1              Poslovni broj: 1 UsI-1596/2019-15

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 1 UsI-1596/2019-15

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja V. Š. iz V., ..., kojeg zastupa opunomoćenik D. Č., odvjetnik u P., ..., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi određivanja naknade za izvlašteno zemljište, 27. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.              Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske (sada: Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-04/19-01/336, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-20-03 od 3. veljače 2020.

 

              II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko pravne poslove, Ispostave Poreč, KLASA: UP/I-943-04/19-01/99, URBROJ: 2163-03-11-02/14-19-1 od 19. srpnja 2019. odbačen je zahtjev tužitelja za određivanje naknade za oduzeto zemljište oznake k.č. ... k.o. B., u površini od  2.828 m2, preko kojeg je izgrađen dio trase državne ceste - autoputa „Istarski Y“, zbog stvarne nenadležnosti. U obrazloženju rješenja prvostupanjsko tijelo u bitnome navodi da u slučaju da vlasnik nekretnine na kojoj je izgrađena cesta nije ostvario naknadu u skladu s propisima, svoje pravo može ostvariti u parničnom postupku pred redovnim sudom sukladno općim odredbama čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV), pa da stoga nije bilo pretpostavki za vođenje ovog postupka jer se postupak izvlaštenja može voditi samo u slučaju ako bi korisnik izvlaštenja podnio zahtjev za izvlaštenje.

 

              Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-943-04/19-01/336, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-20-03 od 3. veljače 2020. odbijena kao neosnovana, u bitnome, s istim stavom kao i prvostupanjsko tijelo.

 

              Tužitelj je protiv tuženika najprije podnio tužbu radi šutnje uprave iz razloga što tuženik nije u zakonom propisanom roku odlučio o njegovoj žalbi, a kako je tuženik u tijeku spora donio rješenje kojim je odlučio o njegovoj žalbi to je tužitelj izmijenio tužbeni zahtjev na način da osporava zakonitost tog drugostupanjskog rješenja tuženika kojim je odlučeno o njegovoj žalbi na način da je odbijena.

 

Tužitelj u sporu u bitnome navodi kako se za predmetno zemljište nije proveo postupak izvlaštenja, ali da su za njega nastupili isti učinci kao da je za to zemljište proveden postupak izvlaštenje jer je ta njegova nekretnina ex lege – na osnovu odredbe čl. 131. st. 1. i 2. u svezi s čl. 101. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, dalje: ZC) postala javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske na kojoj fizička osoba više ne može imati pravo vlasništva. Navodi da mu za taj dio zemljišta nikada nije određena i isplaćena naknada pa da stoga smatra da je ovlašten sukladno odredbama čl. 33. st. 2. i čl. 170. ZV pokrenuti postupak pred nadležnim upravnim tijelom za određivanje naknade, a s obzirom da mu je vlasništvo prestalo na osnovu zakona. Pritom ističe da ne tvrdi da je ZC protuustavan, nego da traži naknadu prema odredbama ZV o pravima vlasnika kojima je vlasništvo prestalo ex lege, a u skladu s pravnim mišljenjem o primjeni odredaba ZV koje je Visoki upravni sud Republike Hrvatske izrazio u presudi poslovni broj Usž-1986/16-2 od 6. listopada 2016. iz predmeta određivanja naknade na temelju istih odredbi ZV za zemljište koje je proglašeno pomorskim dobrom. Poziva se i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-6325/2011  i dr. od 7. veljače 217. te posebice citira dio u kojem taj Sud navodi: „Riječ je, dakle, o stjecanju prava vlasništva na temelju samog zakona (ex lege) na dobrima koja su od interesa za Republiku Hrvatsku…“, te zaključuje da Ustavni sud Republike Hrvatske govori o oduzimanju vlasništva ex lege, a čl. 50. Ustava je propisano da je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Pojašnjava da je Ustavni sud Republike Hrvatske ustanovio da ZC nije protuustavan, jer i ne mora sadržavati odredbe o naknadi bivšem vlasniku, ali da u t. 28. svoje odluke upućuje da u slučajevima kada vlasniku nije plaćena naknada, ona mu mora biti plaćena primjenom čl. 33. ZV. Stoga navodi da se i poziva na odredbu čl. 33. i čl. 170. ZV, koje nisu pravno-tehničke naravi kao odredbe ZC, nego se njima razrađuje pravo bivšeg vlasnika na naknadu kod prestanka vlasništva ex lege, koje pravo je predviđeno čl. 50. Ustava RH. Stoga smatra da tuženik nije u pravu kada tvrdi da on ima pravo na naknadu koja bi se određivala na neki drugi način, već smatra da ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju. Predlaže da Sud nakon provedenog postupka poništi osporavano rješenje tuženika i da mu se naknadi trošak ovog spora.

