- 1 -              Poslovni broj: Usž-4642/20-2

 

Poslovni broj: Usž-4642/20-2

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja K. K. iz S. kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva L.-V.&P. d.o.o., S., tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, Z., radi prestanka državne službe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 15UsIrs-66/20-8 od 24. rujna 2020., u sjednici održanoj 27. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 15UsIrs-66/20-8 od 24. rujna 2020.

 

 

r i j e š i o  j e

 

 

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 15UsIrs-66/20-8 od 24. rujna 2020.

 

 

Obrazloženje

 

 

Osporenom prvostupanjskom presudom odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, klasa: UP/II-112-07/20-01/76, urbroj: 566-01/11-20-2 od 20. veljače 2020. godine i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-112-02/20-01/1, URBROJ: 513-02-8009/1-20-2 od 2. siječnja 2020. godine, podredno da sud poništi citirana rješenja i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Osporenim rješenjem odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Navedenim rješenjem tuženika od 20. veljače 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja od 2. siječnja 2020. kojim je tužitelju, državnom službeniku u Ministarstvu financija, Carinskoj pravi, Područnom carinskom uredu S., službi podrške poslovnim procesima na radnom mjestu višeg inspektora prestaje državna služba po sili zakona s danom 23. prosinca 2019. Točkom II. izreke imenovani je u obvezi vratiti službenu carinsku iskaznicu E 915, carinsku značku broj 3096 i faksimil broj 3096 t je u obvezi vratiti zaduženu carinsku odoru. Točkom III. izreke propisano je da žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude iz svih razloga propisanih člankom 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Smatra da prvostupanjski sud nije potpuno i točno utvrdio sve činjenice bitne za donošenje zakonite odluke. Ističe da mu je prvostupanjsko rješenje kojim mu prestaje državna služba sa danom 23. prosinca 2019. uručeno 7. siječnja 2020., ali da mu nije dostavljena bilo kakva odluka o njegovom prijedlogu za odgodnim  izvršenjem predmetnog rješenja kao predmetnom pitanju u postupku donošenja pobijanog rješenja, čime je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Smatra da mu je nezakonito uskraćeno pravo sudjelovanja u upravnom postupku donošenja predmetnog rješenja Carinske uprave. Nadalje ističe da pobijano rješenje nije doneseno u zakonskom roku od osam dana od nastupa okolnosti izvršenja rješenja jer je navedeno rješenje Prvostupanjskog disciplinskog suda Carinske uprave postalo izvršno dana 23. prosinca 2019. kada mu je dostavljeno navedeno rješenje Drugostupanjskog disciplinskog suda Carinske uprave pa slijedom činjenice zakonski rok za donošenje pa time i uručenje istekao 31. prosinca 2019. Isto tako smatra da s obzirom da mu je uručeno rješenje tek 7. siječnja 2020. protekom 15 dana od nastupanja zakonskih okolnosti da je isto nezakonito te da je de facto i de iure prestala državna služba tek 7. siječnja 2020., a ne kako je to pogrešno navedeno u rješenju 23. prosinca 2020. Smatra da se pobijanim rješenjem prekida određeni pravni odnos odnosno radni odnos u državnoj službi. Smatra da se radi o konstitutivnoj vrsti upravnog akta, a za koje je izričito zabranjeno retroaktivno djelovanje, a što ignorira tuženik i prvostupanjski sud. Nadalje navodi da Područni carinski ured S. nije nadležno prvostupanjsko tijelo za izvršnost navedenog rješenja jer da prvostupanjsko tijelo u navedenom postupku predstavlja Prvostupanjski disciplinski sud carinske uprave kao posebno tijelo unutar carinske uprave za provedbu izvršenja njihovog izvršnog rješenja. Nadalje ističe pravno neutemeljenim stav tuženika i suda da nije bitan zakonom izričito definirani rok od osam dana u kojem se mora donijeti rješenje o prestanku službe po sili zakona te da Carinska uprava nije povrijedila zakon na štetu tužitelja činjenicom da je rješenje o prestanku službe po sili zakona doneseno nakon proteka zakonskog roka. U prilog svojoj tezi navodi sličnu usporedivu situaciju navedenu u članku 55. stavku 2. Zakona o državnim službenicima kojim je propisano da će se državnom službeniku koji nije zadovoljio na probnom radu otkazati državna služba o čemu se donosi rješenje najkasnije u roku osam dana od isteka probnog rada dok stavak 3. istog članka propisuje da ako se u roku od osam dana ne donese rješenja ostaje u državnoj službi unatoč činjenici što je ispunjena zakonska osnova za otkazivanje državne službe. Smatra da terminološka razlika ni na koji način ovdje ne može imati drugu prirodu vrste upravnog akta što neosnovano tvrdi sud jer se u oba slučaja radi o prekidu određenog pravnog odnosa konkretnog radnog odnosa. Smatra da je izvršavanje kazne temeljem izvršnog rješenja Prvostupanjskog disciplinskog suda Carinske uprave koje još nije postalo pravomoćno pa se zakonska odredba po kojoj po sili zakona može izvršiti rješenje službeničkog suda u prestanku državne službe protivna članku 28. Ustava Republike Hrvatske odnosno protuustavna jer trpi posljedice izrečene kazne prije pravomoćne odluke suda.

Slijedom navedenog predlaže Sudu da usvoji žalbu i poništi prvostupanjsku presudu.

