim u pobijanoj odluci jer je u ovom slučaju dolazilo do pogoršanja zdravstvenog stanja izravno oštećene osobe. Stoga ova pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Stoga je u odnosu na ta pitanja valjalo odlučiti temeljem odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP-a kao u točki II. izreke.

 

Pitanje pod 3. nije odlučno jer je s obzirom na pitanje pod 4. ukinuta pobijana presuda.

 

U pravu je revident kada ukazuje na različitost pravnih shvaćanja izraženih u navedenim odlukama, a u odnosu na pitanje pod 4.

 

Naime, u pobijanoj je odluci izraženo pravno shvaćanje prema kojem tuženik nije dokazao da bi bio iscrpljen limit osiguranja jer da nije isplaćena šteta preko limita od 1.000,000 kuna.

 

Nije sporno da se povodom utuženog štetnog događaja vodi još nekoliko parničnih postupaka koji nisu završeni u vrijeme kada je odlučivano o isplati naknade tužiteljici.

 

Prema odredbi čl. 80. st. 3. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj 9/94, dalje: ZO) ako ima više oštećenih osoba, a ukupna naknada premašuje iznos iz st. 1. istoga članka, prava oštećenih prema društvu za osiguranje razmjerno se smanjuje. Pri tome nije od utjecaja što o zahtjevima ostalih oštećenika nije donesena pravomoćna sudska odluka niti koji iznosi su do sada isplaćeni (tako primjerice ovaj sud u odlukama Rev-529/10-2 od 15. rujna 2011., Rev-1030/07 od 9. siječnja 2011., Rev-1083/05-2 od 13. srpnja 2006., Rev-x-21/15-2 od 10. ožujka 2015.).

 

Naime, u tim je odlukama revizijski sud izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada iz istog štetnog događaja ima više oštećenih osoba, a ukupna naknada premašuje iznos osigurateljnog pokrića, sudovi su dužni ocijeniti postoje li razlozi da se prava oštećenika prema društvu za osiguranje razmjerno smanje, pri čemu nije odlučno što o zahtjevima ostalih oštećenika još nije donesena pravomoćna sudska odluka.

 

Dakle pobijana odluka drugostupanjskog suda u odnosu na istaknuti prigovor limita utemeljena je na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem ovoga suda.

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično je stanje ostalo nepotpuno utvrđeno pa nije bilo uvjeta za preinačenje nižestupanjskih presuda.

 

Stoga je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke.

 

U ponovljenom suđenju prvostupanjski će sud utvrditi iznos naknade štete koju svi oštećenici iz predmetnog događaja potražuju od tuženika i koji iznos ovima pripada te s tim u svezi ocijeniti osnovanost prigovora ograničene svote u smislu odredbe čl. 85. st. 3. ZO-a.

 

O troškovima postupka odlučeno je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 27. siječnja 2021.