 

              Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

U tijeku spora održana je rasprava dana 19. siječnja 2021. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupio je tužitelj osobno uz svog opunomoćenika, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika koji je uredno pozvan. Rasprava je na temelju odredbe čl. 37. st. 3. ZUS u svezi s čl. 39. st. 2. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

 

Među strankama je sporno, je li za predmetno zemljište koje je na temelju čl. 124. ZC u zemljišnim knjigama upisano kao cesta - javno dobro u općoj uporabi, trebalo odrediti naknadu za izvlaštenje u upravnom postupku pred tijelom nadležnim za provedbu postupaka izvlaštenja prema odredbama ZV o pravima vlasnika kojemu je vlasništvo prestalo ex lege.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu.

 

Sud je odbio u sporu provesti dokaze koje je predložio tužitelj i to da se provede dokaz vještačenjem po vještaku geodetske struke na okolnost da je preko tužiteljeve nekretnine prošla cesta i vještačenje radi utvrđivanja tržišne vrijednosti zemljišta koje je prestalo biti vlasništvom tužitelja iz razloga što u sporu odlučne činjenice nisu sporne, već samo primjena prava, što će se nastavno obrazložiti.

             

              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

Prema odredbi čl. 124. st. 1. ZC propisano je da javne ceste izgrađene do dana stupanja na snagu Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11) koje nisu evidentirane u katastru ili nije evidentirano njihovo stvarno stanje, evidentiraju se u katastru na temelju odluke iz čl. 7. st. 2. tog Zakona, geodetskog elaborata izvedenog stanja javne ceste i rješenja nadležnog zemljišnoknjižnog suda o provedbi prijavnog lista. U st. 2. istog članka propisano je da će se javne ceste iz st. 1. tog članka upisat u zemljišnu knjigu kao javno dobro u općoj uporabi, kao neotuđivo vlasništvo Republike Hrvatske uz upis pravne osobe koja upravlja javnom cestom, bez obzira na postojeće upise u zemljišnoj knjizi.

 

Odredbom čl. 33. st. 1. ZV, na koju se poziva tužitelj, propisano je da pravo vlasništva može u interesu Republike Hrvatske biti zakonom oduzeto (potpuno izvlaštenje) ili ograničeno osnivanjem za drugoga nekoga prava glede vlasnikove stvari (nepotpuno izvlaštenje), u kojem slučaju vlasnik ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju. U st. 2. istog članka propisano je da bude li zakonom nekoj vrsti stvari oduzeta sposobnost da bude objekt prava vlasništva, to za dotadašnje vlasnike takvih stvari proizvodi jednake pravne učinke kao da je glede tih stvari provedeno potpuno izvlaštenje.

 

Nadalje, odredbom čl. 170. ZV, na koju se također poziva tužitelj, propisano je da pravo vlasništva prestaje zakonskom odredbom po kojoj stvar koja je bila predmetom prava vlasništva više to ne može biti, u kojem slučaju za dotadašnjeg vlasnika nastupaju pravni učinci kao da je glede te stvari provedeno potpuno izvlaštenje.