Tuženik pozvan sukladno odredbi članka 71. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, (Narodne novine, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje: ZUS) odgovor na žalbu nije dostavio.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući osporenu presudu i rješenje sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, Sud nije našao osnovanim istaknute žalbene razloge jer ocjenjuje da je prvostupanjski sud odluku donio na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja te uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

Rješenje o prestanku državne službe tužitelja prvostupanjsko tijelo utemeljilo je na odredbi članka 137. stavka 1. točke 8. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, 92/05., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12., 37/13., 38/13., 138/15. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 61/17., 70/19. i 98/19.), kojom je propisano da državnom službeniku prestaje služba po sili zakona kada mu je izrečena kazna prestanka državne službe zbog teške povrede službene dužnosti-danom izvršenja rješenja službeničkog suda.

Činjenično nije sporno da je tužitelj, državni službenik u Ministarstvu financija, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu S. rješenjem Prvostupanjskog disciplinskog suda Carinske uprave, klasa: UP/I-114-04/17-01/16, urbroj: 513-02-8989-19-34  od 8. srpnja 2019. proglašen odgovornim zbog teže povrede službene dužnosti za kojim mu je izrečena kazna prestanka državne službe. Također je nesporno da je navedeno rješenje postalo izvršno 23. prosinca 2019.

Slijedom navedenih činjenica, prvostupanjski sud je pravilno  primijenio materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje i zaključio da su se u ovom slučaju ostvarili uvjeti propisani odredbom članka 137. stavka 1. točke 8. Zakona o državnim službenicima.

Pri tome je prvostupanjski sud pravilno otklonio sve tužbene navode tužitelja, koje tužitelj ponavlja i u žalbi, uz obrazloženje, koje ovaj Sud prihvaća. 

Pravilno je zaključio da činjenica što rješenje o prestanku službe nije doneseno u zakonskom roku propisanom odredbom članka 133. stavka 2. Zakona o državnim službenicima, odnosno osam dana od dana nastupa okolnosti koje su razlog prestanka državne službe nije od utjecaja na zakonitost navedenog rješenja jer se radi o roku instruktivne, zbog čijeg propuštanja ne nastupaju pravne posljedice. Tužitelj se poziva na članak 55. stavka 2. Zakona o državnim službenicima kojim je propisano da će se državnom službeniku koji nije zadovoljio na probnom radu otkazati državna služba o čemu se donosi rješenje najkasnije u roku osam dana od isteka probnog rada dok stavak 3. istog članka propisuje da ako se u roku od osam dana ne donese rješenje smatra se da je zadovoljio na probnom radu. Neosnovan je žalbeni prigovor da se radi o usporedivoj situaciji, jer upravo  iz odredbe stavka 3. tog članka koji propisuje koje su posljedice nepostupanja u propisanom roku ukazuju da se radi o prekluzivnom roku, a kojih, za razliku od navedenog, u predmetnom slučaju nema.

Neosnovani su prigovori da se radi o konstitutivnom upravnom aktu jer su u predmetnom slučaju nastupile posljedice po sili zakona danom izvršnosti rješenja o utvrđenoj odgovornosti zbog teške povrede službene dužnosti, dok se rješenjem samo deklaratorno utvrđuje ono što je nastupilo po samom zakonu. Stoga za dan prestanka državne službe, suprotno stavu tužitelja uopće nije odlučno kada je doneseno rješenje o prestanku državne službe i kada mu je isto dostavljeno. Pri tome se napominje da je Ustavni sud Republike Hrvatske broj U-III/2090/2012 od 28. listopada 2015. izrazio stajalište da je za razliku od općih akata, kod pojedinačnih upravnih akata niti Ustav RH niti mjerodavni zakoni ne propisuju zabranu retroaktivnosti.

U odnosu na prigovor tužitelja o tome da je podnio prijedlog za odgodom izvršenja rješenja Prvostupanjskog disciplinskog suda od 8. srpnja 2019. koji nije riješen napominje se da isti odbijen rješenjem, klasa: UP/I-114-04/17-01/16, urbroj: 513-02-8989-20-64 od 20. siječnja 2020.

U vezi prigovora tužitelja o neustavnosti nekih zakonskih odredbi Zakona o državnim službenicima, o istima nije nadležan odlučivati ovaj Sud.

Tužitelj nadalje prigovara da je za izvršenje kazne nadležan Prvostupanjski disciplinski sud carinske uprave te da je to tijelo trebalo donijeti rješenje o prestanku državne službe. Odredbom članka 110. stavka 8. Zakona o državnim službenicima propisano je da kazne izrečene u postupku zbog povrede službene dužnosti izvršava nadležna služba u državnom tijelu u kojoj je službenik zaposlen. Slijedom citirane odredbe, ovaj Sud nalazi da je neosnovan prigovor tužitelja o povredi stvarne nadležnosti jer je Ministarstvo financija, ravnatelj Carinske uprave  u okviru svoje zakonske ovlasti, bio ovlašten donijeti rješenje o prestanku državne službe tužitelja, kao carinskog službenika.

Odluka o trošku utemeljena je pravilno na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

           Slijedom navedenog,  osporena se presuda i rješenje temelje na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo bez povreda pravila postupka.

            Trebalo je stoga temeljem odredbe članka 74. stavka 1. u vezi s 67. stavkom 3. ZUS-a odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje.

 

U Zagrebu 27. siječnja 2021.

 

                                                                                                                      Predsjednica vijeća:

                                                                                           mr.sc. Mirjana Juričić, v.r.