Poslovni broj: 78 Pž-5189/2019-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-5189/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja C. H. d.o.o., OIB …, Z., P. H. 2, kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika L. R. E. d.o.o., OIB …, Z., B. 14, kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik iz Z. odvjetničkog ureda Z. B., D. B. i Z. G. u Z., radi isplate iznosa od 154.191,80 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3559/2017-16 od 1. srpnja 2019., 27. siječnja 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3559/2017-16 od 1. srpnja 2019.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3559/2017-16 od 1. srpnja 2019. ukinut je platni nalog i odbijen tužbeni zahtjev (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 20.642,00 kn (točka II. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je, nakon provedenog postupka, utvrdio da stranke nisu sklopile pisani ugovor o zakupu poslovnog prostora u pisanom obliku, kako to propisuje čl. 4. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novineˮ broj 125/11 i 64/15; dalje: ZZKPP), a ugovor sklopljen protivno toj odredbi bio bi ništetan. Nadalje, kako tužitelj nije niti vlasnik navedenog prostora, nema pravo niti na naknadu koristi koju je tuženik imao od upotrebe prostora prema odredbi čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novineˮ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO), zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a tužitelju naloženo platiti tuženiku trošak parničnog postupka.

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog, bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra kako se prvostupanjska presuda ne može ispitati, jer sud nije naveo koje je činjenice utvrdio iz iskaza svjedoka, pa tako nije utvrdio pitanje postojanja usmenog ugovora o zakupu, poštivanja tog ugovora, potraživanje drugih troškova, postojanje naknade štete i drugo. Ukazuje kako je tuženik koristio prostor četiri mjeseca, pa je na taj    način stekao bez osnove iznos koji bi trebao platiti za zakupninu, prema čl. 1111. ZOO-a, a tužitelj je pretrpio i štetu u vidu izmakle koristi, a ispostavljeni se račun odnosi i na druge vidove usluga koje je tuženik koristio. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, odnosno istu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 44. st. 2. i 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Tužitelj u svojoj žalbi navodi kako smatra da prvostupanjski sud nije utvrdio pitanje postojanja usmenog ugovora o zakupu, poštivanja tog ugovora, potraživanje drugih troškova, postojanje naknade štete kao niti stjecanja bez osnove na strani tuženika.

U odnosu na žalbene navode valja ukazati kako se prvostupanjski sud pravilno poziva na odredbu čl. 4. ZZKPP-a, jer je tom odredbom izričito propisano kako ugovor o zakupu mora biti sklopljen u pisanom obliku (čl. 4. st. 3. ZZKPP), te da je svaki ugovor sklopljen protivno toj odredbi ništetan (čl. 4. st. 4. ZZKPP).

Stoga tužitelj, čak i kada bi se prihvatila njegova tvrdnja o postojanju usmenog ugovora o najmu, temeljem takvog ništetnog ugovora ne bi imao pravo na naknadu najamnine ili troškova najma.

Što se tiče pitanja stjecanja bez osnove i naknade štete, prvostupanjski sud ukazuje kako pravo na takvu naknadu može polagati samo vlasnik nekretnine, što tužitelj nesporno nije. Činjenica kako se pri tome prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbu čl. 1120. ZOO-a ne utječe napravilnost samog zaključka o nepostojanju prava tužitelja.

Naime, pravo na naknadu štete odnosno naknadu koristi koju je netko stekao uslijed upotrebe tuđe stvari (stjecanje bez osnove), prema čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06 i 141/06; dalje: ZVSP) pripada vlasniku stvari, ako je stvar čitava i vraćanje stvari moguće. Tek u slučaju da vraćanje te i takve stvari više ne bi bilo moguće, valjalo bi primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO-a prema kojoj to pravo također ima samo vlasnik stvari.

S obzirom na to da nije sporno da je stvar (nekretnina) ostala čitava i vraćena, na takvu bi naknadu pravo mogao polagati samo vlasnik nekretnine. Dakle, i pravilnom primjenom odredbi materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tom pitanju.

U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne    novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a, tužiteljeva je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

Zagreb, 27. siječnja 2021.

Sudac

Mladen Šimundić