 

O pitanju određivanja naknade na temelju citiranih odredbi ZV, za nekretnine koje su uknjižene kao javne odnosno nerazvrstane ceste na temelju citiranih odredbi ZC, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj: U-I/6326/2011 i dr. od 7. veljače 2017. i U-I/276/2015 i dr. od 25. travnja 2017.  naveo je slijedeće:

 

„Očito je i zakonodavac, polazeći od navedene činjenice, zauzeo stajalište da - u onom dijelu u kojem ZoCest//84/11-92/14 predstavlja zakonsko uređenje načina katastarskog i zemljišnoknjižnog evidentiranja stvarnog stanja nekretnina koje su u naravi postojeće ceste u općoj uporabi - taj zakon ne zahtijeva da u njemu bude propisan i neki posebni oblik stvarnopravne i/ili obveznopravne zaštite bivših vlasnika tih nekretnina. Drugim riječima, zakonodavac je pošao od činjenice da namjeravano usklađivanje zemljišnoknjižnog i faktičnog stanja takvih nekretnina, načelno, ne otvara ni pitanje vlasništva, ni pitanje naknada za oduzeto vlasništvo, jer su ta pitanja, u pravilu, već riješena. Istodobno pojedinim bivšim vlasnicima - ako ovi smatraju da su oštećeni u svojim pravima - nije uskraćena mogućnost postavljati zahtjeve obveznopravne prirode. Oni mogu potraživati eventualno neisplaćenu naknadu za zemljište koje im je oduzeto te u tu svrhu pokrenuti parnične postupke pred nadležnim sudovima, na temelju općih propisa.“

…

„Kako je razvidno, u pravnom poretku Republike Hrvatske osigurana je provedba odgovarajućih postupaka, i to kada je riječ o postojećim cestama: parničnog postupka u slučajevima u kojima postoji obveznopravni spor oko neisplaćene naknade za ranije izvlaštene nekretnine (članak 33. ZV-a);“

 

Isto tako, iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1973/14-3 od 12. travnja 2016. proizlazi pravno shvaćanje da stupanjem na snagu ZC nisu nastupili pravni učinci koji su izjednačeni s učincima provedenog postupka izvlaštenja, već je za pitanje osnovanosti zahtjeva za naknadu za nekretnine upisane u zemljišne knjige kao cesta na temelju citiranih odredbi ZC nadležan redovni sud, koji o tom pitanju odlučuje kao odštetnom zahtjevu zbog nezakonitog oduzimanje zemljišta.

 

Dakle, sukladno citiranim pravnim shvaćanjima Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, za pitanje naknade za zemljište koje je uknjiženo u zemljišnim knjigama kao cesta na temelju citirane odredbe ZC nadležan je redovan sud, a ne upravno tijelo u postupku izvlaštenja, kao što su pravilno odlučili tuženik i prvostupanjsko tijelo.

 

To stoga što se ne radi o prestanku prava vlasništva na temelju citirane odredbe ZC, kako to ima u vidu navedeni čl. 170. ZV, već se radi o evidentiranju postojećih javnih cesta u katastru i o njihovom upisu u zemljišne knjige (to se navodi u ZC u naslovu ispred čl. 123. „Upis javnih cesta u zemljišne knjige,“ a zatim i u citiranom čl. 124. ZC u kojem se navodi da se radi o „evidentiranju“ javnih cesta).

 

Stoga se ne radi o prestanku prava vlasništva na temelju zakona kako to tvrdi tužitelj, već je tužiteljevo pravo vlasništva ranije uzurpirano izgradnjom ceste i to bez zakonom propisanog postupka, a navedenom zakonskom odredbom ZC se samo tako izgrađena cesta evidentira u katastru i u zemljišnim knjigama. 

 

Radi toga, ovdje se ne radi o situaciji iz citiranog čl. 170. ZV na koju se mogu primijeniti odredbe o izvlaštenju, već se radi o oduzimanju posjeda po nekoj drugoj pravnoj osnovi, pa se pitanje naknade za to zemljište i zastare potraživanja te naknade treba sagledati kroz pitanje prava vlasničkopravne zaštite i dospijeća obveze za naknadu propisane pravilima obveznog prava.

 

Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocjenjeno je zakonitim, pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

 

 

Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

 

U Rijeci 27. siječnja 2021.

 

                                                                                                                                              Sutkinja                                                                          

                                                                                                                                            Vesna Perić, v.r.

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).